Bog se igra sa mnom: vratio me u fratarske dane

Piše: Drago Pilsel. Autograf

Kad razmislim kako je mnogima u centru Zagreba u tim starim zgradama sa zidovima koji se klimaju kao babin zub, nama je još situacija OK, premda je dvije trećine kuća oko nas u selu baš za rušenje.

Ono što mi se mota u glavi, a dogodilo nam se kod prvog udara, nije za prenošenje: točnije, ne znam precizno prenijeti taj osjećaj, u meni se to još nije sleglo, ali vjerujem da bih u dogledno vrijeme to mogao ispripovijedati.

Ali kod drugog udara bili smo u autu: moja supruga, baka koja živi do nas (i koja je u suzama morala zauvijek napustiti rodni dom) i ja. To vam mogu prenijeti.

Bio sam sabran. Dok sam gledao kako se kuća ljulja rekao sam si: eto, to bi bilo to – ostao si bez svega, ali si sačuvao goli život. Taj trenutak, kada postajem svjestan da gubim sve materijalno (jer sam zaista vjerovao da gledam rušenje kuće), najjači je moment s kojim se budim i idem spavati svaki dan

Bio sam sabran. Dok sam gledao kako se kuća ljulja rekao sam si: eto, to bi bilo to – ostao si bez svega, ali si sačuvao goli život. Taj trenutak, kada postajem svjestan da gubim sve materijalno (jer sam zaista vjerovao da gledam rušenje kuće), najjači je moment s kojim se budim i idem spavati svaki dan.

Nevjerojatno je to kako se Bog sa mnom poigrao, jer nisam ja napustio franjevce s kojima sam jednom bio spreman dijeliti sve, i u dobru i u zlu, da bih krenuo gomilati materijalna dobara. Ne! Mene je iz samostana potjeralo nešto drugo, što sam donekle spomenuo u ”Argentinskom romanu” premda ta priča čeka svoju posebnu knjigu.

Poanta je u tome što sam sada gurnut da opet budem ”mali brat”, da živim u redu kojeg ima zajednica koja nas je primila, da dijelim krov i stol s pravoslavnim monasima i vladikom koji su meni i supruzi dali utočište, što u sobi imam samo malo prijenosno računalo, Sveto pismo, ”Znakove pored puta” Ive Andrića, ”Dnevnik galiota” Imre Kertesa (taman sam prije potresa završio knjigu Miljenka Jergovića ”Herkul” i ona je ostala na noćnom stoliću pored kreveta, sada punog prašine u kojem pravo korištenja u novim okolnostima imaju naše četiri mačke), ”Umrijeti u Hrvatskoj” Slobodana Šnajdera i knjigu ”Oče naš” pape Franje… I što sam, ipak i povrh svega, sretan i spokojan.

Naravno, moja sreća i spokojstvo ne bi bili prispodobivi da pored sebe nemam Claudiju koja u sebi ima, a zato sam je i zavolio i zaprosio, neku fundamentalnu spokojnost i sreću, a koja prelazi na mene. Ali vam danas želim kazati da, barem to ja tako proživljavam, sve nas ovo tjera da preispitamo naše životne prioritete, naš dosadašnji život, naše strahove i nemire, našu povezanost na materijalno, našu oholost, našu sebičnost i našu razvikanu humanost.

Iduće nedjelje ću slaviti Uskrs, pa onda još jednom s domaćinima, pravoslavnim monasima, možda intenzivnije nego ikada ranije u životu. Pa bih vam nešto u tom smislu želio kazati. O tome što je smisao Uskrsa: roditi se za novi život.

Premda smo možda različitih nacionalnosti, kultura i vjerskih uvjerenja, ujedinjeni smo zajedničkom ljudskošću i misijom da brinemo za društvo i stvoreno. To služenje je osobito hitno, zato što mnogi pate u sukobima i ratovima, zbog prisilnog selilaštva i izbjeglištva te gospodarskih nesigurnosti, zbog pandemije i zbog potresa.

Socijalni nauk Crkve (a, kao što znate, za mene postoji samo jedna, Kristova Crkva, a vi je nazovite kako god želite: katolička, pravoslavna, luteranska, baptistička, pentekostna, adventistička…) omogućuje procjenu i suočavanje s velikim pitanjima s kojima se čovječanstvo susreće ”u doba korone”. Mislim da moramo svi zajedno istaknuti ”imperative” našega vremena: smanjenje razlika u raspodjeli dobara, širenje mogućnosti za odgoj, potporu rastu i održivome razvoju, jačanje sustava javnog zdravstva te zaštitu okoliša.

Kao teolog ističem međusobnu vezu između četiriju temelja socijalnog nauka: između dostojanstva ljudske osobe, općega dobra, potpore i solidarnosti.

Ono što mi se mota u glavi, a dogodilo nam se kod prvog udara, nije za prenošenje: točnije, ne znam precizno prenijeti taj osjećaj, u meni se to još nije sleglo, ali vjerujem da bih u dogledno vrijeme to mogao ispripovijedati. Ali kod drugog udara bili smo u autu: moja supruga, baka koja živi do nas (i koja je u suzama morala zauvijek napustiti rodni dom) i ja. To vam mogu prenijeti

Jasno nam je da solidarnost i potpora mogu zajedno djelovati u svrhu razvoja općega dobra, i taj razvoj treba poštovati dostojanstvo osobe koje je urođena vrednota svake osobe stvorene na sliku i priliku Božju, i koju je Krist otkupio (za mene: utjelovljenjem, mukom, smrću na križu i uskrsnućem).

Načela solidarnosti i potpore bez sumnje mogu biti obogaćena našom vjerom, ponajviše u smislu da ta načela imaju snagu kojom muškarce i žene usmjeravaju na put prema otkrivanju njihove konačne i nadnaravne sudbine.

Slijedom toga, odgovornost mene kršćanina u postizanju mira i pravednosti, te moja neopoziva obveza izgradnje općega dobra, neodvojiva je od mojega (a možda i vašega) poslanja u naviještanju dara vječnoga života na koji je Bog pozvao svakoga muškarca i svaku ženu.

Kršćane (a mi smo, kažemo, golema većina u našem društvu) treba ohrabriti kako bi se više zalagali u solidarnosti prema drugim građanima. Važno je djelovati prema načelu potpore i to kroz promicanje obiteljskoga ili zajedničkog života, dragovoljačkih udruga, privatnih pothvata te javnoga reda koji pomaže u pravilnome funkcioniranju temeljnih zajednica društva.

Kada načela solidarnosti i potpore promatramo u svjetlu Evanđelja shvaćamo da obje imaju vertikalnu dimenziju, budući da Isus od nas traži da ljubimo bližnjega kao samoga sebe. Taj je zakon Stvoritelj upisao u narav svakoga čovjeka. Zbog toga se prava solidarnost ostvaruje samo onda kada svoj život stavimo u službu drugih, kakvi god da ti drugi jesu, bez obzira na to imali ili nemali vjeru ili nam bili svjetonazorski bliski ili ne.

Istodobno i potpora pokazuje vertikalnu dimenziju upravljenu prema Stvoritelju. Društvo koje poštuje načelo potpore, oslobađa ljude osjećaja malodušnosti i nepouzdanja, jamčeći im slobodu zajedničkoga zalaganja na području trgovine, politike i kulture.

Kada se odgovorni za opće dobro prilagode želji svojstvenoj ljudskoj naravi za samoupravom utemeljenoj na potpori, ostavljaju prostora za odgovornost i inicijativu pojedinaca, ali ono što je još važnije, ostavljaju prostora za ljubav.

Neću dužiti. Sve ovo mi se mota u glavi od trenutka kada sam iz auta gledao kako nam se ljulja kuća i kada sam okrenuo broj vladike Porfirija da ga pitam možemo li naći utočište pod njegovim krovom.

Vladika se šali da se, ako ovako nastavim i ako to Claudia dopusti, mogu zamonašiti. Ja prihvaćam šalu, ali istog časa znam da to kroz našeg mitropolitu progovara Duh Sveti koji kaže: Drago, sve si u tren oka mogao izgubiti, a ja sam te ostavio na životu da ispraviš svoje krive korake, da ideš putem mira i dobra, zapravo da se vratiš u stanje duha kada si na sjevero-zapadu Argentine početkom 1989. obukao franjevački habit i rekao: evo me, Gospodine, sluga tvoj sluša, šalji me gdje god ti kažeš.

Sada sam u manastirskoj sobi i samo mi je jedno važno: dokučiti kamo me zapravo Bog sada opet šalje. Jer svega u mom srcu još ima, volio bih da je tako. A ne bih trebao biti osamljen u uvjerenju da smo, zapravo, jako bogati ljudi. To vam kao latinoamerikanac mogu ustvrditi

Poslan sam u Jugoslaviju, u Socijalističku Republiku Hrvatsku, koja će pokušati (u tome još nije uspjela) postati demokratski i pravno uređena Republika Hrvatska. Nakon mnogih peripetija (nabacanih u ”Argentinskom romanu”) skrasio sam se na Medvedskome Bregu i gordo sam i dugo gledao u tisuće napisanih članaka i u tisuće pročitanih knjiga, dapače: upisao sam i doktorske teološke studije…

Sada sam u manastirskoj sobi i samo mi je jedno važno: dokučiti kamo me zapravo Bog sada opet šalje. Jer svega u mom srcu još ima, volio bih da je tako. A ne bih trebao biti osamljen u uvjerenju da smo, zapravo, jako bogati ljudi. To vam kao latinoamerikanac mogu ustvrditi.

Naime, koliko god da se stanovništvo Hrvatske (i šire oko  nas) ne doživljava bogatim, koliko god da smo ugroženi i potreseni, smisao za solidarnost nije ograničena debljinom našega novčanika, nego svjesnošću o pravednosti i brizi, pogledom na druge, zapažanjem potreba oko sebe.

S tim u vezi, poticanje na solidarnost, a mene na to poziva onaj koji se na Golgoti solidarizirao za svima, smatram jasnim doprinosom izgradnje  kulture mira u kodu etike brige.

To je, braćo i sestre, naša zadaća.

Članak je prenet sa portala Autograf.