Kao što je Hannah Arendt u izvještaju sa suđenja nacističkom zločincu “Eichmann u Jeruzalemu” skovala termin “banalnost zla”, Viktor Ivančić svojom je “Točkom na U” ispisao izvještaj o “banalnosti relativizacije”. Kazao je to na drugoj večeri “Proljetnog Rebedua” u Dubrovniku riječki filozof i političar Nebojša Zelič.

Europa je danas Jugoslavija 1989. ili 1990. godine. Nacionalizam je trijumfirao: mali je to korak za čovjeka, ali velik za nečovječnost. To su neki od uvida iznesenih na javnome razgovoru “Nacionalizam i nasilje” kojim je u četvrtak navečer u Cavtatu počeo četverodnevni dubrovački festival alternativnih ideja Proljetni Rebedu.

“I bijelci će jednog dana nestati; možda i brže nego ostala plemena. Uprljajte svoj krevet, i jedne ćete se noći ugušiti u vlastitom smeću. (...) Takva je sudbina tajna za nas, jer mi ne razumijemo kako će biti kad svi bizoni budu poklani, svi divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški od mirisa ljudske gomile, a pogled na zrele brežuljke premrežen žicama koje govore. Gdje je guštara? Nestala. Gdje je orao? Nestao. To je konac življenja i početak preživljavanja.”

Na žrtvi Vukovara, evo već cijelih 30 godina, parazitira tko stigne: HDZ s Tuđmanom i bez njega, kompletna desnica, nekih 200 – 300 veteranskih udruga, premijeri, predsjednici, tour operateri što u ekskurzijska putovanja uključuju i obilazak stratišta na Ovčari, ovi i oni, masa svijeta svakako, samo ne oni Vukovarci i Vukovarke kojima smisao života nije u tome što stanuju u sve napuštenijem mjestu posebnog pijeteta, niti ih veseli kada jednom godišnje, na kraju studenog, svoj grad vide na televiziji.

Premda je, iz više razloga, riječ o spektakularnoj novosti, hrvatski su političari potpuno prešutjeli vijest da je Ministarstvo obrane Srbije polovinom rujna isplatilo odštete trima obiteljima ubijenih na Ovčari.

Pripadnici "Globusova investigativnog tima", rodonačelnici trenutno najvitalnijeg žanra u hrvatskom novinarstvu, štite svoju teško stečenu anonimnost navlačeći crne kukuljice preko lica dok privezuju dežurnu vješticu na lomaču, u ovome slučaju Miru Furlan. Istina, žrtvu će prethodno oprati i urediti, pobrinuti se za vizualnu privlačnost ukupnoga dojma, ali će zato ubilačku vatricu potpaliti s jednakim patološkim sladostrašćem. Nakon dovršetka obreda ostat će, zlu ne trebalo, i dovoljno "otpadne građe" za kolektivno posipanje pepelom.