Čemu nas uči godišnjica pogrešnog skretanja?

Piše: Muharem Bazdulj

Svoju čuvenu knjigu “Jugoslavija – država koja je odumrla” Dejan Jović završava kratkom analizom Četrnaestog kongresa Saveza komunista Jugoslavije: “Kongres je održan 20-22. januara 1990. i na njemu je bilo 1.457 izabranih delegata, od kojih je 564 dolazilo iz Srbije (333 iz područja izvan pokrajina, 94 s Kosova i 137 iz Vojvodine), a 114 iz Slovenije.” Republičke organizacije bile su zastupljene proporcionalno broju članstva, pa je zanimljivo navesti i broj sudionika iz ostalih republičkih organizacija: 248 iz Bosne i Hercegovine, 216 iz Hrvatske, 141 iz Makedonije, 99 iz Crne Gore, plus 68 delegata iz Jugoslovenske narodne armije koja je imala nezavisnu partijsku organizaciju, nevezanu za bilo koju republičku. Nije neinteresantan ni etnički sastav sudionika Kongresa: 545 Srba, 195 Hrvata, 137 Makedonaca, 128 Jugoslovena, 122 Crnogorca, 114 Slovenaca, 95 Bošnjaka (tada Muslimana), 63 Albanca, 21 Mađar, i tako dalje.

Napredovanje autonomnih pokrajina

U posljednjem poglavlju knjige čiji je dio gore naveden, a koje se zove “Slovenija i Srbija: posljednje godine Jugoslavije 1988-90”, Jović pojašnjava da je suština jugoslovenske krize u to vrijeme bila kako se postaviti prema tekovinama Ustava iz 1974. godine. Najveći problem Srbije s tim Ustavom bilo je napredovanje autonomnih pokrajina do statusa konstitutivnih elemenata federacije. Poslije puno otpora, Srbija je uspjela da vrati Vojvodinu i Kosovo u status veće potčinjenosti spram Beograda, a idući cilj je bio promjena Ustava Jugoslavije u pravcu većeg centralizma. Otpor toj ideji bio je najveći u Sloveniji, a nešto manji u Hrvatskoj. Crna Gora je slijedila Srbiju u svemu, dok su Makedonija te Bosna i Hercegovina bile negdje između. Na samom Kongresu, predsjednik parlamenta Slovenije Miran Potrč je predložio amandman u kojem bi trebalo da stoji da “narodi udruženi u Jugoslaviju ispunjavaju svoju suverenost unutar republika i imaju puno pravo da odluče koja od svojih suverenih prava žele ostvariti preko demokratski izabranih institucija u Jugoslaviji”, ali ovaj nije usvojen jer je za njega glasalo samo 526 delegata.

Nakon odbijanja ovog i još nekih amandmana, slovenački delegati su napustili Kongres, a taj trenutak direktno gledan iz miliona jugoslovenskih domova putem televizijskog prenosa ostao je u kolektivnoj memoriji prvenstveno zbog činjenice da je jedna od delegatkinja – Sonja Lokar – izlazeći plakala. S naknadnom pameću, te suze su se pokazale kao suze za Jugoslavijom.

Predstavnici Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine nisu pošli za Slovencima, ali nisu bespogovorno prihvatili zahtjev kandidata iz Srbije i Crne Gore da se Kongres nastavi kao da se ništa nije desilo. Napravljen je prekid, a kako reče Jović, “kako se u tom prekidu ništa nije moglo dogovoriti, završna je sjednica Četrnaestog kongresa SKJ odgođena: kako će se kasnije pokazati – zauvijek”. Jedva nedjelju dana kasnije (30. januara) Milan Kučan u intervjuu za zagrebački Danas izjavljuje da mu “nije bilo lako reći doviđenja jer je i dalje emocionalno vezan za Partiju”. U istom broju istog lista, Franjo Tuđman izjavljuje: “Ovo nije samo ideološka i organizacijska dezintegracija SKJ. SKJ je bio identificiran sa cjelokupnom strukturom SFRJ kao državne zajednice. Raspad SKJ je, dakle, znak ideološkog i organizacijskog kolapsa postojeće avnojske Jugoslavije”.

Po riječima Borisava Jovića, propast Kongresa je označio period opšte konfuzije i neizvjesnosti. Prošlo je još godinu i po dana prije nego su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, a taj period je dobro opisan frazom o konfuziji i neizvjesnosti. To je onaj period kad se predsjednici šest republika seljakaju od jedne do druge Titove vile tobože tražeći rješenje, kad Tuđman i Kučan traže konfederaciju, Milošević i Bulatović čvršću federaciju, a Izetbegović i Gligorov nešto između, neko asimetrično rješenje. Istovremeno, na terenu već počinje nasilje.

Politički monopol

Partija koja je postojala više od sedamdeset godina, a unutar tih sedam decenija cijele četiri i po imala potpuni politički monopol, raspala se u trenu. Da je Kongres prošao drugačije, rezultati izbora u Sloveniji i Hrvatskoj zasigurno bi bili drugačiji, a to bi se opet odrazilo i na rezultate izbora u ostalim republikama, pa i Bosni i Hercegovini. Pozicije Slovenije i Srbije od prije trideset godina, zalaganje za konsenzus i neku vrstu konsocijacije s jedne, odnosno politika “jedan čovjek, jedan glas” s druge strane, u Bosni i Hercegovini se, u nekim drugim kontekstima i okolnostima, preslikavaju na aktuelnu situaciju. Naravno, pogrešno bi tu bilo povlačiti bilo kakve ambicioznije paralele. Pouka, ako je ima, kratka je i jednostavna: Ako se “razvali” jedan aranžman, a drugi nije unaprijed dogovoren, može se očekivati period opšte konfuzije i neizvjesnosti. Postoje situacije i političke prilike u kojima su neki akteri spremni i da idu u opštu konfuziju i neizvjesnost. Kod onih, međutim, koji su se srodili sa poslovicom da se onaj koga su zmije ujedale i guštera boji, ovakve godišnjice su ponajprije podsjećanje na rizike političkog avanturizma, rizike čije posljedice ne plaćaju svi podjednako, ali neko ih nužno plati.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.