SRĐAN „GRANDPA GURU“ JEVĐEVIĆ: „Jebeno je kad te tako na ekranu ogole pred svima“ (VIDEO)

26. April 2024.
Točka kulture
Dokumentarni film „Grandpa Guru” iz Seattlea. Foto: Snimak ekrana youtube kanala Točka Kulture

Izvor: Lupiga.Com

Zagrebačka promocija dokumentarnog filma „Grandpa Guru” iz Seattlea nam je dovela glavnog protagonistu, Srđana Jevđevića. Starijim ljubiteljima estrade, poznatog kao Đina Bananu, nekima kao frontman Kultur Shocka, a njegovoj supruzi kao Gino. Iz uvoda vam je već posve jasno kako je riječ o kompleksnoj osobi s više identiteta, pa ako ćemo pravo, i života.

Prvi život, i onaj po kojem ga i danas pamte na estradi, započeo je kao Đino Banana. Autor estradnih hitova koje je silno htio prodati. I nije mu išlo loše. Možda vam nije poznato, ali je umalo dogurao i do Eurovizije. No, onda je došao rat, a s njime i drugi život. U vrijeme opsade Sarajeva, malo pod granatama, malo bez struje pa još malo pod snajperskom paljbom, silom prilika počeo je Đino konačno raditi nešto što zapravo voli. Adaptaciju mjuzikla „Kosa” koja će mu doslovce promijeniti život, preseliti ga preko Atlantika i gurnuti kroz avanture zbog kojih bi se i o Indiani Jonesu snimali dokumentarci … Samo da ga nije izmislio Hollywood već rokenrol.

Promocija na ZagrebDoxu je prošla nevjerojatno dobro. Mislio je Đino, „k’o će to gledat neki film o njemu”, ali kažu ljudi da je bilo sjajno „veoma realno s manje svirke i bez hvalospjeva”. Iako je Đino glavni protagonist dokumentarca, nije i jedini.

„Mama je zapravo prava zvijezda filma. Kako dođe mama na ekran, tako me Edo (Maajka, op.a.) za ruku uhvati … a ja se raspadam”, prepričava nam Đino kako je doživio zagrebačku premijeru. Gromada od čijega glasa pucaju pojačala, ali kada se dotakne majke, glasnice popuštaju, grlo se steže … Ipak, profesionalno se sabere, krize ostavlja za sebe i svom snagom, kao da mu je zadnji put, nastavlja.

 

„Sve to skupa, kao da se dešava nekom drugome, kao da nisam ja. Ja nisam dokumentarna, već fiktivna osoba, sve i da radim ‘istorijske’ stvari, opet je to fikcija, moja priča. Jebeno je kad te tako na ekranu ogole pred svima … A, znaš, to se svakome može desiti jer, ja sam, prije svega, imao sreće u životu. Sreće da u svakoj krizi koja mi se desi, da iz nje izađem i postanem bolji. Sreće da sretnem ljude koji su bili otvoreni i spremni da mi pomognu. Sve što je iko ikada napravio, nije uradio sam. Postoje milijuni ljudi koji su bolji, talentiraniji od mene. S druge strane, postoje i milijuni koji su lošiji, ali su komercijalno puno bolje prošli. Elem, kad neko gleda film sa strane, izvana, to možda izgleda tako hrabro i junačk, ali meni je strašno teško donositi te životne odluke”, govori nam u jednom dahu.

Kada jednom i o vama snime film, pokušajte ne kliznuti na patosu mitomanije. Džombav je to i nesiguran teren, ali Đino po njemu gazi, ne samo hrabro, već i čojstveno.

„Film jest o meni, Jevđeviću. Ne treba tu biti lažne skromnosti. Imao sam stvarno zanimljiv život i to je potaklo snimanje. Međutim, nisam ja zaslužan za to. To se sve meni dešavalo. U meni odmalena postoji taj jedan demon. Znaš, kad ti drug u školi dobije dobru ocjenu i drago je tebi zbog druga … Ali ti? Jel možeš i ti? Ili si gluplji od njega? Mene je to strefilo kad su mi k’o malome govorili da nisam dovoljno inteligentan, da neću ništa napraviti u životu. Ni rođena majka me nije branila … I onda se taj demon u meni probudio i rek’o ‘Da vam sad svima milu majku jebem!’. To je mene natjeralo da radim. To je taj motiv. Neću stati dok ne završim ovu pjesmu. Pa još jednu, pa još jednu. Nema tu puno talenta već pragmatičnosti”, objašnjava Đino i bez previše razmišljanja nas štiti od vlastite mitomanije otkrivajući koliko je ta strašna brada, u stvari, mekana.

Osim majke i sina, glavni lik dokumentarnog filma nije duh sveti već demon koji Đinu prati kroz život. Šuruje protiv njega, nagovara ga da sjedne kada bi trebao da krene i da ustane kada treba da legne i odmara. Demon koji ga je, ako ne odgojio, barem odredio, usmjerio i s kojim je vječno u ratu. Jedan od onih koje za sobom vučemo kroz čitav život. Neki smo s njim u otvorenoj borbi, a drugi tek povremeno u gerilskom ratu. Đino ga je rano upoznao. Ako ništa drugo, bar ima više vremena da se sa njim obračunava, da mu upoznaje slabosti.

„Ja sam na ljetovanju u Drašnicama sa devet godina shvatio da hoću biti na bini. Da me ljudi gledaju. Nije važno da li glumim, sviram, pjevam … Samo da ljudi gledaju u mene. To je zgrozilo moju familiju. Oni su bili apsolutno protiv toga. Ali u meni se tada rodio bunt. Kod nas, kod nekih ljevičara, postoji ta kvazi intelektualnost u kojoj nam je forma važnija od onoga šta i kako radiš. Za mene je jedan vodoinstalater koji svoj posao obavlja kako treba apsolutni umjetnik. Hiljadu puta vredniji od hirurga koji je prosječan i u nekoj bolnici sjedi i samo čeka penziju. Ništa nije važnije od toga kako radiš stvari koje radiš. Ja sam zdušno radio upravo iz tog bunta. Da dokažem ljudima da mogu. Niko mi u familiji nije rekao da je to što radim vrijedno, stoga je ta želja za promjenom, podgrijana buntom, proizvela čovjeka koji radi i želi još”, prepričava Đino kakva ga je nevolja natjerala da spozna sebe i krene u odlučni, teški boj.

I nije Đino jedini što se na sve načine bori sa svojim nesavršenstvom, ali je jedan od rijetkih koji će to otvoreno reći. Ima ljudi … Zadivit će vas lakoćom kojom im sve polazi za rukom. Ruše rekorde, slamaju srca, obaraju s nogu. Među umjetnicima teško je i pobrojati one koji će vas, bar na trenutak, i uvjeriti kako inspiraciju za svoja genijalna djela direktno crpe iz božje ruke. Đino nije od tih, teškom mukom je zaslužuje.

„Demon je htio da se prodaju ploče, da to bude komercijalno i priznato. Ja sam to nekako podnosio, ali nisam bio baš s time sretan jer mi – taj demon i ja, mi nismo kompatibilni. Ja sam u tom smislu kao ratni profiter. Okoristio sam se tim demonom. Najbolje što sam u životu napravio jest to što sam shvatio da je život prekratak da bih radio ono što ne volim. U mom konkretnom slučaju, mene su mijenjale krize. Ona ljutnja koju sam spominjao, ljutnja da neko drugi može, a ja ne mogu. Pa onda ta volja da pokažem da ipak mogu. To je konstanti rat samog sa sobom da uspijem raditi ono šta hoću. Onda sam u opsadi Sarajeva, dok su padale granate, skont’o koliko je život kratak. Da se u trenutku sve može promijeniti i da, zapravo, ja želim raditi ono što mi se sviđa. Uvijek ta frka, sukob da li unutarnji, sa demonom, ili vanjski, sa ratom ili nečim drugim, to nekako uvijek inspirira. U momentu kad mi je život u molu, ja počnem da radim projekte i oni me povuku, prokažu krizu i onda to pomaže da pomalo iz nje i izađem”, pojašnjava svoju borbu Jevđević.

Nije tajna, Kultur Shock sprema novi album, a na YouTubeu već možete naći najnoviju pjesmu “Iluzije”. Đino je sam napisao scenarij i potpisao režiju za spot. Ne čudi obzirom da je ovaj svestrani umjetnik, diplomirani pravnik i magistar psihologije, još od sarajevskih dana i “Kose” skupio 30 godina iskustva s kazališnom režijom, a od 1996. godine kao gostujući predavač predaje na Odsjeku za glumu Cornish College of the Arts u Seattleau.

„Ja bih da do kraja života radim kako sam radio. Neću stajati na bini za hiljadu maraka, a u stvari, u dubini duše, sanjati da idem u ribolov. Promjena je u mom životu bila iznimno bitna. I sad radimo na novom albumu. Ljudi koji nas prate sve te promjene nisu shvatili lično, već su nam vjerovali i išli s nama. Promjena prije svega mora biti u mojoj glavi. Sad sam nekako došao do ‘industriala’ i strašno me zanima da to ukomponiram u našu muziku. Ne znam kako će to ispasti, ali to je za mene rad jer ja u tome nisam dobar, ali to treba vježbati, preispitivati samoga sebe, raditi na tome. Promjena prvo nastaje u glavi, može da bude i nesvjesna, ali onda se radom i vježbom ona prebacuje u materijalno stanje. Tako dolazi do promjena u muzičkom smislu. Da imam u kući bubnjara ili gitaristu, možda bi to bilo puno bolje. Ne bih imao problema s mojim ograničenjima, mojim neznanjem baratanja instrumentom. Da moja žena ne mora na posao i da može sjediti pored mene pa mi pritiskati ono dugme za snimanje … Možda bi tako bilo bolje. Međutim, iz te moje ignorancije, neznanja i jednostavnosti, proizlazi i jedan dio iskrenosti i naivnosti u kojoj se nerijetko nalazi srž ideje. Onda ja to donesem bendu, oni to uzmu u svoje ruke i naprave nešto skroz drugo dok ja plačem jer … Ode moja ideja, ode moje dijete …”, objašnjava nam Đino golemu tragiku pjesnika u bendu, ali i tajnu po kojoj Kultur Shock, i nakon skoro 30 godina, i dalje živi i radi skladno kako i svira.

Ako mislite da je riječ o bendu koji vam je daleko, tamo negdje na Zapadnoj obali i nedostupan … Razmislite opet jer, ukoliko ste dobar klavijaturist, možda sa Đinom završite na bini.

„Sad koketiramo sa retro sintisajzerima i tim nekim zvukom. Međutim, konstanto u pjesmama prelazimo iz ritma u ritam, iz tempa u tempo … I sad bi meni trebao neko ko to može da to tako i svira … Čak nije problem u parama, hvala bogu, uopće nije upitno. Problem je što i ovi koji zarađuju puno više i kad nađu pet ili šest ljudi … Ti ljudi kad vide kakav je program turneje … Jednostavno neće to da rade. Postali su lijeni, svi bi da snimaju kući i da jutjubaju”, žali se Đino na komotne muzičare koji sviraju po sobama umjesto po klubovima.

Kako je Đino i rekao, njegov rat sa demonom izgleda kao hrabra i junačka borba, međutim, ima tu puno zamki i zasjeda. Malo ljudi zna, skoro smo ostali bez Kultur Shocka.

„Ne donosim ja uvijek dobre odluke. Recimo, ja sam bio uvjeren da se ostavim muzike, da turneja 2021. godine bude zadnja i da u Sarajevu 9. oktobra te godine održimo zadnji koncert. Ali onda je došla covid kriza i bilo je nemoguće organizirati i taj koncert i cijelu turneju. A onda mi je došlo iz dupeta u glavu da je taj oproštaj, zapravo, glup potez koji, u stvari, povlači moj demonski ego. Da ostavi impresiju o sebi, da se o tome priča, a ne zato da ja budem sretan čovjek što je upravo suprotno onome kako ja od rata naovamo živim i želim živjeti svoj život”, s olakšanjem nam govori Grandpa Guru Đino.

 

Tekst je prenet sa portala Lupiga.Com

Click