Pirketov leksikon COVID-19

Piše: Emir Imamović Pirke

Beroš Vili, ministar zdravstva: Tko god, a ima nas, jebo te kol’ko nas ima, misli da je novopečeni heroj nacije neke odluke mogao donijeti ranije, te neke nikako, neka se sjeti tko je bio prethodnik Viliju Berošu. Da je ex ministar zdravstva znao ispuniti imovinsku karticu, ne bi nam COVID-19 bio problem, već rješenje. Problem bi, naime, imao ured, tajnicu, službeni automobil, vozača i minute na televiziji, da nam objasni nešto. Recimo, da će oporezivanje brze hrane direktno utjecati… Mašta postaje nemoćna pred svježim sjećanjem na Milana Kujundžića.

Cijepljenje: Da nije pao Dubrovnik, zdrav razum bi trpio teške udarce. Protivnici cijepljenja imali su prilično čvrst argument: područje najslabije procijepljenosti u Hrvatskoj dugo je bilo i zona bez zaraženih koronavirusom. A onda su i tamo registrirani prvi oboljeli. Nadati se da će pandemija promijeniti mišljenje onih što ne puštaju djecu pred iglu, jednako je vjerovanju da će „Hajduk“ već ove godine osvojiti titulu prvaka. Onome tko stvarno misli da cjepiva uzrokuju autizam, tome pomoći jednostavno nema.

Četnici: Zvuči nevjerojatno koliko i istinito: u 21. stoljeću stvarno postoje ljudi koji se odijevaju u uniforme od prije milijardu godina, kače kokarde na kape i postrojavaju se u čast kvislinga strijeljanog prije samo 85 godina. Rade to u Višegradu, u Bosni i Hercegovini, svake godine. Točnije, radili su. Ove, 2020., su skup otkazali zbog straha od koronavirusa. Kakvo veličanstveno srozavanje!

Ć je drugo Č: U društvu u kojem je moguće završiti fakultet i opet stalno nekoga pitati je li u toj i toj riječi meko ili tvrdo č, stvarno nema potrebe koristiti oba slova u svakoj zgodi.

Druženje: Ukinuto!

Džaba: Tolika će biti realna cijena apartmanskog smještaja na obali ukoliko ovo potraje. Tako, naime, funkcionira tržište: što je potražnja veća, to je krevet pored mora skuplji i obrnuto. Ne, ne trebamo se podcijeniti, ali nakon precjenjivanja zbog kojeg je bilo jeftinije otići iz Zagreba u Tursku na sedam dana, nego u Rogoznicu na pet, ovo dođe kao poetska pravda s povišenom tjelesnom temperaturom.

Đaci: Druga riječ za učenike, dakle djecu koja u školu idu na kauč i uz olovku i gumicu moraju imati i daljinski upravljač. Djeca su, inače, najmanje pogođena u ovoj pandemiji. Istina, mogu biti prenositelji virusa, ali rijetko obolijevaju. E zato su zatvoreni vrtići i osnovne škole. Struktura virusa je, valjda, takva da dijete ne može zaraziti vlastite roditelje pa je, je li, najbolje da sjedi u kući, dok prosvjetni radnici i pedagozi, svi redom, djece nemaju i mora ih se čuvati od isključivo tuđe.

Epidemija: Sestra od pandemije. Ne radi u roamingu.

Furka: Branimiru Štuliću je to bio užas. Mi se furamo da će svijet poslije – ako toga poslije ikada bude – pandemije postati bolje mjesto. Hoće, kako neće, isto kao i poslije kuge ili španjolske gripe. Kako kaže Andrej Nikolaidis: „Da je bolji svijet moguć, netko bi ga već napravio. Imalo se vremena i imalo se kad’“.

Glupost: Odlukom Nacionalnog stožera civilne zaštite zatvorene su sve trgovine osim onih s mješovitom robom. Kao što znamo, uvijek je veća gužva vladala tamo gdje se prodaju punjači za mobitele, patike za basket ili boje i lakovi, nego na mjestima na kojima se za novac dobivaju ulje, brašno i pašteta. U Dalmaciji, a tako je, valjda, i drugdje, u dućanu mogu biti maksimalno tri mušterije u isto vrijeme. Prodavačice su na istim mjestima – sve vrijeme. Smanjena je, dakle, mogućnost transmisije – počeli smo govoriti kao da živimo u Enterpriseu – s kupca na kupca. Ona s kupca na radnicu na blagajni i s radnice na blagajni na drugog kupca nije razmotrena.

Happy: Engleska riječ za sreću. Stanje u prosječnoj hrvatskoj obitelji prvog dana izolacije. Traje obično do drugog.

Ipak:…se kreće. Broj oboljelih na više.

Jugoslaveni: Ako ni oni, a izgleda ni Srbi, nisu krivi za pojavu korona virusa u Hrvatskoj, e onda stvarno ništa više nema smisla. Vidjeti pod U.

Kultura: Ukinuta!

Lipanj: Mjesec do kojeg bi mogle trajati izvanredne mjere.

Ljekarne: Mjesta na kojima ima svega – apaurina, lexaurina, vitamina, krema protiv hemeroida… – samo nema rukavica, zaštitnih maski i sredstava za dezinfekciju.

Mladi: Najugroženija skupina bile su starije osobe. Al’ u Kini. Kod nas je prosječna dob oboljelih malo više od 42 godine. Objašnjenje, ne brinite, postoji: hrvatski umirovljenici nisu se nešto zanimali za konobarenje u austrijskim skijalištima ili dadiljanje talijanske starčadi. To su (bili) poslovi za mlađe koji sada, uz ostalo, moraju paziti da ne zaraze starije, posebice one s preko 80 godina. Prosječna životna dob u nas je, je li tako, tako je, oko 200 godina. Nepušači uhvate i 250.

Nada: Ime subjekta iz najboljeg novinskog naslova svih vremena. On glasi: „Nada Obrić ubila majmuna akumulatorom“. Nesretna je životinja preminula nakon što se – kao da je iz Slavonije – napila akumulatorske kiseline, što otvara jedno važno pitanje: ono o tome kako se majmun našao u blizini akumulatora. Dakle, ili je Nada parkirala u dnevnoj sobi ili je majmuna držala u garaži. Trećeg razumnog odgovora nema. Da je ostao živ, majmun bi maštao o Nadi: u vrijeme pandemije se ne preporučuje posredni kontakt s divljim životinjama. Kada prođe, opet ćemo moći u šumu, čisto da vidimo što će vukovi danas papati.

Njemačka: Država koja se, kako kaže kancelarka Angela Merkel, zbog COVIDA-19 suočava s najvećim izazovom nakon Drugog svjetskog rata. E to zbilja zvuči ozbiljno. Mi se, kažu premijer Plenković i predsjednik Milanović, suočavamo s najvećom krizom od Domovinskog rata. Eto tko nas vodi: duet kojem je Domovinski rat bio kriza! Ako se pukovnik Skejo zbog takvog omalovažavanja i njegove borbe ne spali iz protesta, mogao se barem obrijati ispod nosa.

Opet neko sranje: Tako o još jednoj epizodi stvarnog života govore rođeni u drugoj polovici šezdesetih i prvoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Takvi se, inače, smatraju najnesretnijim generacijama ili generacijom ikada. Samo što je rat završio, pa nije prošlo ni punih dvadeset i pet ljeta, eto virusa ubojice. Zato su najsretniji rođeni tisući devetsto i, recimo, treće. Oni su imali samo dva svjetska rata, španjolsku gripu, tifus i pravili djecu kao na traci, računajući da će od njih sedam preživjeti čak dvoje.

Plaće: Nisu ukinute. Još. Strpljenja molim: bit će, ne sumnjajte.

Srpanj: Mjesec do kojeg bi mogle trajati izvanredne mjere.

Šišanje: Ukinuto!

Trajanje izvanredne situacije: Možda do 19. travnja, možda do početka lipnja ili srpnja, a možda – vidjeti po V – i do kraja godine. Svaka se muka, inače, lakše podnosi kada se zna kada okončava. Znanje je, vidimo, krhko…

Ustaše: Potencijalne kolektivne samoubojice. Mi smo u problemu, a kako ga, podsjetimo, nisu izazvali ni Srbi ni Jugoslaveni ni migranti, e tako ni ustaše 2.0, uvjetno rečeno, gube smisao svog postojanja. Krajnje uvjetno, da ne bude zabune. Njihovo postojanje, naime, nikada i nije imalo smisla.

Vučić Aleksandar, predsjednik Srbije: Nakon što su mu saradnici ispadali budale javno, govoreći kako je razlika između korone i obične gripe kao između „Jelen“ i „Lav“ piva, Aleksandar Vučić je uveo policijski sat, starijima zabranio svako kretanje, izveo vojsku na ulice i najavio da nastave možda neće biti do kraja godine. Krasnog li vremena za psihopate, zar ne…

Zatvor: Mjesta na kojima se većina vremena provodi u zatvorenim prostorijama, dok je kretanje ograničeno, grupiranje uglavnom zabranjeno, a socijalni život nemoguć. Zvuči poznato?

Život: Stanje iz kojeg se nitko nije izvukao živ. Zvuči glupo? Možda. Samo što je činjenično utemeljeno.

Tekst je prenet sa portala Forum.tm.