Vaskrs je. Želim svjedočiti o Porfiriju, vjesniku smisla

Piše: Drago Pilsel

Stvar je drugačija: ništa ne znaju i ne žele znati mimo svojih predrasuda! Neki se od njih hvale velikim novinarskim stažem, kite doktorskom titulom i čime sve ne, ali, ajme majko, koja je to tuga, ta njihova duhovna i intelektualna lijenost.

Tako neće pročitati ni ovogodišnju Vaskršnju poslanicu Srpske Pravoslavne Crkve koju je uputio patrijarh srpski Porfirije, a supotpisuju je i svi arhijereji SPC-a (u cijelosti ju donosimo u rubrici Abrahamova djeca). Ja ću danas istaknuti njene naglaske i dati svoj komentar.

Porfirije i njegova subraća arhijereji kažu i ovo:

”U času beznađa su i samrtni ropci raspetih osuđenika prelazili u ruganje živome Bogu, Spasitelju sveta. Onome koji je iz ljubavi sišao među nas i tamu naših života obasjao večnom svetlošću i radošću. Onome koji je tumačeći svog Oca nebeskog u drevnom jevrejskom predanju pokazao očinsko lice Boga svekolikom svetu (…) Onome koji nas je ohrabrio da budemo istrajni vesnici smisla u ovome turobnom dobu. Onome koji će kao krotko Jagnje (Jn 1, 36) prineto za naše grehe biti poslednja Božija reč na strašnom sudu – hram Jerusalima Novog, obasjanog Božijom slavom (Otk 21, 22-23)”.

”Mi se na golgotsku goru svagda uspinjemo, draga deco duhovna, jer smo pozvani da svedočimo živoga Boga u svetu i tako učestvujemo u spasenju svakog Božjeg stvorenja. Vođeni Duhom Svetim, mi smo prema Svetom Apostolu Pavlu sinovi Božji u kojima sva tvar čezne za oslobođenjem od propadljivosti i za radošću večnog života (Rim 8, 21). Ovaj osećaj odgovornosti među nama je danas posebno naglašen zbog sveopšte krize u svetu i činjenice da se plamen ratnih razaranja na prostorima Ukrajine pridružio onim drugim mestima na planeti koja su oružani sukob proglasila jedinim odgovorom na različitosti i neslaganje među državama, narodima i verama”.

”Saosećamo i sastradavamo sa svim pravoslavnim hrišćanima, braćo i sestre, saosećamo i sastradavamo sa svim ljudima ovoga sveta gledajući kako se sukobi na ukrajinskom tlu i širom vaseljene još više produbljuju. Veliki Apostol Pavle podseća: ”(Bog) je stvorio od krvi svaki narod čovečanstva da stanuje po svemu licu zemaljskome” (Dj 17, 26). Dakle, sazdani smo kao jedan i jedinstven ljudski rod, i pozvani smo da jedno budemo. Stoga se Vaskrslom Gospodu molimo da se što pre i bezuslovno uspostavi mir, prestane stradanje, i da se svi izbegli vrate u svoje domove. Svaki rat, bilo gde i bilo kada, proizvodi samo gubitnike i poraz je ljudskog dostojanstva, poraz je i sramota svakog čoveka kao ikone Božje”.

”I dok sile ovoga sveta vode bespoštedne ratove, najviše stradanja podnosi običan čovek. Šta ćemo mi koji smo sabrani danas u Prazniku nad praznicima, ugrejani toplinom domova, reći onima koji su razornom stihijom odvojeni od svojih najbližih i rasuti po tuđini? Kako ćemo zapevati pashalnu pesmu kada je među nama toliko gladnih i žednih pravde, toliko neutešnih?”

”…u vreme kada je Judeja takođe bila rasparčavana interesima Rima, Sirije i Persije, Bogočovek Isus nam je pokazao put na mnogo načina. Setimo se samo isceljenja gadarinskog besomučnika, braćo i sestre, za koga se kaže da je bio posednut legijom demona (Mk 5, 1-20). Prizor neukrotivog čoveka koji je živeo u grobovima i danonoćno se tukao kamenjem oslikava tragično stanje mnogih pod rimskom vlašću i povezuje sve prošle, sadašnje i buduće žrtve globalnih sukoba koje su bez Hrista, pre ili kasnije, osuđene na samouništenje”.

”Carstvo Hristovo nije od ovoga sveta i zato bez razlike činimo svakome od ”ovih najmanjih” u njihovoj potrebi. Carstvo Hristovo nije od ovoga sveta i zato zagrlimo drugoga kao Gospoda samog, jer ćemo samo tako biti prihvaćeni kao Njegovi”.

”Budimo okrenuti ljubavi (…) Budimo takođe svesni da nas iskonski metodi obmane strastima i strahovima u zloupotrebi masovnih medija mogu lako učiniti ljudima porobljene svesti i prigušene savesti, tuđinima svom nebeskom naznačenju”.

”Čuvajmo se prividne sigurnosti globalnog mravinjaka koji nas želi učiniti bezličnim pritvorenicima samodovoljnosti. Vreme provoditi u ubeđenju da se virtuelnim svetom nezdravog umišljanja i konzumacijom materijalnih dobara može zadobiti istinsko blagostanje, znači biti osuđen na život bez dostojanstva i slobode”.

”Besmrtna dela samožrtvene ljubavi prema Bogu i otadžbini pokazali su u proteklim mesecima mnogi naši lekari, zdravstveni radnici i brojni drugi ljudi koji su se našli na teškim i odgovornim dužnostima. Gledajući na svetitelje Crkve Hristove i ugledajući se na svete pretke, oni su hodili i hode putem hristopodobnih vrlina, putem ljubavi koja sve u sebi sadrži i osmišljava, po kojoj se poznaju učenici Hristovi i narod Božji. ”Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje” (Jn 15, 13) – tako nam je Gospod Hristos zaveštao put istinskog života i mira, van koga su životne teškoće poput prave arene besmisla”.

***

O čemu ovi redci govore? Što Porfirije misli i poručuje? Je li ovo govor ”sijača rata”, ”promicatelja ideje velikosrpstva”, ”Putinova agenta na Balkanu”?

Iz nekoliko citiranih pasusa Poslanice istaknimo sada najvažnije Porfirijeve pozive:

Budimo istrajni vesnici smisla u ovome turobnom dobu.

Pozvani smo da svedočimo živoga Boga u svetu i tako učestvujemo u spasenju svakog Božjeg stvorenja.

Saosećamo i sastradavamo sa svim pravoslavnim hrišćanima, sa svim ljudima ovoga sveta.

Svaki rat, bilo gde i bilo kada, proizvodi samo gubitnike i poraz je ljudskog dostojanstva, poraz je i sramota svakog čoveka kao ikone Božje.

Šta ćemo mi koji smo sabrani danas u Prazniku nad praznicima, ugrejani toplinom domova, reći onima koji su razornom stihijom odvojeni od svojih najbližih i rasuti po tuđini?

Kako ćemo zapevati pashalnu pesmu kada je među nama toliko gladnih i žednih pravde, toliko neutešnih?

Bez razlike činimo svakome od ”ovih najmanjih” u njihovoj potrebi.

Zagrlimo drugoga kao Gospoda samog.

Budimo okrenuti ljubavi.

Budimo zahvalni lekarima i zdravstvenim radnicima i njihovim delima samožrtvene ljubavi prema Bogu i otadžbini.

Ove prethodne, grafički istaknute rečenice, ovi pozivi, sukus su Porfirijevih nadanja u Vaskršnjoj poruci, njegove želje, ako želite to je prikaz stanja njegova duha.

Što vi u ovim riječima vidite? Što prepoznajete?

U poruci naslovljenoj ”Sazdani smo kao jedinstven ljudski rod” vidim izuzetnu bliskost s porukama koje godinama odašilje, a osobito otkako je počeo rat u Ukrajini, papa Franjo. Vidim Porfirijev način da se zalaže protiv kulture odbacivanja drugih, a za kulturu sebedarja i prihvaćanja drugih.

Vidim poželjnu antropologiju, zdravu duhovnost, ispravnu egzegezu Božje riječi, vidim relevantnost u društvenim procesima, vidim pastira koji se obraća široj zajednici, a ne samo pravoslavnim vjernicima i ne samo Srbima među njima, vidim želju za dijalogom sa suvremenim društvom, vidim teološku istinu, koja je ne samo pravoslavna nego i koncilska/katolička, ali i protestantska – da ”Crkva nije od ovoga svijeta, ali jeste za ovaj svijet”, vidim otklon od samozadovoljstva i samodovoljnosti, vidim želju za susretom i dijalogom, vidim svijest o odgovornosti za probleme svijeta, vidim potrebu da se poštuju ljudska prava, vidim da se komunicira i podcrtava suština kršćanske poruke, vidim da se to radi jednostavnim i svima razumljivim jezikom, vidim slobodu onoga koji propovijeda/piše, vidim poštovanje drugosti i vidim, ćutim, dobrotu.

Prije tjedan dana, na Uskrs po gregorijanskom kalendaru, Porfirije je na Svetom Duhu poželio ugostiti one članove našeg zagrebačkog kružoka koji su tada, premda je bio blagdan, mogli i željeli zajedno objedovati i družiti se, kao prijatelji (jučer je, pak, Porfirije ručao sa beskućnicima u Beogradu). Naš zajednički ručak smo započeli prisjećanjem scene s Križnog puta održanog u rimskom Koloseumu, netom, na Veliki petak.

Tada se isto čula osuda mnogih sukoba, poput onoga u Ukrajini, koji potiču teror, siromaštvo i neravnotežu. I koji u svijet širi okrutne slike ženā, majki, suprugā, koje rađaju ili umiru pod bombama.

Kao predstavnice tog užasa i nade u mir i ponovno pronađeno bratstvo, pod križem su, kao na Golgoti, kazali smo, na XIII. postaji bile dvije žene, Irina i Albina, jedna Ukrajinka, a druga Ruskinja, prijateljice i kolegice, koje su, držeći s dvije ruke drveni križ, utjelovljavale samu bît kršćanstva, Boga koji je umro za grijehe svih ljudi. I uskrsnuo.

Bio je to snažan prizor kojemu je odgovarao trenutak tišine. I mi smo prije toga ručka ostali tihi. Naime, tekst je pretposljednje postaje, tako su odlučile Irina i Albina, bio bitno skraćen i promijenjen: ”Pred smrću šutnja je rječitija od riječi. Zastanimo zato u molitvenoj tišini i neka svatko u srcu moli za mir u svijetu”.

Nada kršćana, moja i nada Porfirijeva zove se Isus. On je ušao u grob našeg grijeha, stigao do najudaljenije točke gdje smo bili izgubljeni, prošao kroz splet naših strahova, nosio težinu naših potlačenosti te nas je, iz najmračnije dubine naše smrti, probudio u život. On je živ i još uvijek prolazi, preobražava i oslobađa.

Ja vam želim svjedočiti o ovom, pravom licu Porfirija. O čovjeku koji govori o miru i o potrebi da zagrlimo drugoga ma tko on bio i ma kakav on bio.

Vaskrs je. Praznik nad praznicima. Čestitam ga braći i sestrama pravoslavnima i grkokatolicima (osobito izbjeglim i tužnim Ukrajincima među nama), koptima… svima. Ostanimo posvećeni projektima dijaloga i mira. Podržimo se, podržite Autograf.

Neka zadnja rečenica u ovoj kolumni bude Porfirijeva. Ponavljam: ”Budimo istrajni vesnici smisla u ovome turobnom dobu”.