Beograd dovršava proces raskida s Jugoslavijom

Piše: Pero Jurišin

U prilozima na tu temu u biti se, uz prenošenje razloga za promjene koje je isticao zamjenik gradonačelnika Goran Vesić, politički sljedbenik Aleksandra Vučića, više prenosilo kritike takvog postupka iz beogradskih intelektualnih i lijevih krugova, nego što se isticao nekakav vlastiti kritički stav. Osim ako se stavom ne smatra prosto konstatiranje činjenice uz slijeganje ramenima da se eto u simboličkom smislu konačna smrt Jugoslavije naposljetku događa na ulicama grada iz kojeg je i krenula smrću Saveza komunista na njegovom posljednjem kongresu.

Uz nabrajanja, primarno ulica s hrvatskim imenima kao što su Rovinjska, Hvarska, Hrvatska, Splitska, Bjelovarska, Šibenska te isticanje Vesićeve konstatacije, primjerice, da Matija Gubec ne može biti zaslužniji za Srbiju od Ružice Sokić, navodilo se i njegovo obrazloženje kako je riječ o reciprocitetu.

Da ta teza ”ne drži vodu” dovoljno je spomenuti kako je dio tih ulica dobio ime još 1896. godine. Također, da su u igri i neki drugi razlozi vidljivo je i iz činjenice da je Travnička ulica dobila ime po Miloradu Ekmečiću, povjesničaru iz Čapljine i jednom od ideologa Republike Srpske, a pogotovo što je Zagorska ulica dobila ime po Blagoju Jovoviću, navodnom atentatoru na Antu Pavelića, koji je tim (samoizjavljenim) ”herojskim činom” vršio ”ljudsku pravdu”, kako reče Vesić.

Posljednjim preimenovanjem Beograd dovršava proces raskida s jugoslavenskim razdobljem, započet još 90-ih, a koji je u svim novonastalim državama već tih godina više manje i priveden kraju brisanjem toponima i imena koja su prvenstveno asocirala na Jugoslaviju, NOB i socijalizam

A taj Jovović je, po vlastitom priznanju, 1943. godine bio u četničkim jedinicama Baje Stanišića i borio se na strani Nijemaca i Talijana za vrijeme bitaka na Neretvi i Sutjesci.

Napadajući kritičare Vesić, inače inicijator promjena, je kazao kako su svi ti koji dižu ”hajku protiv imenovanja, ljudi koji ne žele poštovati svoju tradiciju”, koji ”hoće da Srbi jedini nemaju pravo slaviti svoju historiju, da jedini nemaju pravo slaviti svoje heroje”.

Rade Veljanovski iz Građanskog demokratskog foruma, pak, kaže kako je to preimenovanje izraz neprijateljstva i da je brisanje imena koja asociraju na mjesta bivše Jugoslavije nesumnjivo ksenofobija, pri čemu se zaboravlja da u Zemunu žive i sugrađani – Hrvati.

U reakcijama se čulo i da je to ”brisanje istorije glavnog grada” te ”radikalni napad na duh Beograda”. Također da je riječ o ”pogubnoj radikalskoj politici baziranoj na populističkoj politici reciprociteta u kome se onda ne treba izviniti za zločine, ukoliko Srbija ne dobije isto izvinjenje”, uz podsjećanje da su ”na temelju takve politike u vrijeme vlasti istih stranaka koje danas upravljaju Srbijom i pokrenuta i vođena ratna razaranja 90-ih godina”.

Još je oštrija povjesničarka Dubravka Stojanović koja ocjenjuje da čak nije riječ o nacionalizmu već o ”samoizolaciji, iskakanju iz vlastite geografije i historije. Neki kompleks niže vrijednosti, zatvaranje. Ukratko – samodestrukciji”.

Osvrćući se na tezu o reciprocitetu kaže da se u biti najveća šteta nanosi samome sebi. ”Koga briga kako se zovu ulice u Beogradu. Nitko se neće ni osvrnuti, ali će Beograd biti sasječen, a grad sveden na palanku koja ne vidi preko plota”, kaže Stojanović.

Posljednjim preimenovanjem Beograd dovršava proces raskida s jugoslavenskim razdobljem, započet još 90-ih, a koji je u svim novonastalim državama već tih godina više manje i priveden kraju brisanjem toponima i imena koja su prvenstveno asocirala na Jugoslaviju, NOB i socijalizam.

To je vjerojatno jedan od razloga što se na prostoru od Triglava do Đevđelije tom procesu i nije pridavao veći značaj, niti su otvarane šire rasprave, a kamoli polemike. Pogotovo jer je većina tih imena zamijenjena s lokalnim toponimima, a još više s imenima iz povijesnog rezervoara, odnosila se ona na stvarne ili mitološke kraljeve, događanja, ali i poražene u Drugom svjetskom ratu, bez obzira na to nosili oni kapu, šubaru ili fes.

Kako to konstatira Dunja Rihtman-Auguštin: ”Pri uspostavi postsocijalističke vlasti i njezine legitimnosti uz pomoć kontrole prostora i vremena – rituali i simboli se oslanjaju na nacionalne osjećaje i ideologiju nacionalizma.” Bio je to razlaz sa ”simboličkim i ritualnim svijetom” jugoslavenskog socijalizma, koji su trajali i razvijali se pola stoljeća, koliko je trajao i ”proces proizvodnje socijalističke povijesti”, radi potvrde legitimiteta, u okviru čega su nastajali ”novi nusproizvodi” – ”novi simboli i obredi, novi i novi neprijatelji”.

Energičnost kojom su tada provođene promjene (na primjer, u Rijeci nakon 1945. imena oko 200 ulica, u Zadru 99, u Mostaru 43…) nije bila izmišljotina nove vlasti. Riječ je bila o primjeni poznatih modela osnaženih prilikama nakon krvavog četverogodišnjeg rata. Kao što se to dogodilo nakon 1990., samo na nacionalističkom predlošku, osnaženom krvavim okolnostima rata.

Pritom se 1945. mijenjalo i imena podržavljenih poduzeća, rušilo ili prikrivalo stara obilježja, a nakon 1990. poduzećima su mahom mijenjana imena (pa i onima osnovanim nakon 1945., a takvih je u izrastanju iz agrarne zemlje, bilo većina), bar onima koja su preživjela proces ”pretvorbe”, ili koja su, ovaj put, privatizirana.

”Nacionalni identitet, kao neprikosnovena, takoreći sveta vrijednost došao nam je s ratom 90-ih, kao jedna od njegovih glavnih tekovina”, kaže Ivan Čolović u svojoj knjizi ”Rastanak s identitetom”. Brisanje gotovo svega vezanog uz Jugoslaviju, pogotovo uz razdoblje od 1945. do 1990. godine, te ubacivanje svega i svačega, bez iole suzdržanosti i dovoljne kritičke valorizacije je bio logičan slijed razvoja događaja.

U hrvatskim medijima gotovo je nezamijećeno prošla odluka vlasti nekadašnjeg glavnog nam grada Beograda da promijeni imena ulica nazvanih po toponimima bivše nam zajedničke države, kao i povijesnih ličnosti iz tadašnjih republika, a danas samostalnih država

Riječ je o ”dejugoslavizaciji”, kako je proces eliminacije jugoslavenskih historijskih veza (kulturnih, političkih i državnih poveznica s drugim jugoslavenskim narodima), uz radikalnu reviziju ”preživjelih” sadržaja nazvao njemački povjesničar Wolfgang Höpken.

Pritom se, ne samo u hrvatskom slučaju, naglašava viktimološka perspektiva, koja se u hrvatskom slučaju ogleda u sve češćoj upotrebi termina ”progon”, uz afektiranje metafora iz kršćanskog imaginarija, kao što su križni put, ili golgota, koje trebaju ukazivati na kolektivno mučeništvo.

Iz toga je logično da se, s vrha proklamirana, politika pomirbe tumači kao poziv predsjednika Tuđmana ”na pomirenje Hrvata kao najveću demokratsku, etičku i moralnu tekovinu hrvatske države”, kako je to 1995. godine pojašnjavala Agneza Szabo, autorica nastavnog programa, što je trebalo dovesti do prevladavanja ideoloških razlika te političko – vrijednosne nivelacije u prošlosti suprotstavljenih fašističkog i antifašističkog pokreta.

Slijedom toga se i podrazumijevala relativizacija ustaških zločina i djelomična legitimizacija NDH, kao ”izraza legitimnih težnji za samostalnom državom”.

Na scenu je tako ponovo iskoračio revizionizam koji se dakle odvijao ne samo u historiografiji i publicistici, nego i u njegovom najvidljivijem obliku – javnom diskursu. Sve kao potvrda da se iz razdoblja nakon 1945. i provedbe preostrašćenih promjena pod snažnim ideološkim utjecajem nije mnogo ni shvatilo ni naučilo.

Drugi pak razlog, bar kada je u pitanju Hrvatska, a svakako i Bosna i Hercegovina, je što bi takva rasprava zasigurno otvorila mnoga bolna pitanja.

Naime, kao što je u Hrvatskoj mučno otvarati pitanja počinjenih ratnih zločina, ali i drugih zbivanja (nerazjašnjena ubojstva po gradovima, izbacivanja iz stanova, izbacivanja s posla, ukidanje mirovina, svakodnevna šikaniranja, isključivanje telefona…) 90-ih, tako bi rasprava i o ovoj temi otvorila ne samo pitanje preimenovanja ulica, rušenja tisuća spomenika NOB-a, imenovanje ulica po ratnim zločincima i dizanje spomenika zločincima i teroristima, nego ono što u svojoj biti i jest bolno pitanje: gdje smo bili mi i što smo poduzeli da se to ne dogodi?

Da ne ruše spomenike partizanskoj mladosti, da ne stavljaju imena ulicama ognjištara kreatora rasnih zakona, da nam susjede ne izbacuju iz stanova, odvode neznano kud, izbacuju kolege s posla… Ali, ne samo gdje smo bili, nego gdje smo danas? Dakle, nije riječ samo o suočavanju s prošlošću nego i sa sadašnjošću.

U Splitu je početkom 90-ih promijenjeno oko 150 imena ulica uglavnom posvećenih NOB-u i razdoblju socijalizma. Prve su ”ceh” (28. studenoga 1991., 13 dana nakon napada na Split) platile Obala JNA (u Obalu kneza Branimira), Balkanska (u Vukovarsku), Kragujevačka (u Vukasovićevu) i Beogradska (u Bregovitu).

Već 2. srpnja 1992. likvidira se Muzej narodne revolucije. Samo 20-ak dana kasnije brišu se ulice IV. splitske brigade, II. dalmatinske, Partizanske, Bataljona Garibaldi, Proleterskih brigada, Partizanske, I. dalmatinske, Prvoboraca…

Ali, padaju i Ivo Andrić, Neškovčin dobiva zamjenu s imenima Mostara, Kupresa i Ljubuškog, Paićeva se preimenuje u Stepinčevu, a Sedejeva u Mile Budaka, koji je godinama odolijevao, čak i za vrijeme vladavine lijevog centra. Splitski partizanski odred je zamijenjen Hrvatskom ratnom mornaricom, Saveznička obala postaje Trumbićevom, a Sutjeskina dijelom postaje Bleiburških žrtava.

U razdoblju do 1995. novoimenuje se Širokobriješka, Bratstva i jedinstva znakovito postaje Hercegovačka, Žrtava fašizma postaje Domovinskog rata, a nova ulica je Žrtava komunizma. Nova imena su i Miro Barešić i Barun Trenk. Kmanski prilaz postaje Ulica pomoćnica kršćana, a iako u gradu već ima ime, Ante Starčević dobiva još jedno u Žrnovnici umjesto Žrnovskog partizanskog odreda.

Napadajući kritičare Vesić, inače inicijator promjena, je kazao kako su svi ti koji dižu ”hajku protiv imenovanja, ljudi koji ne žele poštovati svoju tradiciju”, koji ”hoće da Srbi jedini nemaju pravo slaviti svoju historiju, da jedini nemaju pravo slaviti svoje heroje”

Briše se Mosorska, nova ulica je Hrvatskih vitezova, kao i Put hrvatskih dragovoljaca. Među zanimljivijim pričama je i ona o Ulici Maka Dizdara. U veljači 1993. godine dio ulice Visoka mijenja ime u Maka Dizdara. U žaru predizborne kampanje u ožujku 1997. pjesnikovo ime ”pade” pred povijesnim toponimom Visoka…

Sve što se tada događalo u Splitu i Hrvatskoj, između ostalog iskazivano u silovitom nacionalnom diskursu, koji je potičući govor mržnje rezultirao svakojakim nasiljem (za koje sve nije moglo biti razumijevanja u ratu koji je uslijedio).

Na razini promjena imena ulica možemo govoriti o moći koja oblikuje politički identitet, kako bi uspostavila novi u odmaku na dotadašnji, kojim se nastoji izbrisati dotadašnje da bi se stvorio novi početak, makar njegove korijene u ritualima tražili u 19. stoljeću pa sve do dolaska Hrvata na ove prostore (kao ”jednog od najstarijih naroda Evrope”, kako se to voli isticati u novim udžbenicima).

Tako se stvara novo i zaboravlja staro, dajući legitimitet tom novom. Ili kako to reče Sandi Blagonić: za naciju je kolektivno sjećanje jednako važno kao i kolektivni zaborav. Tako smo dobili nove blagdane (nema više praznika), ukinuli stare, izbacili ”nepoćudne” knjige iz lektire – sve do ”Ježeve kućice”, a dio spalili…

Slab, ili gotovo nikakav otpor takvim promjenama, pače pasivno pristajanje i sudjelovanje u njima, kao što je SDP-ovo u postavljanju spomenika Rafaelu Bobanu u Splitu, prije samo nekoliko godina, ukazuju na duboku dezorijentiranost društva.

Društva koje ni do danas ni s čim nije obilježilo smrt mladog makedonskog vojnika Saška Gešovskog, poginulog u demonstracijama 6. svibnja 1991., ali društva koje je 2016. ispred ratne luke u Lori podiglo spomenik 72. bojni vojne policije, koja je upravljala Vojnim istražnim centrom, gdje je u torturama stradao velik broj ljudi.

U svojoj svakovrsnoj izgubljenosti SDP se nije uspio izboriti ni za prijedlog da u istočnom dijelu Splita – Mejašima jedna ulica dobije ime po Prvom splitskom partizanskom odredu. Argument da su Josipa Jovića ubili oni koji su nosili zvijezdu i da stanovnike Mejaša taj prijedlog ”vrijeđa”, da je to ”u najmanju ruku neumjesno” te ”drsko i ponižavajuće”, bio je prejak za tadašnju gradsku vlast.

Grad u svoj ”tekst”, kako bi to kazao Srđan Radulović, nije uzeo prijedlog Luke Podruga da se promijeni ime ulici ”okupatora maršala Marmonta”.

Također, ni prijedlog koji je došao iz Katoličke crkve da se poljana Markantuna de Dominisa (1560. – 1624., hrvatski isusovac, matematičar, fizičar i filozof, splitski nadbiskup i primas Dalmacije i cijele Hrvatske te jedan od najvećih umova svog vremena, koji je došao u sukob s Papom) zamjeni nazivom ”Iza Kaptola”, uz izgovor kako je to po uzoru na Zagreb.

Ali grad u svoj ”tekst” nije ni do danas, na štandarcu na Narodnom trgu (Pjaci), uz značajne datume, upisao ni 26. listopada 1944., dan kada je oslobođen Split.

Grad koji je od svojih 43.000 tadašnjih stanovnika dao 12.000 partizana, 18.000 je bilo izloženo torturama, 5.000 u zatvorima i internirano, 4.000 poginulo, dok ih je u ustašama bilo samo 50, kao i u domobranima, a u četnicima 43.

Grad koji je još jednu 4., ovaj put gardijsku brigadu, gurnuo na rub urbanosti, jer u središtu više nije bilo mjesta za tako veliku ulicu.

Mjesta se, pak, našlo za prvog predsjednika samostalne države. I dok ni Tito, čak ni nakon svoje smrti u Splitu nije dobio spomenik Franjo Tuđman je dobio na zapadu Rive mali Trg sa četiri broja (tek četiri broja prvom predsjedniku!?), a na istoku spomenik, ružan i na neprimjerenom mjestu, kao i, npr., onaj na makarskoj šetnici.

Slab, ili gotovo nikakav otpor takvim promjenama, pače pasivno pristajanje i sudjelovanje u njima, kao što je SDP-ovo u postavljanju spomenika Rafaelu Bobanu u Splitu, prije samo nekoliko godina, ukazuju na duboku dezorijentiranost društva

Pasivno promatranje rušenja spomenika Bogdana Bogdanovića braniteljima Splita 1943. godine na Klisu, kojeg čak ni Slobodna Dalmacija u povodu njegove smrti nije spomenula, gutanje sramote pred ostacima spomenika Antuna Augustinčića u Gradcu, pristajanje na falsificiranje spomen obilježja prosinačkim žrtvama 1918. u Zagrebu, uništenje spomenika Nikoli Tesli, vjerojatno najvećeg sina ovih prostora, u Gospiću, usred rodne mu Like (to nije spriječilo ovdašnje licemjerne reakcije kada je surčinski aerodrom dobio njegovo ime), samo su vidljivi tragovi teške devastacije društvenog tkiva nastale nakon dekonstrukcije i države i bivšeg društvenog uređenja, u čemu kao da su najjasniju viziju što činiti imali oni čiji su ideološki preteče poraženi 1945. godine.

Možda su stoga obračuni sa spomenicima u Hrvatskoj i bili najdinamitniji. Tako je u Košutama, mjestu osnivanja Prvog splitskog partizanskog odreda miniran trokrilni, 17 metara visoki obelisk, rad Vuka Bombardellija.

Istu sudbinu je 1995. doživio 25 metara visoki spomenik oslobođenju od fašizma u Kninu, Vojin Bakić je ”platio” spomenicima u Slavoniji i na Petrovoj gori. Stjepan Filipović je ”preživio” u Valjevu i Ujedinjenim nacijama, ali ne i u rodnom Opuzenu.

Na žalost i onih koji su predvodili stvaranje nove – samostalne države, ni jedni ni drugi nisu imali jasnije vizije o tome što kad se osamostalimo, što kad porušimo spomenike, promijenimo imena ulica i trgova, istjeramo iz stanova i kuća te s posla nepodobne.

Stoga bi, naoko bezazlena rasprava o promjenama ulica trebala biti ljekovita, jer to ne bi bio razgovor samo o prošlosti i sadašnjosti, nego i o budućnosti.

Tekst je prenet sa portala Autograf.