I Hrvati i Srbi i dalje zajedno lomimo pogaču mira

Autor: Milorad Pupovac

Veoma poštovane i poštovani,

hvala vam što ste nas i ove godine počastili svojim dolaskom na mjesto gdje je danas i ovdje za nas kuća hljeba ili kruha, kako na našem jeziku izgovaramo Betlehem (Bēt Lehem) ili Vitlejem. Kao što nitko od nas ne određuje gdje će, u kojem historijskom dobu biti rođen i na koje će se ime odazivati, tako je malo tko od nas mogao predvidjeti da će to biti ovdje i na ovakav način.

Historija u svojem dobru i svojem zlu podiže razne kuće, a na nama je da spoznajemo i osvještavamo u kojoj je od njih pšenica za slavski hljeb. O toj spoznaji i svijesti ovisi koju ćemo prepoznati kao utočište svojeg historijskog opstanka.

Na današnji dan prije dvadeset godina, prvi je put, deset godina od našeg prvog okupljanja, najviši predstavnik državne vlasti tada okupljene u našoj tadašnjoj kući kruha pozdravio s drevnim kršćanskim pozdravom ”Mir Božji, Hristos se rodi!”.

Ni onaj čija su usta to izgovorila ni mi čije su uši to čule nismo bilo svjesni koliko i kako će odjeknuti. Svjesnim nas je učinio njegov javni odjek, njegov tadašnji urbi et orbi i njegovo odjekivanje u godinama nakon tog događaja.

Mnogi koji su ga na današnji dan izvikivali, utiskivali su njime jedan od pečata na hrvatske evropske akreditive ili vjerodajnice, potvrđivali njime opredijeljenost za izgradnju mira i pomirenja između Hrvata i Srba, katoličkih i pravoslavnih vjernika, posredstvom njega izgrađivali svekoliku društvenu toleranciju, a ovdašnje pravoslavne vjernike, Srbe, ohrabrivali na život u slobodi i vjeri u sebe.

Vjerujem da ne pretjerujem ako kažem da je ovaj pozdrav važan dio uspjeha kojeg je Hrvatska s proteklom godinom postigla svojim potpunim institucionalnim integriranjem u Evropsku uniju.

Svima koji su zajedno s nama održavali živom ovu poruku mira i obnavljali njezinu snagu dugujemo trajnu zahvalnost. Jer nije uvijek bilo kao što je danas.

Zato posebnu zahvalnost dugujemo onima koji su u vremenima i momentima kad su poruke druge vrste, poruke protiv mira i pomirenja, bivale glasnije, nalazili u sebi moralne snage i odgovornosti da stanu u obranu svega onoga što ovaj pozdrav sam po sebi i u našem društveno-političkom kontekstu znači i simbolizira.

Između mnogih danas ću izdvojiti dvojicu – Njegovu Svetost Patrijarha srpskog Porfirija, koji je ove dane s našim sunarodnjacima na Kosovu, i apostolskog nuncija u Hrvatskoj, monsinjora Đorđa Lingvu, koji je danas ovdje s nama.

Za to imamo dva razloga. Prvi je razlog u propovijedi patrijarhovoj prilikom posvećenja pravoslavnog hrama sv. Nikole u Vukovaru 16. studenoga 2022. godine u kojoj je između ostalog rekao: ”Palim neprestano voštanicu svoga srca za stradale u Glini, Jadovnu, Gruborima, Varivodama, Paulinu Dvoru, Voćinu i Metku i jednako tako palim sveću u svom srcu za postradale ovde, na Ovčari, u Škabrnji, Lovasu, Širokoj Kuli, Baćinu i Sotinu”.

Drugi je razlog u nuncijevoj homiliji održanoj 18. studenoga 2023. godine na Memorijalnom groblju u Vukovaru u kojoj je kazao: ”Gradić Boves u Pijemontu, odakle dolazim, spaljen je u Drugom svjetskom ratu… U Bovesu, poprištu užasnog masakra, sad se uči o miru. O miru koji nije samo odsutnost rata, odsutnost oružja, odsutnost nepravde, već prije svega ‘prisutnost’, postojanje vrijednosti, od kojih neke treba ponovo usvojiti, a nekima treba podučiti u pravom smislu riječi. Ne bi li Vukovar mogao postati ‘grad mira’? Ne bismo li mogli odavde početi poučavati kako izgraditi ili održavati mir na ovoj zemlji dok koračamo prema nebeskoj domovini?”

U porukama kakve su ove dvije nalazimo i nadahnuće i potvrdu za naše osjećanje i vjerovanje o miru i pomirenju.

Poštovane i poštovani,

danas i ovdje treba reći u ime mnogih, a za dobro svih u ovoj zemlji, prostoru bivše Jugoslavije i na drugim mjestima u današnjem svijetu da je izgradnja mira nespojiva s prakticiranjem pravednosti posredstvom kolektivizacije krivice.

Malo je naroda koji iz ovog ili onog razloga u nekom historijskom momentu nisu iskusili teret kolektivizacije krivice. Pogrešno je vjerovanje da se oslobođenje od nje može postići političkim, sudskim ili vojnim kolektivnim okrivljivanjem i kažnjavanjem drugoga. Takvo vjerovanje i na njemu zasnovano djelovanje proizvodi začarani krug nepravde.

Da je to tako siguran sam da bi nam mogao posvjedočiti mnogi Srbin iz Hrvatske i mogla posvjedočiti mnoga Hrvatica iz Srbije, kao i mnoga Bošnjakinja ili mnogi Židov koji su negdje u manjini.

Također treba reći da kao što nitko ne može iskusiti sebe bez iskustva drugog tako nitko ne može u potpunosti iskusiti veličinu vlastitog stradanja, a da ne iskusi, ne osjeti stradanje drugoga. I da u sjećanju na svoje stradanje, kao što smo u Vukovaru čuli od patrijarha Porfirija, ne nađe mjesta za stradanje drugog. Jer ni najstradalnijima među narodima ne priliči monolog i ne pripada monopol stradanja.

Ovdje i danas također treba reći da je očuvanje mira nespojivo s toleriranjem ili poticanjem ekstremizacije međuetničkih, međuvjerskih, društvenih i političkih odnosa. Mi narodi s prostora bivše Jugoslavije smo izašli iz 20. stoljeća, a kojeg je učeniji od nas imenovao ”dobom ekstrema”, s ekstremizacijom svojih politika i svojih egzistencija.

Premda je učinjeno mnogo da ih se oslobodimo, one su i dalje tu, u starom ili novom ruhu. Čujemo ih na stadionima, gledamo ih na komemoracijama, slušamo ih za političkim govornicama, čitamo ih na zidovima hramova, hrišćanskih ili jevrejskih. Samo je pitanje vremena kad će koji od nespomenutih hramova trebati spomenuti.

Zato mi na prostoru Hrvatske i drugi na prostoru bivše Jugoslavije imamo posebnu obavezu da zaštićujemo mir od ekstremizacije naših javnih i političkih života, da međusobnim javno-političkim raspravama ne potičemo ekstremnost niti da dopuštamo da ona u našim politikama sjećanja vodi glavnu riječ.

Jedan od načina kako to možemo činiti sugeriran je u spomenutoj besjedi apostolskog nuncija Lingve – to je školovanje za mir, školovanje mladih za mir i odgovornost u čuvanju mira i njegovu obnavljanju tamo gdje ga ugrožava i razara rat.

Drugi od načina je ovaj koji prakticiramo mi predstavnici Hrvata iz Srbije i Srba iz Hrvatske, sa svojim partnerskim organizacijama, kada svoju suradnju zasnivamo na maksimi, poruci najvišim vlastima Srbije i Hrvatske – ne činite ništa u međusobnim odnosima što bi moglo biti loše za nas, što bi moglo otežati naše živote s jedne i druge strane granice, a mi ćemo učiniti sve što bi moglo biti dobro za naše zemlje i što bi moglo olakšati njihove međusobne odnose.

Zato želim zahvaliti predstavnicama i predstavnicima Hrvata iz Srbije što su i ove godine ovdje i što će kao i svi vi okupljeni s nama lomiti pogaču mira ispečenu u jednoj od naših kuća kruha.

Mir Božji, Hristos se rodi!

 

Članak je prenet sa portala Autograf.