Plenković u odnosu prema 1945. pokušava postići nemoguće

Piše: Dragan Markovina

Zapaljiva tema mise koju za žrtve Bleiburga planira u sarajevskoj Katedrali održati kardinal Vinko Puljić praktično ne prestaje biti jedna od ključnih tema u Bosni i Hercegovini, kao i na stranicama Oslobođenja posljednjih dana. Budući da sam o tom konkretnom događaju pisao za Peščanik, i s obzirom na to da su na stranicama ovih novina kolegice i kolege kolumnisti te brojni intelektualci uglavnom izrazili sve ono što i osobno mislim, ostaje mi da se vratim na korijen problema, a to je Hrvatska.

Elaborat Andreja Plenkovića

Odnosno njena službena politika sjećanja koju u punom smislu riječi vjerno reprezentira vladajući HDZ. Premijer Plenković je, naime, uoči današnje sjednice Vlade konačno u jednom istupu i uz širu elaboraciju donio vlastiti pogled na 1945. koji se savršeno poklapa s onim što gledamo kao politiku sjećanja koju HDZ provodi od ‘90. do danas. Budući da je kompletan govor dostupan na brojnim portalima, nema smisla da ga detaljno citiram. Svakako najbitnije što je Plenković rekao je to da je u zapadnoj Europi 1945. donijela pobjedu nad fašizmom i uspostavu demokracije, dok se u istočnoj i srednjoj Europi to nije dogodilo, nego je došao novi totalitarizam. Potom da Hrvatska zahvaljujući antifašističkom pokretu jeste izašla iz Drugog svjetskog rata kao pobjednica, ali da tu godinu obilježavaju i strašni poratni komunistički zločini, ubojstva ljudi bez suđenja, progon Katoličke crkve, neistomišljenika i klasnih neprijatelja te politički montiran proces protiv kardinala Alojzija Stepinca, što je sve skupa unijelo nemir i strah kod velikog dijela hrvatskih građana, zbog čega danas imamo bremenit odnos prema tom razdoblju. Plenković je na koncu zaključio da te podjele moramo nadići kroz afirmaciju nacionalnog jedinstva u Domovinskom ratu, pijetetom prema svakoj žrtvi i izgradnjom demokratskog društva.
Nema nikakve sumnje da je hrvatski premijer uvjeren kako je ovaj njegov istup bio trezven, odmjeren i demokratičan te da bi ga kao takvog trebali prihvatiti manje-više svi. Razloga zbog kojih se to neće dogoditi je puno. Prije svega zato jer je premijerov govor bio ciničan i tendenciozan, uz mnogo poluistina i izbjegavanja da se govori o suštini stvari.

Prije svega, istina je da je u istočnoj i srednjoj Europi uveden totalitarizam, ali Jugoslavija ne pripada ni geografski, ni po obliku vlasti nakon ‘45. u tu priču. Ako smo se mogli i na trenutak ponadati da je Plenković ovim izbjegao staviti Hrvatsku u taj kontekst, sve što je nakon toga rekao raspršilo je svaku iluziju. Antifašistička baština, kakvom je zamišljaju HDZ i Andrej Plenković, dakle, poželjna je tek kao jedna opća rečenica kojom se zemlju može uklopiti u zapadno antifašističko nasljeđe, zahvaljujući čemu i imamo Dan antifašističke borbe kao državni praznik, dok je konkretna priča, empatija, identifikacija s narodom i društvom rezervirana za drugu, kolaboracionističku stranu. Ono što je Plenković zapravo rekao jeste da je naša obaveza sjećati se žrtava kolaboracionističkih vojnika i Katoličke crkve, budući da je tu riječ o konkretnim Hrvatima čije stradanje je unijelo nemir, dok s druge strane nema nikakvog konkretnog naroda i ljudi koji su se borili protiv fašizma i njegove ustaške inačice. Odatle i rečenicu pijeteta prema svim žrtvama treba iščitati pravilno isključivo kao pijetet prema ovim konkretnim žrtvama i nikako drugačije. Da je tome tako, najbolje svjedoči odbijanje aktualnog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića da ta institucija bude pokrovitelj obilježavanja 75. godišnjice Bitke na Sutjesci, u kojoj su, između ostalih, masovno sudjelovali i stradali Dalmatinci. Sve uz cinično obrazloženje da se to mjesto ne nalazi na prostoru Hrvatske, što mu nije smetalo da Sabor bude službeni pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu.

Prešućivanje najbitnijeg

Drugi problem Plenkovićevog izlaganja je u prešućivanju najbitnijeg. Kad kaže poratni zločin, on svjesno prešućuje da su upravo kolaboracionistički, ustaško-četničko-belogardejski vojnici odbili položiti oružje nakon kapitulacije Njemačke i odlučili silom probiti se do Austrije, što je dovelo do mnogih žrtava u borbi. Isto tako, bez obzira na to što proces protiv Stepinca jeste bio politički motiviran i što on jeste pomogao nekim pojedincima, zagrebački kardinal je sve vrijeme kolaborirao s ustaškim režimom, puno ga je blagonaklonije dočekao nego partizansku vojsku i nikad suštinski nije doveo u pitanje ustašku nacističku ideologiju i praksu. Stoga pretvaranje Stepinca u sveca može biti samo izraz historijskog revizionizma i ništa više od toga, a uostalom i proces Draži Mihailoviću je po istoj logici bio politički motiviran, ali nekako sumnjam da hrvatski premijer ima istih problema s tim procesom.
Na koncu, koliko god se Plenković i HDZ trudili stvari prikazati drugačijima nego što su bile, Drugi svjetski rat je na prostoru Hrvatske bio iznimno krvav i uz okupaciju je doveo do traumatičnog građanskog rata. U njemu su na jednoj strani bili antifašisti u partizanskom pokretu, a na drugoj svi oni nakačeni na ustaški režim. I naprosto je cinično i lažno prešućivati činjenicu da je veći dio hrvatskog društva na kraju rata bio na pobjedničkoj strani, među njima i Plenkovićeva obitelj. Istina je da se radi o zločinu i osvetničkom ubijanju ljudi bez suda, no isto tako je istina da su tada ubijeni i brojni zločinci koji su sudjelovali u ubojstvima ljudi zbog njihovog porijekla i istaknuli se u jasenovačkom logoru smrti. Civilizacijski je nemoguće povlačiti znak jednakosti između jednih i drugih i svoditi ih na istu ravan.

Budući da je Plenkoviću najlakše objasniti stvari onim na što se na kraju govora poziva, a to je Domovinski rat, pokušat ću to napraviti. Ukoliko slijedimo logiku hrvatskog premijera, masovna paljevina kuća hrvatskih građana srpske nacionalnosti koja je uslijedila nakon Oluje i zločini nad starcima koji su odlučili ostati u svojim kućama potpuno mijenjaju karakter tog rata i HDZ-ove vlasti. No, nekako sumnjam da bi mu njegova logika u ovom slučaju odgovarala.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.