Profesija: turistički novinar

Piše: Goran Gazdek, Novosti

Udruga turističkih novinara i pisaca u turizmu FIJET Hrvatska nagradila je beogradskog novinara, urednika i voditelja Radmila Bumbera medaljom ‘Marko Polo’ za seriju reportaža o zagrebačkom Adventu u TV-emisiji ‘Srbija koju volim’. Nagradu je primio na svečanosti u zagrebačkom Novinarskom domu, zajedno s rumunjskim novinarom Stefanom Bacciuom te sedmero hrvatskih kolegica i kolega: Vjekoslavom Madunićem, Mikijem Bratnićem, Danielom Draštata, Andreom Buča, Lanom Mindoljević, Robertom Knjazom i Radmilom Kovačević.

‘Srbija koju volim’ emitira se nedjeljom na 85 regionalnih i lokalnih srpskih TV-stanica, a prati je približno dva milijuna gledatelja kojima Bumber na osobit način približava nesvakidašnja mjesta, zanimljive običaje i lokalne gastronomije.

– Ideju da turizam u Srbiji dobije svoj glas u obliku TV-emisije počeo sam da realizujem pre 16 godina; mogu da kažem da je ta emisija nastala bukvalno iz inata. Naime, nameravao sam da je radim sa kolegama, iskusnim novinarima kojima sam godinama pričao o razrađenoj koncepciji, ali su me svi uveravali da sam lud. Kad sam video da kradu delove moga koncepta za neke svoje poslove, stavio sam tačku na te razgovore, okupio malu ekipu i počeo da radim svoju emisiju. Nazvao sam je ‘Srbija koju volim’, pa su me na sve strane pitali da kakvo je to ime, a danas desetak šta televizijskih a što radijskih emisija imaju tu imenicu na početku ili na kraju naziva – tumači beogradski novinar. I dalje ne odustaje od svoje borbe za neovisno novinarstvo, odnosno da ne pripada nikakvim zajednicama, klanovima, partijama i strankama nego da bude svoj i profesionalan.

– Mnogi su članovi partija, a ja sam izvan svega. Nekada, kad su svi držali Titovu sliku na zidovima, ja sam imao ikone; ne zato što ‘druga Starog’ nisam voleo, nego zato šta ikone imaju umetničku vrednost. A kad su svi počeli da vešaju ikone, ja sam uz svoje ikone ovesio Tita. Jer u ovo naše vreme, loše i u Srbiji i na prostorima cele bivše Jugoslavije, ne može da se shvati da je neko ateista a da poznaje vere i bavi se duhovnošću. Posebno sam ponosan na to da me ljudi ipak prepoznaju na ulici, da žele da se slikaju sa mnom i da od mene traže savete, ne samo u Srbiji nego i u njezinom okruženju – priča Bumber.

Često putuje regijom i izvan nje i uvijek se sa tih putovanja vraća s gomilom reportaža koje obično objavljuje u nastavcima. Stoga ga nerijetko znaju priupitati kako to da se u nazivu emisije spominje Srbija, a prilozi su o drugim zemljama. Unutar mjesec i pol, kroz šest emisija zaredom, dominirale su priče iz Hrvatske, radi čega su ga mnogi zafrkavali, ali su mu neki i zamjerili, no on se time nije previše opterećivao. Hrvatsku je još u doba nekadašnje federativne zajednice obišao uzduž i poprijeko nekoliko puta, no prve je svoje TV-reportaže objavio čim su ukinute vize između novonastalih država; bile su to priče s Brijuna i iz Poreča, a uslijedili su reporterski zapisi iz istarskih mjesta, iz Zagorja, Slavonije, Dalmacije, Splita, Dubrovnika, s hrvatskih otoka… Namjera mu je što prije ponovno posjetiti Plitvice te svoju veliku ljubav – Šibenik sa slapovima Krke i Kornatima. Radmilo se prije nije aktivno bavio novinarstvom, ali je na ovaj ili onaj način, privatno i poslovno, cijeli život vezan uz medije: roditelji su mu radili na Radio-Beogradu, stanovao je neposrednoj blizini Politikine zgrade, pa je odrastao uz velika novinarska imena.

– Novinari su nekada bili gospoda stavom, pojavom i ponašanjem, bili su ljudi britka jezika i sa svojim žaokama, ali i čašicom u ruci u kafanama u kojima nije bilo mesta za one šta im nisu ‘potaman’. Tako je u Beogradu nastao čuveni kafanski ‘bermudski trougao’, omeđen kultnom Lipom, Šumatovcem i Grmečom: tu su se pisale čuvene kolumne, vrhunski članci i reportaže, stvaralo ‘Veselo veče’, nastajao Zabavnik. Mi mlađi upijali smo mudrost i boemštinu novinara, učili kako se drži čaša, jede kuvano jaje, pije špricer, pišu reportaže ili uzima izjava. Malo dalje bili su Srpska kafana, baza glumaca Ateljea 212 i drugih pozorišta, te Klub književnika u koji su zalazili disidenti, ali i pisci ‘na liniji’. U blizini je bila i redakcija Ježa, u kojoj su radili i platu primali Matija Bečković, Brana Crnčević, Ljubivoje Ršumović… – prisjeća se Bumber.

Više od novinarstva i sjedenja za pisaćom mašinom naš je sugovornik volio putovanja i sve što uz njih ide, pa se već s 18 godina započeo profesionalno baviti turizmom. Od 1975. do 1990-ih radio je u beogradskom predstavništvu porečke Rivijere, uz ostalo i poslove koji su zahtijevali blisku suradnju s tadašnjim medijima. To mu je donijelo golemo iskustvo i poznavanje turističkog tržišta, što je bila sjajna podloga za novo zanimanje, ono turističkog reportera.

– Turističko novinarstvo vrlo je važno za razvoj turizma, kulturu putovanja, ponašanje gostiju, naših gledaoca, slušaoca i čitaoca. Turistički novinari šire vidike, po pravilu su to ljudi širokog srca i velike duše. Ali pre svega moraju da vole svoj posao i turizam u celini. I, naravno, da bude dobro informisani – kaže prekaljeni putnik i putopisac. Potvrđuje nam činjenicu da su danas emisije o turizmu iznimno gledane i da časopisi o putovanjima ostvaruju respektabilne naklade; ljudi naprosto obožavaju gledati fotografije neotkrivenih ili čudesno lijepih destinacija, vole čuti tuđa iskustva s putovanja, posebice ako su znalački i vješto opisana, kaže nam Bumber. No u kolikoj se mjeri danas vjeruje turističkim novinarima, odnosno da je objavljena priča objektivna i njezin autor iskren, a ne tek plaćenik u službi promocije nekog ‘brenda’ ili destinacije koju možda sam uopće nije posjetio?

– Moramo da budemo objektivni, jer će gledaoci inače vrlo brzo da nas kazne tako da nam neće verovati i neće nas više gledati. Turističkim novinarima se često zamera da im je sve lepo, da su uvek ‘navijači’. Mora da se nađe prava mera, jer je ponekad potrebno pisati i o nekim negativnim stvarima. U principu, ja domaćine uvek na uočene negativnosti upozorim na licu mesta, upozorim ih na ono šta može odmah da se otkloni. Često ih to jako pogađa, pa među nekima nisam baš omiljen. Ali, te eventualne mane nekako uvek budu manje važne od lepe prirode. Reč koju najčešće koristim je ‘korektno’, znači ni posebno dobro ni posebno loše: mislim da je to umeren izraz koji gosta neće da odvrati od nekog sadržaja, a domaćina neće da uvredi – kaže Bumber.

Kao i svemu drugome, napominje nam, turizmu se čovjek uči cijeloga života, no pritom se uvijek ponešto i zaboravlja. Stoga često kolegama ‘mladim vukovima’ u šali kaže da oni o turizmu ne znaju ni onoliko koliko je on sam već zaboravio.

Tekst je prenet sa portala Novosti.