‘Pod patronatom smo Pravoslavne crkve, ali našu školu u Zagrebu pohađaju katolici, muslimani, ateisti…‘

Piše: Mirela Lilek, Jutarnji.hr

Postotak učenika Hrvata ili Srba? Iskreno, nikada to ne propitujemo. Kriterij upisa učenika je završena osnovna škola, bodovni prag te da nisu stariji od 17. Ne traži se dokumentacija koja bi dokazivala nacionalnu ili vjersku pripadnost, svi su dobrodošli, a činjenica da radimo pod ‘patronatom’ Srpske pravoslavne crkve te da postoji obveza nastave pravoslavnog vjeronauka našim učenicima nikada nije stvarala problem. Od učenika koji to ne žele, ne zahtjeva se prisutnost na bogoslužjima, objašnjava Slobodan Lalić, pravoslavni svećenik, od 2010. ravnatelj Srpske pravoslavne opće gimnazije “Kantakuzina Katarina Branković”.

Pravoslavna gimnazija, posljednjih deset godina smještena u modernoj zgradi na zagrebačkom Svetom Duhu, s duhovnim se centrom prostire na 6000 četvornih metara, a ove je godine pohađa 75 učenika. Škola je specifična unutar državnog sustava obrazovanja s obzirom na to da je riječ o vjerskoj školi koja radi po modelu za nacionalne manjine, tzv. A-modelu za srpsku manjinu, ali po programu “državne” opće gimnazije. To znači da im je temeljni program po kojemu rade jednak ostalim javnim općim gimnazijama u Hrvatskoj, uz nadodane predmete ili satnicu u predmetima, konkretno u srpskom jeziku, nacionalnoj povijesti, geografiji te likovnoj i glazbenoj umjetnosti.

U tim predmetima model dopušta prisutnost 30 posto sadržaja srpske povijesti, jezika i pisma, umjetnosti i tradicije. Pravoslavni vjeronauk zastupljen je s jednim satom tjedno, a srpski jezik je u satnici ove gimnazije jednako zastupljen kao i hrvatski, četiri sata tjedno. No, to znači da maturanti vjerske gimnazije na državnoj maturi polažu četiri obavezna predmeta, jer je uključen srpski jezik, za razliku od učenika u javnim školama koji na maturi polažu tri obavezna predmeta.

Unutrašnjost njihove četverokatnice djeluje kao da je jučer uređena. Razredi s kvalitetnom opremom osvjetljeni su zahvaljujući dominaciji prozorskih staklenih stijena. Učenici na raspolaganju imaju veliku sportsku dvoranu, impozantnu kinopredavaonicu te blagavaonicu za užinu. Kada je zgrada svečano otvorena 2012., istaknuto je da je riječ o jednom od najmodernijih obrazovnih zdanja u Hrvatskoj. Uz duhovni centar manja je kapelica. U zgradi je ujedno sjedište mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Mediji su izvještavali kako su tu svojedobno, prije korone, organizirani sastanci intelektualaca različitih profila, tijekom kojih se raspravljalo o društvenim, etičkim i političkim temama. Susreti su se održavali jednom mjesečno, a organizator je bio tadašnji mitropolit Porfirije.

Obljetnicu škole na Savindan, 27. siječnja, obilježili su skromno zbog covida, uz volju za razgovor, u kojem ravnatelj Lalić otkriva zanimljivost – posljednjih godina gimnazija, osnovana 2005., ima blagi porast upisanih, a češće nego prije upisuju je i učenici iz Zagreba.

– U početku su to bili učenici koji bi u Zagreb dolazili iz različitih krajeva Hrvatske, no posljednje dvije godine u pravi razred upisujemo 40 do 50 posto učenika iz Zagreba. Često su to djeca iz susjedstva škole, čiji su roditelji prepoznali da je riječ o općoj gimnaziji s odličnim rezultatima na državnoj maturi, natjecanjima, općenito međusobnim ogledima s vršnjacima iz drugih škola – kaže ravnatelj.

Gimnaziju je imala, dakle, 17 generacija učenika, s kontinuitetom jednoga razreda po upisnoj sezoni, ali u posljednje dvije godine trend upisa je u porastu, pa imaju 22 do 24 učenika po razredu, a prije ih je bilo po desetak, što je moguće jer država ne ograničava minimalan broj učenika u razredu. Učenici koji nisu iz Zagreba, a većinom je riječ o djeci povratnika, uglavnom su smješteni po zagrebačkim učeničkim domovima, a takvih je oko tri četvrtine.

Njima SPC u potpunosti financira smještaj u domovima. Vikende većina provodi u svojem kraju, s obitelji. Srpsku pravoslavnu gimnaziju, dakle, ne upisuju više samo učenici pravoslavne vjere. Činjenica jest da dominantno pripadaju srpskoj zajednici, no među sadašnjim i bivšim učenicima bilo je i katolika, muslimana, ateista, imali su dječaka iz židovske zajednice. Naravno, s obzirom na uvjete koje pruža čitav kompleks pomno uređene zgrade, i dalje je to brojem učenika i premala škola. – S jedne strane, velika je prednost imati manji broj učenika u razredu zbog individualnog pristupa.

Upravo je lanjska generacija izuzetno dobro odradila maturu i učenici su se upisali na željene fakultete. Dvoje ih studira medicinu u Zagrebu i Rijeci, dvoje je upisalo zagrebački FER – priča ravnatelj gimnazije. Bodovni upisni prag nije visok, realnije je, zapravo, reći da je za opću gimnaziju riječ o prilično niskih 56 bodova. To, priznaje ravnatelj, pomalo otežava nastavnicima u slučaju kad trebaju raditi s učenicima upisanim sa 58 bodova i onima s maksimalnih 80.

– U razred s učenicima različitih predznanja nastavnik treba uložiti više truda, no nerijetko se događalo da smo upisali učenika s vrlo niskim pragom, no poslije bi postigao odličan uspjeh i sve nas iznenadio rezultatom na državnoj maturi. Sigurno da je posrijedi trud nastavnika, ali kod neke djece to je djelomično povezano i s procesom sazrijevanja – objašnjava Lalić.

Od presudne je važnosti za uspjeh u obrazovanju nastavni kadar, njihova volja za radom i prenošenjem znanja, kao i načini na koje prenose znanje. S druge strane, uvjerava ravnatelj, unutar školskih zidova nema nasilja. Neki od profesora, poput Samira Hasanagića koji predaje geografiju i povijest, u gimnaziji su od njezinih početaka. Diplomirao je na zagrebačkom PMF-u 2004. i počeo raditi u zagrebačkoj javnoj gimnaziji.

– Tada me je nazvao mentor i nije puno okolišao. Rekao mi je: ‘Imam tebe, drugoga nemam’. Novootvorenoj vjerskoj gimnaziji trebao je profesor, zbog molbe mentora sam dao otkaz, računajući da ću tu provesti kratko vrijeme. Ostao sam. Odlični su uvjeti rada, opremljenost škole je odlična i ni u čemu ne oskudijevamo, a razredi su mali, što je za suvremenu nastavu idealno – govori Hasanagić te ističe prednost rada s motiviranim učenicima. Radi se, tvrdi, u zdravoj i poticajnoj atmosferi i u nizu generacija ima učenike koji ostvaruju rezultate na natjecanjima iz geografije i povijesti. Primjerice, njihov učenik Milorad Kondić bio je drugi na državnom natjecanju iz povijesti, a danas je student povijesti i geografije.

Prije tri godine odjeknula je vijest da su trojica učenika Srpske gimnazije pobijedila na natjecanju iz hrvatskog jezika. Kviz je organizirala zagrebačka Gradska knjižnica, a jedan od trojice učenika, Đorđe Subotić iz Ervenika pokraj Knina, tada je za Slobodnu Dalmaciju objasnio: “Ako netko može dobro znati engleski, a engleski mu ni blizu nije materinji jezik, zašto mi ne bismo znali hrvatski”.

Profesorica glazbenog Jasmina Veldić u ovoj je gimnaziji od 2014., a sa SPC-om je povezana od 2008., kada je počela pjevati u njihovu zboru. Rođena Nišanka u Hrvatsku se preselila 1984., udavši se u Splitu. U međuvremenu je 13 godina vodila svoju glazbenu školu u Bocvani.

– Ovo je bio novi izazov. Škola je mala, učenicima imam priliku ponuditi poduku klavira, gitare, harmonike, iskoristiti svaki glasić, svaki instrument. S učenicima prolazim i liturgiju, naš je zbor do pandemije posvuda nastupao. Cilj je i da učenici završe gimnaziju s kritičkim stavom prema glazbi – govori profesorica glazbenog, predstavljajući nam kolegicu Irenu Majerski. Predaje najteže, matematiku i fiziku. Majerski je u Pravoslavnoj gimnaziji dvije godine, prije toga je radila u poznatoj privatnoj gimnaziji u Zagrebu, a premještaj u vjersku objašnjava riječima: – Sasvim je drukčija stvar raditi s učenicima koji doista trebaju vašu pomoć u znanju. Može se više izvući od njih. Svake nedjelje u školskoj godini, u najčešće od 18 do 20, provodi u radu s maturantima, pripremajući ih za maturu. Termin je, zapravo, jedini mogući, s obzirom na to da učenici iz domova vikendom uglavnom provode kod kuće, izvan Zagreba, a vraćaju se taman na nedjeljnu poduku matematike.

– To što žele doći nedjeljom i učiti groznu matematiku, moja je sreća. A rezultat su postignuća na maturi i upis željenog fakulteta. Pripadam u skupinu profesora luđaka, pardon, entuzijasta – predstavlja se Majerski.

Profesorica sociologije i engleskog jezika Jadranka Rezić došla je sa svojim učenicima na ideju o pokretanju natječaja izrade uloškomata, posebno dizajniranog sandučića s ulošcima. Takav uloškomat već je postavljen u ženskom toaletu Pravoslavne gimnazije, a izradio ga je učenik škole. U sklopu natječaja, učenici Pravoslavne gimnazije uskoro će poslati pisma obavijesti Vladi, ministarstvu, tvrtkama i udrugama s molbom da im pomognu u prikupljanju donacija za uloške. Natječaj bi se sastojao u tomu da učenici što većeg broja škola u Hrvatskoj osmisle izgled uloškomata. Kako je Pravoslavna gimnazija pokretač ideje, predlažu da se natječaj zove po Katarini Branković čije je ime u naslovu Pravoslavne gimnazije (iako su ženska imena rijetka u nazivima škola).

Često govorimo da gimnazijalci nemaju praksu, no imaju ideja, kreativni su i dobro ih je povezati s poslovnim sektorom. Primarni cilj projekta je borba protiv siromaštva, posebice nevidljivog ženskog siromaštva. Uz to, puno se govori o tome koliko učenici gube zbog online nastave, no moramo se orijentirati na ono što dobivaju. Oni se jako dobro snalaze u nepoznatom i ovime bismo pokazali da srednjoškolci nisu pasivna većina koja samo čeka da izađu iz škola, nego da su to proaktivna djeca koja traže da im se pruži prilika kako bi pokazali koliko su sposobni i inteligentni – kaže profesorica gimnazije čije maturante srećemo u zbornici.

Maturantica Vanja Đ. je iz Zagreba i pohađala je državnu srednju školu čija joj se atmosfera nije svidjela, pa je iz Sesveta odlučila svaki radni dan u tjednu putovati sat i 20 minuta do gimnazije na Svetom Duhu. Sviđa joj se, kaže, što ih je malo i atmosfera je tu dobra. Njezina kolegica Teodora F., također iz Zagreba, tvrdi da je zadovoljna školom, sistematično je i pristup je individualiziran, kaže. Hvali profesoricu iz matematike jer odvaja svoje slobodno vrijeme kako bi pomogla učenicima. Aleksandar R. je iz Koprivnice, gdje je pohađao gimnaziju. Ni njemu nije bilo najbolje sjeo taj odabir, pa je na preporuku brata i prijateljice došao u Zagreb i živi u učeničkom domu. Vikendom se vraća kući. Mihilo Bojević preselio se s majkom iz Novoga Sada u Zagreb. Super mu je u školi, kaže, društvo je dobro. U čemu je problem? Ne treba niti pitati jer sami kažu: nismo ništa krivi.

Učenici Srpske gimnazije, jasno je u potpunosti, bilo u Zagrebu, bilo u pojedinim krajevima iz kojih dolaze, i dalje doživljavaju provokacije na nacionalnoj osnovi. Govore o komentarima koje znaju čuti od vršnjaka. Najčešće, recimo, kada se situacija odigrava u autobusu na putu do škole. Navikli su se ne reagirati na provokacije, pristigle iako nisu razvili zastavu niti pustili pjesmu. – Neugodan je to osjećaj, ali što se može. Ako imaju neki problem s nama, neka kažu. Ako ne, neka šute ako imaju potrebu reći nešto loše. Mi sigurno nemamo nikakav problem s njima – kažu.

– Sama činjenica da država podržava multikulturalni duh pokazuje da obrazovanje nije jedini prostor koji može na to utjecati. Tu je i šira društvena zajednica – komentira ravnatelj koji dodaje da učenike potiču na slobodu razmišljanja i da iz škole odlaze kao oformljene, dobre osobe, empatične prema drugima.

Članak je prenet sa portala Jutarnji.hr