Sedlar vam neće kazati o čemu su razgovarali Tito i Stepinac

Piše: Drago Pilsel

Tita igra Caspar Phillipson kojega smo mogli gledati u danskim serijama ”Borgen” i ”Most” te u hollywoodskom hitu ”Jackie” gdje je utjelovio američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja. Uloga Stepinca pripala je britanskom glumcu Dylanu Turneru koji je glumio u nekoliko hit-filmova uključujući mjuzikl ”Mamma Mia”. I ponavljam, glumci su dobro odradili posao. Premda za neku zamišljenu inozemnu publiku (film je snimljen na engleskom jeziku), ne za domaću, barem za onu koja nešto o činjenicama ipak zna.

Scenarij je na engleski prevela supruga pokojnog (u Americi za terorizam osuđenog) Zvonka Bušića, Julienne Bušić i ti dijalozi, ako vam je do slušanja skoro sto minuta nadmudrivanja Tita i Stepinca, nisu baš tako loši, mada film ima veze s Titom i Stepincem samo utoliko što ima kao polazište njihov razgovor održan u Zagrebu 4. lipnja 1945.

Suština toga razgovora, ali u filmu, je opetovani pokušaj Tita da uvjeri Stepinca da okrene leđa Vatikanu (Svetoj Stolici) i stvori neku nacionalnu hrvatsku Crkvu koja bi bila partner Titu i komunistima u stvaranju nove Jugoslavije.

A to je povijesna laž i konstrukcija ekstremne katoličke i svjetovne desnice. To može proći u knjigama postulatora Jurja Batelje, šefa kauze i propagande u Stepinčevim stvarima, u glavicama neobrazovanih katolika, u Glasu Koncila, u propovijedima onih koji se bave hagiografijom ali ne i historiografijom, ali ne pije vodu na temelju već jako velike povijesne građe dostupne svima zainteresiranima.

”Taj sastanak se zbio 4. lipnja 1945. godine. Tito je pokušao uvjeriti kardinala da napusti Vatikan. On je to, naravno, odbio. Zbog toga je kasnije patio, ali u ime hrvatske nacije i u ime vjere rekao je – Ne”, opisao je Jakov Sedlar, prvi puta javno u Australiji, ukratko sadržaj filma na kojem je tada radio.

I onda su se počele nizati sitne manipulacije poput one da se zagrebačkog nadbiskupa iz kućne internacije automobilom privodi noću na razgovor maršalu Josipu Brozu u njegovu privremenu zagrebačku rezidenciju na Tuškancu ili da OZN-a falcificira potpis mons. Rittiga ili da je Stepinac svo vrijeme od smrti njegove zaručnice Marije petkom navečer kriomice odlazio do njena groba…

Stepinac je vraćen doma, u Nadbiskupski dvor na Kaptolu, 3. lipnja u 10:15. Istoga dana, u podne, Tito je uz Bakarića primio opata Ramira Marconea i njegova tajnika Masuccija. Papin legat je upozorio Tita da njegova komunistička politika nije ispravna i žalio se na partizanski tisak koji je uvjeravao čitatelje da je Vatikan žarko želio Hitlerovu pobjedu. Opat je upozorio i na ateizaciju društva. Tito je obećao da će za 40 dana biti uspostavljen mir i da će vladati “najveća sloboda savjesti”. Tada je rečeno da bi se sutradan susreli Tito i Stepinac. Nadbiskup je otišao dragovoljno i ne noću i razgovor je trajao manje od sat vremena.

Znamo i o čemu se razgovaralo i to nije ono o čemu vam pripovijeda Sedlar mlađi, rečeni Dominik. Sedlar vam neće kazati o čemu su zapravo razgovarali Tito i Stepinac, to vam želim reći.

Nisu bili ni sami, bio je tamo i predsjednik nove vlade Vladimir Bakarić (ali ne sakriven u podrumu, karikiran kao talijanski mafijaš treće kategorije, kako pripovijedaju Sedlarovi). Sastanak se magnetofonski snimao. Napisan je zapisnik. Ovjeren je od Nadbiskupskog duhovnog stola 1. listopada 1946. kao dokument 5997 uz napomenu ”Prepis se slaže s izvornikom”.

Ja sam prvi o tom zapisniku in extenso pisao kada smo 2016. u tjedniku Nacional uoči objavljivanja knjige Gordana Akrapa ”Kardinal Stepinac u dokumentima GESTAPA i OZN-e” pokazali taj faksimil koji je Akrap iskopao iz Hrvatskog državnog arhiva. Dvije godine kasnije će se javiti Darko Hudelist koji će u Globusu ”otkriti” faksimil i reći ”istinu o tom susretu”, dakle, dvije godine nakon mene. Ali to je Hudelist i to je Globus. Vratimo se našoj priči.

Sedlar mlađi kaže da je na ideju da snimi film o Titu i Stepincu došao slučajno. ”Saznao sam za taj razgovor i počeo istraživati pa mi se učinilo da bi to mogla biti interesantna priča. Zaintrigirao me i Stepinčev život prije nego što se zaredio, pogotovo informacija da je imao zaručnicu. Zanimljiva mi je bila ta njegova transformacija iz svjetovnog čovjeka u svećenika”, objasnio je redatelj koji je dobio uvid u originalni tonski zapis razgovora između Tita i Stepinca (?!).

Pri pisanju scenarija, kaže, držao se predloška, no nije stao samo na njemu. ”Htio sam da povijesna dimenzija bude prisutna, no uzeo sam si umjetničku slobodu da ih prikažem onako kako ih ja vidim, kao nositelje određenih ideja i svjetonazora”, rekao je još trkeljajući da ”nema dovoljno građe o Titu i Stepincu do 1945.”!! (SIC)

O umjetničkoj slobodi autora neka progovore filmski kritičari. Jurica Pavičić je film razgolitio i ne najbolje ocijenio: ”U filmu Tito sat i pol rešeta i testira savjest nadbiskupa. No, u scenariju se nijednom ne pojavljuje ključna teza otvorenog pisma koje će iste te 1945. novi vladar poslati Stepincu. U njemu mu prigovara jer isti prkos i tvrdu nesuradnju koju pokazuje tada nije pokazao kad je trebalo, od 1941. do 1945. Tu ključnu rečenicu Sedlar oprezno izostavlja jer bi poljuljala temeljnu tezu filma. Naime, onu da je Stepinac u jednakoj mjeri bio antifašist i antikomunist. Ta teza, historiografski teško održiva, nit je na kojoj visi suvremena apologija Stepinca, pa i ovaj film”.

Ja nisam ovdje da vam kažem da idete ili ne idete pogledati (jedan prilično dosadan) film, ako vas tematika zanima. Čini se da publiku to više ne zanima (ili su već svjesni kako to radi obrt Sedlar) jer nas je jučer na projekciji bilo niti dvadeset u kino dvorani. Moj je zadatak da vam kažem što se zaista dogodilo između Tita i Stepinca toga 4. lipnja 1945.

Dana 17. svibnja 1945., Stepinac je stavljen u izolaciju sve do 3. lipnja 1945. Najprije je bio interniran u privatnoj kući na Goljaku 23, odakle je, 25. svibnja, premješten u Jurjevsku 14. Titov prvi glasoviti govor u Zagrebu je bio 21. svibnja 1945. Tijekom tih dvaju tjedana dok se nalazio u izolaciji sa Stepincem je vođeno ukupno šest razgovora, o kojima su napravljeni detaljni zapisnici (svi su objavljeni i dostupni i svaki od njih Stepinac je osobno prihvatio kao vjerodostojnim i potpisao).

Svih tih šest zapisnika nalazi se u ”Dosjeu Stepinac”, u Hrvatskom državnom arhivu, i povjesničari koji se bave Stepincem uglavnom ih ne spominju. Šteta, mnogo govore o Stepincu i njegovim zabludama. Nadbiskupa su u tim razgovorima/saslušanjima de facto pripremali za njegov predstojeći susret i razgovor s maršalom Josipom Brozom Titom, do kojega će doći, rekosmo, 4. lipnja 1945. u Lovačkom domu na Tuškancu 63.

Više puta se, posebno u katoličkoj publicistici, elaborirao susret Tita i Stepinca. Najopširnije je to napravio prvi pouzdani hrvatski katolički biograf Alojzija Stepinca, fra Aleksa Benigar (Zagreb, 28. 1. 1893. – Rim, 2. 11. 1988.) čija je knjiga ”Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal” najprije izašla u Rimu 1974. (u nakladi ZIRAL-a), a pod nazivom ”Stepinac” godine 1993. u Zagrebu (kao suizdanje Glasa Koncila i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda).

Svrha sastanka Tita i Stepinca, izrečena odmah na početku, bila je da se prilike srede i spriječe sukobi između svjetovne i crkvene vlasti. Budući da je bio informiran o onomu što se dogodilo dva dana ranije na susretu Tita i zagrebačkog klera, Stepinac je priznao da je uređenje države složen zahvat, ali da ”mudri državnici poštuju vjerski osjećaj državljana i slobodu savjesti”. Pojasnio je da je Kraljevina Jugoslavija pravno uredila položaj pravoslavaca, ali ne i katolika, što je imalo teške posljedice. Za uređenje toga položaja nadležna je Sveta Stolica, dodao je nadbiskup.

”Razgovori s pojedinim biskupima mogu biti vrlo korisni, ali nijedan katolik ne može, čak ni uz cijenu vlastita života, mimoići svoju vrhovnu vlast, Svetu Stolicu, jer inače prestaje biti katolik”. Stepinac je, drugim riječima, bacio Titu rukavicu u lice pa je predložio konkordat ili neki drugi način, neki modus vivendi kakav je nađen ”u bivšoj Čehoslovačkoj”. Založio se i za uspostavu diplomatskih odnosa Jugoslavije i Katoličke Crkve jer je to za opće dobro i međunarodni prestiž nove države vrlo važna stvar.

Tito je izlaganje pomno slušao i izjavio da razumije važnost pitanja i da je načelno spreman urediti ga, ali izrazio je bojazan zbog ”premale sklonosti Svete Stolice prema slavenskim narodima, posebno prema Jugoslaviji”. Nadbiskup mu je odgovorio da je ta bojazan bez temelja i argumentirao je to slično kao biskup i generalni vikar Salis-Seewis 2. lipnja.

Podsjetio je Tita da kardinal Maglione, državni tajnik Svete Stolice, nije popustio Mađarima oko crkvene jurisdikcije nad Međimurjem i održao zadanu riječ Stepincu da se ne mijenja status quo dok rat ne završi. Slično je bilo i u Dalmaciji. Sveta Stolica, rekao je Stepinac Titu, ”ni za čas nije pomislila da bi dalmatinske biskupije pripojila Italiji i time ih odrezala od hrvatskih biskupa”.

Tito je izrazio želju da Vatikan podupre jugoslavensku vlast u pitanju Istre, jer je ona ”slavenska pokrajina”. Stepinac je uzvratio da je Istra ”još danas hrvatska zahvaljujući katoličkom svećenstvu koje je uz silne muke održalo materinski jezik”.

Kako bi argumentirao posebnu skrb Svete Stolice prema Slavenima, nadbiskup je pojasnio važnost dozvole da se rabi staroslavenski jezik u bogoslužju, povlasticu koju nisu dobili ni najveći narodi na svijetu kao što su Nijemci, Francuzi ili Englezi.

Ako je tada već bilo napetosti između Tita i Stepinca, čini se da je Stepinac učinio potez koji se Titu uopće nije dopao jer je zagovarao dijalog s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke, ”čak i s čestitim pristašama ustaškog pokreta”, pa je dodao: ”Razgovarati se može sa svakim, prihvatiti se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobro došao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto ne bi pokušali porazgovarati? Mudar državnik ne propušta ništa, što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.”

Među povjesničarima i teolozima koji nisu opterećeni hagiografskim pristupom Stepincu vlada uvjerenje da se on tim nastupom 4. lipnja definitivno ukopao i pokazao kao dobronamjeran, ali nedovoljno mudar i za politiku netalentirani čovjek.

Možda je i to razlog zašto Crkva, ako je istina da posjeduje kopiju tonskog zapisa ili transkript cijelog tonskog zapisa, to ne daje u javnost: kakav je zapravo Stepinac bio i ispao pred Titom? On je rekao šefu križara Lavu Znidarčiću ”muški smo razgovarali”, ali da je Stepinac baš briljirao, bi li Crkva tajila od javnosti cijeli dokument, ono što je navodno dobio na uvid Dominik Sedlar?!

Konačno je nadbiskup stavio Titu na srce da se štedi život gdje god je moguće. Tito je odgovorio da je to i njemu na srcu, ali da se ”pravdi mora udovoljiti za (poradi) najteže povrede čovječnosti”. Na samome kraju, Stepinac je kazao da smatra kako se svi problemi mogu riješiti uz obostranu dobru volju ”jer se Katolička Crkva drži Kristova načela prema kojem treba dati caru carevo, a Bogu što je Božje”.

Ova Stepinčeva izjava, smatra Benigar, kao i sam razgovor, dokazuju da kasniji sukob koji je nastao između Crkve i države nije nadbiskup niti htio niti ga je izazvao (Pastirsko pismo od 22. rujna 1945. je bila reakcija Biskupske konferencije Jugoslavije na neodrživo stanje komunističkog nasilja, premda ga je Partija doživjela kao poziv na pobunu i sabotažu nove vlasti).

Riječi koje stoje u zapisniku o kojem je riječ, a Sedlarovi preskaču, sadrže program koji je, tvrdi Crkva, režim mogao prihvatiti zato što se predstavljao kao narodni i demokratski te kao pobornik narodnosne ravnopravnosti i slobode.

Unatoč obećanju što ga je Tito dao predstavnicima klera i samom Stepincu, da se u stvarima vjere i Crkve neće ništa određivati nego sporazumno raditi te da je spreman odgovoriti na pitanja koja ”tište hrvatski kler” (Stepinac je napisao mnoge predstavke jer se pozivao na Titove riječi ”dane u jednom svečanom času te su imale biti temelj dobrim odnosima između državnih i crkvenih vlasti”), novi je režim zastupao i u djelo provodio protuvjerski, pa i, u mnogim aspektima, zločinački smjer.

Za mnoge je došla sloboda, ali za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj počela je strahovlada. Problem je u tome što mnogi u Crkvi danas misle da je ta strahovlada bila, sudeći po učincima, groznija od strahovlade nacista, fašista i ustaša. A to je još jedna podvala hrvatske katoličke desnice, na koju se ustrajava.

Stepinac je, sasvim sigurno i kao posljedica bijesa koji je zavladao među komunistima nakon objave i čitanja Pastirskoga pisma, postao meta hajke u tisku. Atmosfera se zahuktala.

Uhićen je u srijedu, 18. rujna 1946., kada je policija rano ujutro nahrupila u kapelicu nadbiskupskoga dvora dok se pripremao služiti misu. Nosili su uhidbeni nalog javnog tužitelja Jakova Blaževića od 17. rujna 1946. Stepinac je odgovorio: ”Idem s vama. Ako ste žedni moje krvi, eto me!”

Glavna rasprava počela je 30. rujna 1946. Četvrtog dana rasprave, 3. listopada, dopušteno je Stepincu da govori: ”…Savjest mi je čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti…” Dana 11. listopada 1946. Stepinac je osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina (a ne na 10, kako krivo donosi film, uz druge očite greške) te na gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od pet godina. To Crkva Titu i jugoslavenskim komunistima ne može i ne želi zaboraviti.

Tu mira i iskrenog dijaloga neće biti sve dok, braneći Stepinca kako ga se brani, zapravo pokušava pisati povijest kakva nije bila (što je, ako ćemo pošteno, intencija Sedlarovih). Istina je, ovime sada završavam, vrlo žalosna jer se ogroman broj hrvatskih katolika ogrezao u zločine holokausta i genocida, a Stepinac je veći dio tih zločina prešutio.

Toga 4. lipnja 1945. je, prema dokumentima, Tito prema Stepincu bio vrlo korektan. Film koji je povod ovoj kolumni, premda falsificira povijest, premda ima za cilj dizati spomenik Stepincu i premda nije lišen sedlarovštine, na trenutke tu činjenicu poštuje.