O vrbama, Srbima i odgovornosti

Piše: Nela Vlašić, autograf.hr

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu naše autorice).

Mladića koji je pokušao ubiti policajca i raniti još dvojicu njegovih kolega na zagrebačkome Markovom trgu, prijatelji i rodbina prikazuju kao radišnog, veselog, mirnoga momka koji je obožavao nogomet, volio motore i nije imao problema s okolinom i zakonom.

Riječ je Danijelu Bezuku (22) iz Kutine koji je iz (u trenutku pisanja ove kolumne) nepoznatih razloga, naizgled bez motiva, pokušao ubiti tridesetjednogodišnjeg policajca zaduženog za sigurnost Vlade i ministara.

Mladić iz Kutine osvanuo je u ponedjeljak ujutro u Zagrebu, naoružan puškom i uputio se pješice na Trg na kojemu je koncentrirana gotovo sva politička moć Hrvatske i rafalnom paljbom ranio mladića u policijskoj uniformi, a potom na Tuškancu, na nedalekom Jabukovcu, presudio i sebi.

Policija koja tvrdi da su joj bile potrebne tek 24 minute za lociranje napadača mogla je samo konstatirati smrt.

Policajac sa četiri prostrijelne rane nakon prvih operacije oporavlja se u bolnici, zaposlenici Vlade i Sabora uzeli su si slobodan ponedjeljak da istražitelji načine očevid, a šokirana javnost od jutarnjih vijesti pita se kako se takvo što moglo uopće dogoditi i kako ministar Tomo Medved u trenutku dok počinitelj još nije bio lociran, može tako samouvjereno tvrditi kako je Hrvatska sigurna zemlja.

Još jedan od ministara koji nam poručuje da ne smijemo vjerovati vlastitim očima i mozgu?!

To što je siroti policajac imao sreće da pokojni obožavatelj snajperskih pušaka ne zna precizno gađati, ne znači sigurnost. Obožavatelj snajperista i snajpera, čije je rezultate testiranja vješao na svoj zid, sanjao je pa onda to bez sankcija i objavio da snajperima skida Srbe!?

Svoj profil ilustrirao je ovaj mladić fotografijom iz Spielbergova filma ”Put rata”, a glazbeni domet ovog dečka iz provincije bio je, pogađate, Marko Perković Thompson.

Sve se u njegovu mlađahnom životu vrtjelo oko oružja i rata, pa ipak svi iz njegovog okruženja percipiraju ga kao neproblematičnoga. Zanimljivo nitko četvrt stoljeća od okončanja Domovinskoga rata i sedamdeset i pet od Drugog svjetskog rata obožavanje snajpera i onoga što snajperisti čine ne uočava kao problem.

Zaraza na koju računa ministar Medved, ona da smo slijepi kod zdravih očiju, ozbiljno se proširila Hrvatskom.

Veseo i dobar dečko rastao je uz braću u obitelji bivšeg branitelja, veterana dobrano sklonog čašici koji je nerijetko pijan pucao s balkona svoje kuće urlajući: ”Nema dosta vrba koliko ima Srba!” Taj isti, alkoholu sklon otac mladića, čitav rat je proveo, blago nama, u policiji i to u Specijalnoj jedinici Policijske uprave Kutina ”RIS”.

Vrbe i Srbi tada su očito bili poželjni u jedinicama tog tipa, a veteranima se očito i danas toleriraju kalašnjikovi po podrumima i kućama kao suveniri, kao podsjetnik na razdoblje u kojemu su bili moćni i važni, te mogli ovisnosti usprkos biti policajci – ljudi zaduženi za sigurnost svih nas.

Što mladi čovjek rastući u takvoj obitelji, s takvim ocem, može naučiti nego da je držanje oružja, pucnjava i nasilje prihvatljiv oblik ponašanja u nas? Kako je netko nekažnjeno mogao ”sanjati” o ”skidanju” Srba snajperom i to objavljivati nekažnjeno na društvenim mrežama?

Nije li došlo vrijeme da se najstrože sankcionira svako nedopušteno držanje oružja po kućama? Ono u konačnici dovodi do događaja poput onog nedavnog u Splitu, ali i ovog na Markovu trgu, nakon kojega život mladog policajca više nikad neće biti isti.

Rat je gotov, makar nas političari stalnim podsjećanjem na njega uvjeravaju u suprotno, trujući uvijek iznova neke nove, mlade bezuke i podgrijavajući niske strasti i šovinizam njihovih očeva.

Odbijaju svaku odgovornost za katastrofalno pravosuđe, krađe, korupciju, ali i ove sulude pucnjave očajnika misleći valjda kako će nas negiranjem očiglednih problema uvjeriti da je sve u redu mada su meci stigli i pod njihove prozore.

Nespremnost na političku odgovornost, ali i onu društvenu, moralnu pa zašto ne i krivičnu, ljudi koji vode državu upravo je fascinantna. Kao da uopće ne razumiju što znači savjesno i valjano obavljanje povjerene im dužnosti.

Vječno krive okolnosti: rat, epidemiju, smještaj državnih institucija na neadekvatnim lokacijama kao da oni nisu ti čija je osnovna dužnost upravo mijenjanje okolnosti. Svatko unutar svog područja i resora.

Eklatantnome primjeru bijega od osobne odgovornosti mogli smo svjedočiti pri obraćanju premijera Andreja Plenkovića i ministra Davora Božinovića.

Premijer je novinarima lakonski odgovarao kako će ”istraga pokazati je li bilo propusta” (???), a na upit o odgovornosti ministra unutarnjih poslova bahato poručio kako odgovornosti nema i neće je biti ni naredne četiri godine. Na odlasku već maltene leđima okrenut okupljenima, na upit Božinovića hoće li se obratiti novinarima, dobacio: ”Reci što god hoćeš!”

Životi trojice policajaca koje je samo koji sat prije, zbog ozbiljnih propusta u sigurnosti i onih koji čuvaju i čuvanih tako lako ugrozio ljubitelj snajpera i kalašnjikova, ne zaslužuju ni pristojan odgovor onih koji su plaćeni da odgovaraju.

No tako nam i treba kad desetljećima ne kažnjavamo neodgovornost političara usprkos tome što o njoj ovisi naše blagostanje, zdravlje, egzistencija, pa i životi.

Vrbe i Srbi više nemaju ništa s tim.