Uticaj antivaksera na nacionalnu bezbednost Srbije

28. April 2021.
Antivaksere neretko motiviše osećaj sujete, poniženja i impotencije pred korumpiranom političkom elitom koja im vakcinacijom bukvalno zadire u meso, bez obzira na to što vakcinaciju promoviše naučna elita.
Virus Outbreak Germany
Foto: Beta/Michael Kappeler/dpa via AP

Piše: Mladen Mrdalj, politikolog, direktor Međunarodnog centra za studije uprave

Poslednja zvanična izjava da je „država uradila svoje i nabavila vakcine, a da je sada na građanima da pokažu odgovornost i vakcinišu se“ otkriva nedopustivo površan odnos vlasti prema nacionalnoj bezbednosti. Gde je ozbiljnost kojom SNS pristupa izborima: ankete, fokus grupe, propaganda, ucena, prisila? Možda bi diktatura najbrže vakcinisala, ali po cenu slobode. Kako vakcinisati što više ljudi uz što manje rizike po demokratiju i javnu bezbednost?

Kako je suština vakcinacije u tome da se dovoljnim procentom vakcinisanosti štite i oni koji iz zdravstvenih razloga negativno reaguju na vakcinu, ne moraju se po svaku cenu baš svi ostali vakcinisati. Ipak, budućnost može doneti opasnije viruse koji bi, poput morbila, nalagali da se procenat vakcinisanih drži iznad 95%. Kod nas trećina odbija vakcinaciju protiv Korone. Zato se već sad mora planirati psihološka priprema stanovništva za radikalne mere i rapidnu vakcinaciju u ekstremnim situacijama „nakon“ pošasti Korone i SNS.

Napredak tehnologije umnožava frontove nacionalne bezbednosti. Vojna i ekonomska sila su beznačajne bez intelektualne vitalnosti i spleta društvenih vrednosti koje podstiču život, zdravlje, privređivanje, vedar duh i poverenje. Tenk koji nema ko da vozi je beskoristan koliko i vakcina koju nema ko da primi i istina u koju nema ko da poveruje. Sve tri situacije povezuju neznanje i sumnja. Korona će proći, neznanje i sumnja će nastaviti da nas drobe.

Antivakseri su simbol današnjice oličene u političkom izražavanju sveprožimajuće sumnje. Dok je akutna sumnja u smislu opreza korisna, jer opipljivo definiše opasnosti i kriterijume isplativosti njihovog uklanjanja, hronična sumnja antivaksera je parazitska. Njen jedini opipljiv kriterijum realnosti je stav većine u društvu i sukob sa njim. Antivakseri su zato vrlo skloni teorijama zavere.

Dokazujući sopstvenu racionalnost, oni se brane tvrdnjom da je istorija često opovrgavala mišljenje većine. Ali, demokratska politika se vodi mišljenjem većine u današnjici i ne sme čekati budućnost koja bi možda pokazala da su antivakseri u pravu. To bi logički nalagalo čekanje i budućnosti koja bi pokazala da ipak nisu, što bi paralizovalo politiku do pojave razarajućih epidemija. One bi najviše pomorile antivaksere, a ostale prinudile na brutalne mere samozaštite. Tako bi se povratio društveni konsenzus i autoritet nauke, ali u razorenom društvu. Dakle, drugi pravac je nužan.

Prvo treba videti ko su antivakseri, sa čime ih je najbolje porediti i koliko ih ima, kako bi se prikladnim metodama uticalo prvo na „oklevala“ („vaccine hesitancy“), a zatim na „zagrižene“ („pravi“ antivakseri). Ako bi meke metode ubeđivanja uspešno „ljuštile“ broj oklevala i podizale procenat vakcinisanih, padala bi potreba za tvrdim metodama prisile protiv zagriženih, ali bi njihova primena u krajnjoj nuždi bila olakšana njihovom malobrojnošću ili čak i nepotrebna.

Antivakseri imaju različite motive. Oklevala načelno nisu protiv vakcinacije i to dokazuju time što su se ranije vakcinisali, ali, poput Saše Radulovića, odbijaju „neproverene“ vakcine. Šta bi bila provera koja bi ih uverila, to ne preciziraju. Antivakseri su „šarena“ skupina različitih nivoa zagriženosti, ali mnogi zagriženi glume racionalnost („dok je Torlak proizvodio vakcine…“), pa se tako švercuju među oklevala.

Nekima, poput bogatih belaca u SAD, je to iskaz vere da novcem mogu priuštiti „zdrav život“ bez hemikalija moderne medicine. Na ovo se nadovezuje kontraefekat istorijskog uspeha vakcinacije, jer su mnogi na zapadu zaboravili bolesti zbog kojih se vakciniše. Drugi su izgubili veru u poredak i u svemu vide eksploataciju od strane licemernih elita, a posebno farmakomafije.

Psihološke studije vezuju antivaksere za teorije zavere, inat prema ograničavanju sloboda, gađenje prema iglama, ali ne i za nivo obrazovanja. Sklonost pesimizmu takođe igra ulogu, kao i tvrdoglavost i čuveni Daning-Krugerov efekat. Kod nas, iznenađujuće, odnos prema vakcinaciji dosta prati odnos prema Vučiću čije su pristalice (53%) sklonije vakcinaciji od opozicionih (13%), ali sveukupno jedna trećina odbija, druga okleva, a treća prihvata.

Paradoks anti-antivakserske strategije je u tome što otpor redovnim vakcinacijama ne ukazuje na broj antivaksera koji bukne kada novi virus nametne hitno stvaranje nove vakcine: što brža proizvodnja, to brža i jača sumnja u kvalitet; što sporija proizvodnja, to veća epidemija. Zato strategija mora imati dugoročne mere pre epidemije i hitne po njenom izbijanju.

Prikladnost mera je najbolje razmotriti kroz poređenje antivaksera sa poznatim problemima nacionalne bezbednosti. Da li oni liče na defetiste ili dezertere (moje neslavno poređenje) ili na versku sektu ili na ideološke ekstremiste (komunisti, fašisti, verski fundamentalisti), na bezobzirne zagađivače, pušače ili bio-teroriste (virus kao dim ili kao biološko oružje?) ili sve zajedno?

Dugoročnim „mekim“ merama „ubeđivanja“ se suzbijaju antivakseri motivisani društvenim i kulturnim protivrečnostim. Tako bi se što više smanjio nepredvidivi broj antivaksera koje će izazvati sledeća epidemija, pa bi se hitne mere ubeđivanja i prisile lakše primenile. Uspeh strategije se meri što bržim dostizanjem dostizanjem neophodnog procenta vakcinisanih uz što blaže mere.

Dugoročne mere bi pobijale lažne vesti i tako umanjivali sumnje oklevala: novi odsek ministarstva zdravlja za razobličavanje antivakserskih narativa (npr. mit o „farmakomafiji“ potcenjuje moć industrija koje gube zbog epidemija), školski i TV programi medijske pismenosti, „fektčekeri“ koji tretiraju antivaksere kao političare, ali i javne debate sa antivakserima. Većinski izborni sistem bi naravno značajno pomogao, jer bi skupština bolje reagovala na glavne sumnje građana.

Uloga kulturne politike je da normalizuje vakcinaciju kroz medijske sadržaje koji bi podsetili na starinsku praksu „kalemljenja“ koju su Srbija i Zapad preuzeli od Istoka, ali i da prikaže da je otpor vakcinaciji stara i uobičajena ljudska emocija, a ne dokaz inteligencije i slobodarskog duha. Tako bi se antivakserima oduzeo revolucionarni ponos otpora bezdušnoj modernosti.

Nužno je podsticati kulturu ličnog samopoštovanja koja se zasniva na istinoljubivosti. Antivaksere neretko motiviše osećaj sujete, poniženja i impotencije pred korumpiranom političkom elitom koja im vakcinacijom bukvalno zadire u meso, bez obzira na to što vakcinaciju promoviše naučna elita. Ako se tu umeša i plitki nacionalizam koji selektivno odbija zapadne narative pod maskom nacionalnog ponosa, antivakserizam postaje autodestruktivna zagriženost. Prevencija takve „bolesti“ kroz negovanje istinoljubivosti je naznačena u delima Marka Miljanova čiji junaci stiču divljenje okoline i održavaju samopoštovanje dostojanstvenim priznanjima koje odaju boljima od sebe.

Dugoročne mere prisile obuhvataju ukidanje socijalne pomoći onima koji ne vakcinišu decu (npr. Izrael, Australija), zabranu ulaska u škole (SAD, EU) i druge javne ustanove, kao i „porez na greh“ (oporezivanje alkohola i duvana može podstaći druge „grehove“ i šverc, ali alternativa nevakcinisanju je samo rizik falsifikovanja potvrde). Dugoročno udaranje na džep stvara podsticaj, a medijska i kulturna politika daju moralne izgovore za usvajanje vakcinacije i dalje „ljušćenje“ antivaksera.

Hitne mere vakcinacije kod novih epidemija bi uključivale pooštrene zabrane kretanja za nevakcinisane (Izrael), čime bi se efektivno primorali da za većinu potreba u javnim ustanovama plaćaju punomoćja vakcinisanima ili ovlašćenim licima. Tu spada i identifikovanje uglednika u lokalnim zajednicama koji bi svojim primerom podstakli vakcinisanje. Ekstremna hitna mera bi bila javno pozivanje antivaksera da volontiraju u specijalnim bolnicama, kao i hapšenje zbog kršenja mera ograničenja kretanja.

Mere se ovim naravno ne iscrpljuju, jer sve zavisi od dugoročne izgradnje poverenja u politički sistem, medijskog opismenjivanja stanovništva koje je danas ekvivalent nekadašnjem služenju vojnog roka, kao i jačanja kulture istinoljubivosti. Antivakserizam se mora suzbijati neprekidno, jer postoje samo dva stanja: stanje epidemije i stanje pred epidemiju.

Članak je prenet sa portala Talas.

Članak je prenet sa portala Talas.

Click