Kosovo: Tema koje nema 

6. December 2019.
Neskrivena, gotovo roditeljski nežna ljubav evropskih komesara i komesarčića prema Aleksandru Vučiću, uvek se i obavezno objašnjava činjenicom da je baš on viđen da „potpiše“, „reši“ i „završi“ kosovsku priču. Uostalom, kako bi se drugačije moglo objasniti da ljudi koji su zaduženi i masno plaćeni da sprovode evropsku politiku i promovišu evropske vrednosti, već godinama blagonaklono gledaju čoveka koji bez pardona gazi sve što Evropu čini Evropom, a civilizaciju civilizacijom?
042016-crta-09-.jpg
Tamara Skrozza - novinarka nedeljnika Vreme i Novinske agencije FoNet / Foto: Media centar Beograd

Autor: Tamara Skrozza

Tu teoriju, sasvim očekivano, podupire i sam Aleksandar Vučić. Pre neki dan, na vest da će se evropski parlamentarci sastati s predstavnicima Saveza za Srbiju i Pokreta slobodnih građana, nije imao šta drugo da kaže, već da cinično primeti kako je siguran da će oni Evopljanima sigurno preneti mnoga dobra rešenja za Kosovo (?!).

Čini se, međutim, da ta mantra o kosovskom problemu kao temelju tzv. „stabilokratije“, polako gubi na snazi: ako samo malo šire, dublje i u više nijansi pogledamo šta se dešava na srpskoj političkoj sceni, čini se da Kosovo više jednostavno nije tema. Iako od epiloga beogradsko-prištinskog dijaloga zavisi mnogo štošta na ovim prostorima – ta je priča zapravo završena, samo što o tome još nismo obavešteni.

U međuvremenu, specijalni unutrašnji rat koji se vodi protiv građana i građanki Srbije na bukvalno svim poljima, učinio je da čak ni oni sami više ne mare za „svetu srpsku zemlju“ onoliko koliko su donedavno marili.

Iz pozicije građanke, a imajući u vidu iskustva i reči ljudi koje srećem u prevozu, na pijaci ili onih koji su mi bliski – mogu da posvedočim da ljudi jednostavno više nemaju snage da, uz sve, razmišljaju još i o Kosovu. Ali i da tu stvar smatraju okončanom, čekajući samo da Vučić obznani da li je u pitanju hepiend, tragedija, ili nešto između.

Beograd je potpuno raskopan, gradsko jezgro se ubrzano uništava, prevozom je iz tačke A u tačku B nemoguće stići za manje od sat vremena (čak i ako su tačke relativno blizu jedna druge), svaki je dan nova avantura, nova neuroza. Nekadašnja prestonica postala je mesto na kojem je praktično nemoguće živeti, a ostati normalan ili zdrav.

Slična je situacija i u drugim gradovima: popločavaju se parkovi, Fruška Gora uskoro će ostati bez drveća, lokalni šerifi svečano otvaraju novoizgrađene toalete i donose novogodišnje jelke plaćene hiljadama evra, dok je situacija u zdravstvu i školstvu gora nego ikada. Sve se raspada, bukvalno pred našim očima.

Širom Srbije organizuju se „kontramitinzi“ gde simpatizeri vladajuće partije demonstriraju protiv jednog nedeljnika, jednog dnevnog lista i jedne karikature, afere sustižu jedna drugu, na naše oči raspada se koruptivni sistem koji nam je državu rasturio do temelja, polarizacija društva je takva i tolika da se bukvalno oseća na ulici.

Mislite li da u tim okolnostima neko misli o Kosovu? Građani su dovedeni u stanje neprestane tenzije i neizvesnosti, neprestane muke, nemogućnosti slobodnog kretanja i izražavanja,…u stanje straha pred jutrom koje dolazi i danima koji su pred njima. A takvi građani (fiziološki i biološki, ako hoćete) nisu sposobni da razmišljaju šire, dugoročnije, i o temama koje na njih ne utiču neposredno i kratkoročno.

Mora se priznati da je Aleksandar Vučić sve to jako pametno uradio: ljudi koji su do pre samo koju godinu bili spremni da ovako ili onako reaguju na kosovsku priču, danas se vuku po Srbiji poput zombija, uplašeni od sopstvenog glasa, nezainteresovani za bilo šta izuzev fizičkog opstanka sebe i svoje porodice.

Ukoliko govorim iz pozicije novinarke, situacija je potpuno identična.

Pre godinu i po dana, kada je agencija FoNet počela da emituje serijal Kosinus – iz onoga što je tu moglo da se vidi, bilo mi je jasno da među javnim ličnostima postoji jasna podela na tzv. desnicu i levicu, na one koji se zalažu za „zamrznuti konflikt“ i one koji su za „sporazum“, one koji ne daju Kosovo ni po koju cenu i one koji očekuju nekakav kompromis između htenja i mogućnosti.

Danas, u istom tom serijalu, na osnovu sedam istih pitanja koja se postavljaju svim sagovornicima, više je nego očigledno da nikakva suštinska podela ne postoji: uz manje razlike u stavovima i detaljima, praktično svi sagovornici zalažu se za kompromis, hladnu glavu i kakav takav sporazum. Čak i pitanje da li bi Kosovu trebalo dati stolicu u UN, na koje se ranije odgovaralo s kategoričnim „NE“, sada uglavnom dobija sasvim drugačiji odgovor.

I „iza zavese“ nameću se slični zaključci. Nacrt Zakona o referendumu kojim sam se nedavno bavila, predviđa mogućnost da se priznaju rezultati referenduma na koji izađe svega nekoliko građana – nema „cenzusa“, nema ograničenja, broje se samo izašli birači. Pošto se u pravničke teme slabo razumem, bila sam uverena da se to radi upravo zbog Kosova i namere da se unapred obezbedi referendum koji će vlastima dati alibi za neko buduće „rešenje“.

A onda su mi eksperti objasnili da zapravo pojma nemam: da Vučić i po aktuelnom Ustavu može da obezbedi referendumski ishod koji mu odgovara. Potrebna mu je, naime, dvotrećinska većina u Skupštini, koju samo potvrđuje tzv. „labavi referendum“, gde nije važan broj izašlih birača. Pošto dvotrećinsku većinu već ima, referendum je samo stvar forme.

Pa, šta će mu onda novi Zakon, ako ne za Kosovo? Ako Kosovo već može da rešava kako mu se hoće, odgovor je jednostavan: da bi se druge stvari, pitanja od izuzetnog javnog interesa, pitanja kojima se rešava status ljudskih prava i života građana – takođe rešavala u jednoj kancelariji, voljom jedne partije i jednog čoveka.

A ako se tako važan zakon usvaja pre zvaničnog rešavanja kosovskog problema, zaključak opet ide ka tezi da taj problem zapravo više nije problem i da će aktuelna vlast ubuduće više da se bavi unutrašnjo-političkom situacijom, tj. represijom nad onima koji žive na području „uže Srbije“.

Kosovo nije problem samo za građane koji žive na teritoriji Kosova. Kosovo je problem svih nas. Ali, ljudi, vreme je za buđenje. S obe strane Merdara i Jarinja.

Tamara Skrozza je novinarka nedeljnika Vreme i Novinske agencije FoNet. Novinarstvom je počela da se bavi 1997, kao novinarka nezavisnog Radio Indexa, da bi u maju 2000. počela da piše i za nedeljnik „Vreme“. Sarađivala je sa više mesečnih revijalnih izdanja i TV produkcija, a trenutno – pored rada u matičnim redakcijama – piše za portal Cenzolovka i magazin „Optimist“. Aktivna u grupama za slobodu medija.
Od 2011. do 2018. bila je članica Komisije za žalbe Saveta za štampu. Poslednjih petnaest godina angažovana je i kao predavačica na treninzima posvećenim medijskoj etici, rodnoj ravnopravnosti, ljudskim pravima i jeziku u medijima.
Članica upravnih odbora organizacije CRTA i Fondacije za otvoreno društvo.
Dobitnica nagrade „Jug Grizelj“ za novinarsku izuzetnost, OEBS nagrade za „Ličnost godine“ 2016. u oblasti medija, kao i nagrade „Osvajanje slobode“.

Članak je prenet sa portala Kossev.

Članak je prenet sa portala Kossev.

Click