Nije virus, već je strah skočimiš

25. April 2020.
Znam da mnogima nije lako, ali na sreću, u ovom ratu ne moramo u rovove i u logore, već na svoj kauč. Nije to baš toliko strašno.
narodnopozoriste_15
Foto: Medija centar Beograd

Piše: Borka Golubović-Trebješanin

im je počelo, u Italiji je već uzelo maha, a kod nas tek bilo na pomolu, kada se još javno šalilo sa šopingom u Milanu, mene je odmah ščepala panika za vrat, kaže za „Politiku” dramska umetnica Vanja Ejdus koja dane izolacije provodi u svom domu okružena porodicom. Prelistava stare fotografije, čita, preispituje se, presabira, iščekujući ponovni susret sa publikom.

– Povukla sam momentalno dete iz škole i brinula se što moram tih dana da igram predstave. Na sreću, prva od mera bila je zabrana okupljanja za više od 100 ljudi te su odmah zatvorena i pozorišta. Ubrzo, zatvorene su i škole. Laknulo mi je. Prvih dana opsesivno sam pratila sve medije, konferencije za novinare, ukinula sve kontakte, dakle povukla se u izolaciju, neznanje, preobaveštenost, neobaveštenost, sluđenost i strah – dodaje glumica Narodnog pozorišta u Beogradu, iza koje su brojne scenske kreacije kako na matičnoj sceni, tako i šire.

Beogradska publika pamti je po ulogama kojima je nesebično davala „sebe”: Hasanaginica, Margareta, Nataša, Dora, Šarlota Salomon, Marija, Antigona, Crkva Ružica, Akuljina, Ledi Ana, Gina, Titanija…

– Na početku, sve je bilo jako naporno. Svaki izlazak do prodavnice i nazad bila je mala noćna mora. Od svih rituala dezinfekcije ruku, namirnica, kvaka, ključeva, telefona, svega dodirnutog toliko sam bivala umorna, a najviše od onog užasnog crva sumnje koji bi me mučio do sledećeg dana: da li me je neki trenutak nepažnje zaveo i da li sam se zarazila. Dakle, strah je počeo da mi jede dušu – naglašava Vanja Ejdus najavljujući svoju sledeću fazu – otrežnjenje.

Vremenom, čini joj se, kaže nam, da se, malo urazumila.

– Počinjem da shvatam da, ukoliko pazimo, virus nije skočimiš, što je neko duhovito rekao. Ne izlazim previše, tačnije samo do prodavnice, perem ruke, namirnice, fizički se distanciram, selektujem tekstove koje čitam, jer strah definitivno jeste skočimiš. Pokušavam da nađem mir u strpljenju i razumevanju novonastale situacije. Pre svega razmišljam o posledicama ove potpuno nepoznate i nove situacije koja je zahvatila čitavu planetu, ekologiju, ekonomiju, politiku, turizam, zdravstvo i mislim ponajviše, psihu čovečanstva – priča Vanja Ejdus i dodaje:

– Znam da niko ne može sa sigurnošću da tvrdi šta su posledice svega ovoga, razne su prognoze, teorije, nagađanja i naglabanja, ali volela bih da iz svega ovoga čovečanstvo nešto i nauči i da neke stvari budu bolje. Možda je to samo moj bezrazložni optimizam i vera da su najbolje lekcije one najteže.

Možda se ništa epohalno ni ne desi, možda je ovo samo mali zastoj ili opomena, a da li će se izvući neka pouka, videćemo.

Vreme ima jako neobičan tok ovih dana, kaže naša sagovornica, prolazi joj prebrzo i ima utisak da je, tek što se probudila, stiglo vreme za spavanje. Ne ume da objasni to čudno ubrzanje vremena u ovakvim okolnostima. U tom i takvom danu pokušava da nađe smisao i tok normalnosti – „privid običnog života u kome se kuva, jede, odlazi u apoteku, prodavnicu, vežba, čita, gledaju serije i filmovi, razgovara sa prijateljima, voli, svađa, razmišlja, mašta, pere i sprema iako ništa zapravo nije normalno, taj život stoji zamrznut i pitaš se koliko je on zapravo i vredan”.

Vanja Ejdus tokom bogate umetničke karijere studiozno je, temeljno gradila svoje scenske junakinje. Ulazila u njihovu psihu, propitivala njihova stanje duha i svesti. Vreme izolacije pomoglo je da preispita sebe, ali i da nauči nešto novo:

– Naučila sam da elektronski plaćam račune, i to ću zadržati kao naviku. Shvatila sam da često, u normalnim okolnostima, imamo utisak da nešto propuštamo, pa hrlimo u susret nekim događajima i tako zapostavljamo neke druge važne momente sa sobom ili sa najbližima. Naučila sam i da čekam.

Poručila bih ljudima, podvlači Vanja Ejdus da budu strpljivi, jer sve mora da prođe!

– Znam da mnogima nije lako, da žive u lošim uslovima, da je starijim ljudima teško što ne izlaze na sunce i vazduh i što se ne kreću, jer kretanje je zdravlje, ali na sreću, u ovom ratu, ne moramo u rovove i u logore, već na svoj kauč. Nije to baš toliko strašno. A može i strašnije – konstatuje naša sagovornica.

Tekst je prenet sa portala lista Politika.

Click