Pet minuta sa Jovanom Ružičić

1. April 2024.
Osnivačica i prvo lice Centra za mame Jovana Ružičić dobila je Virtus nagradu Trag fondacije za „tematski fokus za individualni doprinos osnaživanju žena i devojčica“. Iza tog pomalo zagonetnog opisa krije se njena inicijativa da privatnim fondom solidarnosti koji je osnovala sa svojim prijateljicama malim novčanim donacijama pomogne ugroženim ženama. „Nije nas mnogo, svaka daje koliko može mesečno, 500 dinara, hiljadu, nekoliko hiljada i dajemo ih onima kojima je najpotrebnije kad im je najpotrebnije. Zahvalna sam svojim prijateljicama što su to shvatile“, kaže Jovana Ružičić za Novi magazin. Uz to Jovana i njen centar već čitavu deceniju pokušavaju da pred oči javnosti iznesu tragičnost akušerskog nasilja i neljudske uslove u porodilištima koji mnoge mlade mame ubede da je jedan od ključnih događaja u životu mora koju više ne žele. Takođe, zalažu se za formiranje Alimentacionog fonda.
IMG_1709-1280x960
Jovana Ružičić iz Centra za mame. Foto: Jakov Simović

Izvor: Novi magazin

Uz čestitke, iskoristiću staru sekvencu kolege Baneta Vukašinovića „doktore, kako je to biti majka“, da vas pitam kako je biti majka danas u Srbiji?

Vrlo komplikovano, ne samo u Srbiji, čini mi se u čitavom svetu. Poslednjih nekoliko decenija mnogo toga se promenilo nabolje rodne ravnopravnosti što se tiče, žene danas imaju mogućnosti koje naše pretkinje nisu imale, ali nažalost, raspored poslova u kući se nije promenio. Živimo, s jedne strane, u boljim vremenima, a sa druge u vremenu kada bi trebalo mnogo toga učiniti da žene stignu tamo gde bi trebalo da budu. Biti mama je izazov koji počinje i pre nego što to postane jer u brojnim intervjuima za posao ih pitaju da li imaju ili planiraju decu, ko će da ih čuva… Umesto da se priča o njihovim veštinama i znanjima, one odgovaraju na pitanja imaju li mamu i svekrvu koje čuvaju decu ili obećavaju da narednih iks godina neće rađati, što je strašno. Počev od toga da je samo po sebi problematično do toga da je protivzakonito.

Iskustvo se nastavlja u porodilištima. Svedoci smo decenijama da se o akušerskom nasilju priča, a gotovo ništa ne radi. Istraživanja centra za mame pokazuju da gotovo svaka deseta žena u Srbiji bira da nikada više ne postane mama samo zbog iskustva koje je imala u porodilištu. Posle porođaja žena donese dete kući i period koji bi trebalo da bude vreme mira i blagostanja za veliki broj žena to nije jer više od trećine žena ima manje prihode nego u vreme pre nego što su postale mame. 

Posle toga se žena vrati na posao – nadamo se isti s kog je otišla, ali često ne. Često dođe na nižu poziciju, s manjom platom, a često je to kraj njene karijere u smislu napredovanja. A ponekad je sačeka i otkaz jer zakon štiti ženu tokom porodiljskog bolovanja, a posle ne. Pa idu vrtići, škola i narednih deset godina o kojima samo možemo da pričamo.

 

Akušersko nasilje ste već pomenuli, aktivni ste u izmenama zakona za naknade ženama tokom porodiljskog odsustva. Ali radili ste i istraživanje koje je dramatično po rezultatima o finansijskom statusu žena?

Mi smo kroz to istraživanje pokušali da pokažemo da li i u kom obliku postoji ekonomsko nasilje nad ženama. Ekonomsko nasilje je svaki vid ograničavanja žena da ostvare prihod i njime raspolažu; tu su muževi koji brane ženama da rade, partneri koji ih napadaju u firmi, nakon čega dobijaju otkaz, oni koji partnerkama ne daju da raspolažu zajedničkim ili sopstvenim novcem. Tu su i bivši partneri koji ne plaćaju alimentaciju. Saznali smo da je 10-15 odsto žena u izuzetno lošem položaju, gotovo ne donose odluke koje se tiču finansiranja porodice i na brojne načine su ograničene da doprinose. I došli smo do zaključka da su obrazovanije žene u većim sredinama ekonomski snažnije i jače, što onima koji donose političke odluke treba da bude veliki crveni alarm. Istraživanje je pokazalo da manji broj dece ženama znači veće ekonomske slobode. Zašto onda ne uradimo sve da se ekonomski život žene ne promeni kad postanu majke? A poruka ove vlasti, a sigurna sam i sledeće, jeste da se što više rađa!

 

Jedna od ne baš novih mantri je da ženi treba dati penziju da bi rađala i brinula o deci. Troje, naravno. Vidite li neku logiku u tome?

Ne vidim; treba stimulisati rad i omogućiti ženama jednaka radna prava tokom materinstva. Svima je u interesu da žene rade, njih samih i dece – kakvu poruku šaljemo deci ako mama apsolutno ništa ne radi van kuće? Da je služavka. U krajnjem slučaju, rad žene je i interes države jer ona doprinosi društvu. A ta penzija koja se dobija nakon niza godina, dvadeset, logički nema smisla; podrška je potrebna u ranim godinama materinstva, a ne kada deca napune 15, 20 godina i one mogu da rade. Ako hoćemo već da pomognemo, neka žene imaju iste prihode i tokom porodiljskog, stimulišimo poslodavce da ih ne otpuštaju, možemo da subvencionišemo poreze i doprinose bar prvih godinu dana…

 

Nekada je u prokazanom socijalizmu svaka veća firma sa ženskom radnom snagom imala vrtiće. To je praksa i u razvijenim zemljama, ima li nade za nas?

Mali je broj takvih firmi u Srbiji, ali postoje i verujem da će takva inicijativa doći iz privrede. Kadra nema, svi traže nekog pouzdanog da radi, poslodavci su postali svesni da nisu svi zaposleni isti i da dobre treba zadržati. Mnogi prave programe podrške roditeljstvu i porodici i mislim da su napokon shvatili da su dobar zaposleni ili dobra zaposlena apsolutni prioritet svih nas. Zadovoljna osoba će manje biti bolesna, više će moći da doprinese kompaniji u koju voli da dolazi zato što im podršku.

 

Volela bih da kažemo da očevi nisu isključeni, naprotiv!

Naravno!.

 

Očevi su, nažalost, deo vaše inicijative za Alimentacioni fond. Ima li šanse da se osnuje i bude održiv?

Jedna od naših akcija i zagovaranja je da država formira taj fond. Naše istraživanje je pokazalo da više od 50 odsto očeva ne isplaćuje alimentaciju za decu nakon razvoda, a od onih koji isplaćuju, 40 odsto to ne čini redovno.

 

Pri čemu su alimentacije smešne!

Deset hiljada dinara, ako imate sreće, a znam i grozne primere gde su alimentirale po detetu, tri, četiri. pet hiljada dinara. Svaki roditelj zna koliko toga za te pare može da – ne kupi.

Inicijativa nije nova, nismo je mi izmislili, postoji u raznim državama poput nedostižne Švedske, ali i u okruženju, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji. Ideja fonda je da država preuzme na sebe isplatu alimentacije koja ne stiže i da je potom naplati. Jer država ima mehanizme za to, od oduzimanja pasoša do poreskih zabrana. To je sistemsko rešenje za porodice.

 

Uglavnom je reč o očevima, a istraživanja su pokazala da oni koji plaćaju alimentaciju imaju bolji odnos sa decom u svim aspektima.

Mnogo bolje, ta ista grupa roditelja, uglavnom očeva koji ne plaćaju alimentaciju, i ne viđa svoju decu. Naša istraživanja pokazuju da trećina onih koji ne plaćaju alimentaciju uopšte ne viđa svoju decu, pa bi ih ova obaveza nekako približila. Treba imati u vidu da se ne razvodite zato što je bilo dobro…

 

Ali bolje dobar razvod nego loš brak, kažu psiholozi.

Da, ali kod nas nema mnogo dobrih razvoda iako, bez obzira na to što se roditelji rastaju, oni do kraja života ostaju porodica. I bilo bi sjajno ojačati porodične centre koji bi pomogli pri rastajanju da porodica ostane dobro povezana. Pre svega u interesu dece.

 

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click