Pet minuta sa Milošem Zupcem

9. March 2024.
Photo_of_Serbian_poet_and_musician_Miloš_Zubac
Miloš Zubac. Foto: Đorđe Bubnjević, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons

Izvor: Novi magazin

Novi Odmetnici – vrhunski kantautori iz regiona uradili su projekat „Iznad tame“, koji je rezultirao nedavno objavljenim istoimenim CD-om, posvećenim velikom čileanskom kantautoru Viktoru Hari koji je 16. septembra 1973. godine mučki ubijen na stadionu u Santijagu, kao žrtva Pinočeovog nasilja. Viktor Hara je od onih umetnika koji su svojom smrću zadobili snagu planetarnog simbola van vremena, čoveka koji je izborima koje je načinio pred zlom i za nove generacije postao simbol otpora svim vrstama diktatura.

Povodom pola veka od smrti čuvenog narodnog pesnika, projekat je osmislio Miloš Zubac, književnik i kantautor iz Novog Sada. Stihove „pjesama za Haru“ ispisao je bosanskohercegovački pesnik Mehmed Begić, a muziku su komponovali i izvode kantautori iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore, od ranije poznati kao regionalni muzički kolektiv Novi Odmetnici

Zubac je doktorirao na Katedri za srpsku književnost i jezik. Objavio je deset knjiga, od kojih je šest pesničkih zbirki. Bezmalo dve decenije vodi muzičku grupu Prkos Drumski, s kojom je objavio sedam albuma, a sarađuje i sa drugim kantautorima i bendovima. Jedan je od ljudi zaslužnih za nastajanje festivala regionalne autorske muzike „Poezika“, koji se u Novom Sadu i Kotoru odvijao od 2013. do 2019. godine.

Album „Iznad tame (Pjesme za Viktora Haru)“ objavio je Kulturni centar Vojvodine „Miloš Crnjanski“.

 

Stihove uvodne pesme „Ruke Viktora Hare“ upravo ste Vi izgovorili: „Nauči ko je Viktor Hara i šta nam znače njegove ruke“. Zaista, možda se i ne zna dovoljno o sudbini ovog čileanskog kantautora, pa nam recite šta bi javnost morala znati o ovom umetniku?

Do našeg zajedničkog dela, do posvetnog albuma Novih Odmetnika, gotovo da se ovde ništa nije znalo o tom velikom ljudskom biću čileanskog naroda. A bilo bi dobro da se zna budući da je u njegovoj sudbini sadržana tragedija koja nama nije tuđa. Istorijski i činjenično – bio je umetnik koji je podržao demokratski izabranu vlast Salvadora Aljendea, levičara i socijalnog reformatora i glavom platio tu podršku kada je američka politika odlučila da sruši Aljendea i ustoliči Pinočea, plaćenika, pučistu i osvedočenog fašistu. Viktor Hara je uhapšen i zatvoren na fudbalski stadion u Santijagu, koji danas nosi njegovo ime. Tamo je mučen, slomljene su mu šake, ubijen s preko četrdeset metaka i telo mu je izbačeno na ulicu. Zakoračimo li u prostor iznad istorije i činjenica, u mitološkoj perspektivi, bio je kulturni heroj o kojem je pisao Džozef Kembel u „Heroju s hiljadu lica“. Odabrani junak koji pokazuje put i koji svojom žrtvom otkupljuje posrnuli svet. Pritom, iskreni levičar koji završava u Hristovim mukama.

 

U uvodnoj pesmi korišćena je muzika posthumno objavljene Harine pesme „Manifesto“, za koju ste rekli da je jedna od onih veličanstvenih koje se autoru ili dese ili se ne dese.

Tako sam upoznao Viktora Haru, inicijalno u pesmi „Manifesto“. Duboko me je dotakla i mogu da kažem – ranila i pre no što sam saznao za čovekovu sudbinu. Sve je u njoj. Pesma bi bila ogromna i da Hara nije onako postradao. Ali njegova smrt, prirodno, utiče na naše doživljavanje i uživljavanje. Ne može se jednako slušati taj glas, taj stih, bez svesti o tragediji čoveka koji sebe nije poklonio zlu i koji je taj izbor platio svojom krvlju.

 

U katalogu CD-a „Iznad tame“ napisali ste da je za njegove albume potrebno predano i strpljivo uho, „uz otvoreno srce i svest o istoriji zemlje iz koje je ponikao“. Upravo su njegovo vrhunsko stvaralaštvo i njegova popularnost u narodu doveli do toga da ga prepoznaju na stadionu smrti i da ga mučki ubiju oni koji svakako nisu slušali njegovu muziku.

Istina je da su ga prepoznali, odabrali, utamničili i kaznili kao voljeno lice čileanskog naroda. Hteli su da zatru simbol i da tako ubiju nadu. Međutim, on je u smrti postao neuporedivo veći nego što je to bio za života. Zlo se u pravilu pokazuje kao banalno, glupo i kratkovido. Ali i ovo zlo je pripadalo istom Harinom narodu, nisu se američki podstrekači iživljavali na tom čoveku tople i nežne pojavnosti i nezaboravnog glasa, nego Čileanci. Ako se i jednim okom zagledamo u našu ne tako davnu i daleku prošlost, teško je da će nam izmaći bolne, preočigledne paralele.

 

Kako je došlo do saradnje sa Mehmedom Begićem, čiji su stihovi zaista ušli u srž života i smrti Viktora Hare?

Jedna njegova pesma, upravo ona koju ću izgovoriti, pronašla me je na internetu. „Ruke Viktora Hare“. Video sam da postoji pesnik koji zna ono što ja znam. Nismo se do tada poznavali, ali smo se zapravo – oduvek poznavali. Pisao sam mu. Postali smo prijatelji. Razmenili hrpu pisama. Potom sam ga zamolio da napiše stihove o životu i smrti Viktora Hare. Odazvao se i ispisao je pesme koje sam zatim, jednu po jednu, slao prijateljima, kantautorima i kantautorkama koje poznajem, koje volim i u čiji dar bespogovorno verujem. Poverenje se vratilo najboljim ishodima – svako se odazvao i poslao komponovanu pesmu. I to najbolju moguću pesmu. Nemanja Nešić, novosadski kantautor i producent, moj prijatelj i višegodišnji saradnik, prihvatio se ogromnog završnog posla, da sve pristigle pesme različitih autora i senzibiliteta, snimane u raznim gradovima i zemljama, u nejedinstvenim studijskim uslovima, sjedini u homogenu celinu. Tako smo svi zajedno stvorili delo kakvo može samo jednom u našim životima da se desi, ako i toliko.

 

Šta povezuje taj složeni svet Južne Amerike, koji je Viktor Hara znao tako dobro da opeva i nâs ovde na Balkanu budući da su se naši kantautori odmah prepoznali u celoj ovoj priči i odazvali se da učestvuju?

Bliski smo temperamentom iako geografski daleki. Balkan i Južna Amerika imaju svoje manje-više uočljive poveznice. Mentalitet, narav, istorijska iskustva. Sudbina indijanskih plemena, u obe Amerike, međusobno zavađenih i zatim okupiranih od evropskih imperijalistički raspoloženih naroda i sudbina malih balkanskih naroda na razmeđi tri carstva i još nekoliko sila sa strane – nije to tako daleko jedno od drugog. Upravo, veoma je blizu. Neprijatno blizu. I ovaj naš postjugoslovenski život – kao da provodimo u svojevrsnim rezervatima na koje pravo polažu i Zapad i Istok. 

 

Viktor Hara je govorio da pesma mora imati svoj „unutrašnji razlog“. Koji je bio Vaš unutrašnji razlog da se posvetite njegovom stvaralaštvu i sudbini?

Hteo sam da ispričam priču o velikom umetniku i čoveku, ali da u toj priči ujedinim moje prijatelje. Znao sam da je priča vredna, velika i teška. Znao sam i da jedino zajedno možemo da je dostojno iznesemo. „Iznad tame“ nije samo uspomena na Viktora Haru, nego je poruka nama – da se setimo ko smo i ko možemo biti kada nam se zlo ponovo objavi. Jer zlo kojem se Hara suprotstavio isto je ono zlo koje nas posećuje, iz decenije u deceniju, iz stoleća u stoleće, samo su uniforme, obličja i manifestacije drugačiji. Naše je da budemo budni. Stihom jednog meni dragog pesnika i čoveka – „Probudi se, nešto se dešava, kajaće se ko ovo prespava…“

 

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click