Istina kao žrtva osiromašenog uranijuma

15. February 2020.
Obradovah se pismu profesora Gorana Belojevića, jer njegov pristup, za razliku od brojnih polemičara s kojima se nosim poslednjih godina, ne odiše zlobom, agresivnošću i svesnim izvrtanjem činjenica.
ZORAN_RADOVANOVIC-678x381.jpg
Fotografija preneta sa portala Danas

Hvala mu na tome, a sad pređimo na odgovor.

1. Naslov članka. Autor je po svoj prilici tu nedužan, a zamerka ide na dušu urednika odgovornog za naslov, jer uranijum, kao teški metal, ne može da bude bezopasan. On je po definiciji toksičan, ali to ne znači da je kancerogen.

2. Naziv skupa. U vreme održavanja, 30. novembra, o njemu su izvestili KoSSev i Radio Mitrovica sever pod istim naslovom: Prvi srpski lekarski kongres o posledicama bombardovanja. Ostali mediji su to preneli. Može li mi se zameriti što im poverovah? Istina je da, osim čitulje, na novinske vesti gledam s dozom podozrenja, ali bi bilo preterano da odmah posumnjam čak i u naziv jednog stručnog sastanka.

3. Naduvani broj novoobolelih od raka. „Neobično“ umiranje od raka u Srbiji bilo je glavna poruka sastanka u K. Mitrovici. Čak je i uvek pouzdani Danas 30. novembra izveštaju sa tog skupa dao naslov „Grujičić: Po nezvaničnim podacima, 58.000 novoobolelih od raka u Srbiji ove godine“.

4. Preterivanja o učestalosti raka tokom vremena. Govornici su tvrdili da se pojava raka „u postbombardovanoj Srbiji može smatrati gotovo epidemijom“, da se 2006. godine „završio latentni prosečni period od sedam godina“ za leukemije i limfome, te tada, navodno, „stopa skače“ (istine radi, te godine je bila niža nego prethodne), da „nam je ‘Milosrdni anđeo’ ostavio smrt u amanet“, pa smo „prva zemlja u Evropi po stopi smrtnosti od raka“ (nismo baš prvi, mada smo blizu vrha, ali se o uzrocima raka zaključuje na osnovu obolevanja, jer umiranje zavisi od vremena javljanja lekaru, kvaliteta lečenja itd.).

5. Ignorisanje svetskih naučnih saznanja o uzrocima raka. „Oprobani scenario“ po kojem se Srbija, kako napisah, „doživljava kao jedina merodavna sredina u kojoj se može sagledati uticaj OU na ljudsko zdravlje“ ogleda se u višegodišnjem ponašanju grupe istomišljenika okupljenih u K. Mitrovici.

Oni ne udostojavaju pomena ni najuglednije nacionalne autoritete u svetu (američki NIH, CDC i FDA, Kraljevsko društvo Velike Britanije), kao ni najprestižnije međunarodne organizacije i ustanove (Međunarodna agencija za izučavanje raka, poznata po akronimu IACR, Evropski parlament, Evropska komisija) koji odriču povezanost između uranijuma i raka.

Ne osvrću se čak ni na obimnu naučnu literaturu koja govori u istom smislu. Držeći se tako frapantne zagnjurenosti glave u pesak, mogli bi da otkrivaju da li penicilin deluje na bakterije i da li se sida prenosi polnim putem.

6. Da li uranijum izaziva rak?

Zameram kolegi Belojeviću što je olako dao potvrdan odgovor, ne udubljujući se u literaturu, pa čak i ne pogledavši listu kancerogena IARC, kao opšte prihvaćenog arbitra. Saznao bi da je osiromašeni uranijum (OU) razmatran samo ukoliko je deponovan u telu (dakle, u vidu gelera nezgodno pozicioniranog da bi se uklonio) i da nije klasifikovan čak ni kao mogući kancerogen.

Pominje se, doduše, alfa zračenje, ali jedino ukoliko potiče od izvora (radionuklida) svrstanog među kancerogene. Videli smo da uranijum tu ne spada.

7. Da li su stručnjaci iz IARC (i naučnici iz celog sveta) smetnuli s uma da se uranijum raspada? Uzmimo čak i da je tako, dakle da im grupa iz Srbije prosvetljuje um, koliko naših građana je stradalo od OU?

U Lionu, gde je sedište IARC, teško bi prihvatili da je u pitanju i jedna osoba. Da li ih impresioniramo ili se brukamo kada pominjemo desetine hiljada?

8. Ima li OU u krilima aviona? Tačno je da se više ne ugrađuju u nove modele, ali još uvek letimo avionima u čijim krilima kontrateg predstavljaju stotine kilograma OU.

9. Ima li uranijuma i OU u đubrivima? Fosfatne stene prirodno su bogate uranijumom (do 200 ppm), a on se tokom prerade još znatno koncentriše. Takođe, u proizvodnji nuklearnih goriva stvaraju se amonijumove soli koje se koriste kao đubrivo.

10. Da li su „uranijumski svedoci“ iz K. Mitrovice politikanti? Verujem da jesu, jer je svako drugo tumačenje za njih mnogo uvredljivije.

11. Da li se zastupnici činjenica i naučnih saznanja proglašavaju neprijateljima? Još kako! U odsustvu naučnih argumenata, satanizaciji „izdajnika“ pribegavaju čak i kolege profesori univerziteta. Primeri su brojni i zaprepašćujući.

12. Da li bi Batut žrtvovao naučnu istinu zbog nakaradno shvaćenog patriotizma? On je ljubav prema narodu ispoljavao njegovim prosvećivanjem, a ne obmanjivanjem.

Kada bi čuo da je grupa neodgovornih lekara ubedila ljude da im nikakve preventivne mere ne vrede, jer su ozračeni, pa im je suđeno da umru od raka, izgubio bi svoje gospodske manire i nazvao stvari pravim imenom.

13. Zašto NATO vojnici jedu i piju u severnoj, a ne u južnoj K. Mitrovici? Nije mi bio poznat taj detalj, ali kolega Belojević mi na kraju dade potpuno za pravo: ako OU nije mogao da pređe Ibar, kako je doveo do masovnog pomora građana po Šumadiji, Beogradu i Vojvodini?

14. Ne čudim se što moj oponent među veteranima KFOR-a ne nađe posledice izlaganja OU. Pokazuje se da je istina jedna, ukoliko se ne izmišljaju i ne krivotvore podaci. Tako nestade i osnovni predmet našeg spora.

Autor je epidemiolog, redovni profesor univerziteta u penziji

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click