Biljana Srbljanović – Zašto Zakon?

19. September 2021.
Subota pre podne, uzimam taksi u gradu, vučem pune cegere kući. Sa taksistom razgovaram o saobraćaju, njemu je neobično što je grad prazan, od mene je saznao da se menja režim vožnje, zbog Prajda i zbog paralelnog skupa antivakcinaša u centru.
APTOPIX Serbia LGBT March
Foto: Beta/AP Photo/Darko Vojinovic

Piše: Biljana Srbljanović

Taksistu to nervira, kaže “Dokle više ti bolesnici, šta sad hoće, što se opet okupljaju?” Ja se odmah složim, kažem mu da ne znam, ali da je jasno da ih okupljaju političari, što bi da se ogrebu o njihove glasove na izborima. Taksista nastavlja “Ma koj će im — njihovi glasovi, ja te glasove nikad ne bih hteo!” Ja se opet složim, kažem – ne bih ni ja, ali zato vi i ja nismo političari, jer očigledno takve kalkulacije “pale”. Taksista onda nastavlja da vredja, meni je već neprijatno da slušam, koliko god ne podnosim antivaksere i sve te sumanute žrtve neobrazovanja, teorija zavere i snažne i kalkulisane propagande protiv Covid mera, ne mogu više da podnesem taj agresivan diskurs, svadju bez cilja, jer niko nikoga neće ubediti da ovaj drugi nije u pravu, pred iracionalnim mišljenjem racionalni argumenti su bezvredni. Taksista dalje priča i priča, ja ćutim i skoro da ne slušam, dok ne izgovori sledeće:

“Sve bih ja to uza zid, pa metak u potiljak. Sve.”

Meni bukvalno izleti: “Uh, bre!”

On nastavlja: “Nema uh, šta uh, sreljati gamad i rešiti problem, ko to uradi, e taj će da dobije  glasove.”

Sad, u dilemi da li da ćutim i čekam da stignem kući, jer drugog taksija nigde nema, i ovaj sam jedva dobila, imam one cegere, sećate se, gde ću sad s tim peške? Ili da ipak kažem čoveku da to što govori nije normalno, da je, naprotiv, potpuno nenormalno i da je strašno, da ne želim da ćutke slušam bilo koga koji sladostrasno mašta o streljanju ljudi?

Beograđanin posmatra učesnike učesnike Prajda u protestnoj šetnji centrom Beograda. Foto: Beta/AP Photo/Darko Vojinovic

Pošto me bi sramota da ćutim, odlučim da mu kažem nešto u smislu, nemojte tako da govorite, opasno je i ružno, niko nikog ne sme da strelja, šta vam je, pobogu, i ti antivakcinaši su ljudi, možete da ih ne volite, ali molim vas, uzdržite se groznih reči.

Taksista me pogleda, nije mu jasno šta pričam. I ja tek tada shvatim – on misli na učesnike Prajda.

Razgovor se prekine, taksista me ubrzo s velikim prezirom doveze do kuće, uzme novac, uvredi mi zgradu (“Kakva nakaza” – kaže), ja se mislim – mama ti nakaza što te takvog rodila, ali, naravno, ne kažem ništa, jer ne smem.

Ovakva mikro-agresija, verbalni incidenti, uvrede, pretnje i poniženja, LGBT ljudima su svakodnevica. I nama, njihovim saveznicima i prijateljima koji pružamo podršku, takodje su deo života, ali mnogo manje no njima. Jutro pred vožnju, gostovala sam na televiziji, gde sam iznela svoju podršku Prajdu. U komentarima na mrežama, na vest o mom gostovanju, nižu se stotine najgnusnijih uvreda, a smrtna kazna i prisilno izgnanstvo u Rusiju, svakom trećem komentatoru je takodje na pameti. Pošto sam govorila o potrebi za Zakonom o istopolnim zajednicama, dobila sam lekcije iz veronauke, biologije, anatomije i biohemije, kao i uvrede zbog mog nepoštovanja “tradicionalnih vrednosti”, nacije i vere.

Pod sloganom “Ljubav je zakon”, učesnici Prajda održali su protestnu šetnju centrom Beograda. Foto: Beta/AP Photo/Darko Vojinovic

Da u tradiciju srpskog bračnog života ulazi i femicid, nasilje u porodici, finansijske ucene žene, poniženja, uvrede i svakojako zlo, to zaista znamo svi. Da u istopolne brakove, naprotiv, niko ljude ne tera, nego se, tamo gde su mogući, pored praktične strane svakodnevnog života u partnerstvu, sklapaju iz ljubavi, i to u mnogo većem procentu nego “tradicionalni” brakovi i to je opšte poznato. Ali se ono što znamo ne uklapa u ono što verujemo, pa tim povodom znanje ponovo gubi.

Tako mi je dan Ponosa ovoga puta doneo osećaj poniženja, poraženosti i velike nesigurnosti. Mislila sam da smo dug i važan put prešli od prvih silom rasturanih Prajdova, od batina, ponižavanja, teranja u “četiri zida”, do današnje tačke kada smo ipak bezbedni da jednom godišnje šetamo gradom. Ta moja iluzija je, u samo jednoj vožnji taksijem, i danas ponovo pala u vodu. Nikakav put nismo prešli i ni u čemu nismo uspeli, dok ne dobijemo Zakon, prema kome se svim gradjanima garantuju potpuno ista prava, u svakoj oblasti života, ne samo u sklapanju partnerstva. Ništa nismo uspeli i nikud nismo stigli, ukoliko uz taj Zakon ne dobijemo i primenjivanje sankcija za svakog ko predstavlja, pa makar i verbalnu, pretnju za LGBT zajednicu i sve ponižavane, zastrašivane, vredjane, ugrožavane ljude u njoj. Da ne moram ja da se bojim ludaka što sanjari kako strelja, već on mene, što ću ga prijaviti policiji, koja će po Zakonu reagovati, pa ga skloniti sa ulice da razmišlja o težini svojih reči, kad već nije umeo sam. E, zato nam treba Zakon.

Click