Pokažimo pijetet prema svim žrtvama ratova

21. Jul 2021.
Često pohodim ljude iz mjesta snažno pogođenih ratnim razaranjima u 20. stoljeću, među kojima su i naselja opjevana u poznatoj tužaljki ”Na Kordunu grob do groba, traži majka sina svoga…”.
mike-labrum-fvl4b1gjpbk-unsplash
Ilustracija. Foto: Mike Labrum / Unsplash

Piše: Vesna Teršelič, Autograf

Tek nakon potresa u prosincu prošle godine siromaština tog kraja i susjedne Banije postala je odjednom vidljiva ne samo u drugim dijelovima Hrvatske, nego i u Europi i svijetu.

Svakidašnje muke potresom pogođenih stanovnika doista je do neke mjere olakšala solidarnost pristiglih s podrškom iz stotina mjesta. No velika pitanja vezana uz opskrbu strujom, čistom vodom i zdravstvenu skrb te obnovu, za sada su ostala otvorena.

Više od pola godine od potresa, kad solidarnost više nije tako snažna jer se ljudi iz drugih dijelova Hrvatske okreću svojim svakidašnjim brigama, ponovo do izražaja dolaze povrede iz vremenski bližih i udaljenijih ratova. Opet do izražaja dolazi problem nepriznavanja žrtava.

Pošto od 2011. godine u Glini gotovo svake godine skupa komemoriramo žrtve Drugog svjetskog rata, i na okupljanju na glinskom groblju u spomen na više stotina muškaraca i dječaka odvedenih iz gotovo svake glinske srpske porodice i ubijene u Prekopi u svibnju 1941., i na javnom skupu pred nekadašnjim Spomen-domom posvećenom stotinama srpskih muškaraca i dječaka iz drugih mjesta iz prijašnjih kotareva Glina i Virginmost pogubljenih u pravoslavnoj Bogorodičinoj crkvi i na drugim obližnjim lokacijama, već znam sad ostarjelu djecu stradalih i njihove nasljednike.

Znam koliko im je važno da sudbinu svojih najbližih stradalih u ustaškom teroru ne pamte samo oni sami. Znam i koliki im je problem što zgrada postavljena na mjestu stradanja od 1995. više ne nosi izvorno ime Spomen-dom već je preimenovana u Hrvatski dom. Znam i koliko im je značilo otvoreno pismo Slavka Goldsteina tadašnjoj premijerki Jadranki Kosor iz 2011. u kom je zatražio povrat imena doma.

Među okupljenima tek se ponekad mijenjaju lica gostujućih iz drugih dijelova Hrvatske, iz nevelikog broja organizacija koje uz Srpsko narodno vijeće i Antifašističku ligu RH, dolaze položiti ružu za ubijene.

Na tom mjestu Glinjani i Glinjanke koji su prikupili potpise na peticiju koju su pokrenuli Documenta, Građanski odbor za ljudska prava i Hrvatski P.E.N. centar, ususret sedamdesetoj obljetnici zločina, sad već više od desetljeća traže vraćanje imena Spomen-doma u Glini i spomen ploče za žrtve ustaških zločina iz 1941.

U njoj su potpisani tražili: ”da Gradsko vijeće grada Gline u dogovoru s Ministarstvom kulture usuglase stavove o vanjskom i unutarnjem uređenju Spomen-doma i njegovom primjerenom namjenskom korištenju te da do ovogodišnjeg obilježavanja 70. godišnjice tragedije vrate ime Spomen-doma i ponovno postave spomen ploču žrtvama ustaških zločina iz 1941.” Njihovi zahtjevi do sada nisu ispunjeni.

Kako se približava osamdeseta godišnjica zločina koja će se obilježiti 29. srpnja 2021. ponovo je sve aktualnije pitanje zašto većina predstavljena u Gradskom vijeću ne prepoznaje kako je vrijeme za promjenu odluke lokalnih vlasti u Glini donesenu 23. rujna 1995., kojom se Spomen-dom sagrađen na poprištu ustaškog zločina i porušene pravoslavne crkve, preimenovao u Hrvatski dom.

Nekadašnji Hrvatski dom je naime zbog dotrajalosti srušen 1976. godine, a na njegovom je mjestu postavljena stambena zgrada s više od osamdeset stanova za potrebe radništva lokalne predionice.

O detaljima izgradnje Spomen-doma pisao je povjesničar i najbolji poznavatelj novije prošlosti Gline Igor Mrkalj: ”Kad je u srpnju 1969. otvoren Spomen-dom žrtava fašizma u Glini, koji je izgrađen akcijom solidarnosti brojnih građana te radnih i društvenih organizacija diljem Hrvatske i Jugoslavije ispred Spomen-doma postavljena je spomen-ploča na kojoj je uklesan stih pjesnika Jure Kaštelana ”Istina je naša krvlju zapisana”…

Pred ulazom u Spomen-dom postavljena je figura ”Majka s djetetom”, rad akademskog kipara Antuna Augustinčića. U predvorju Spomen-doma postavljen je zidni mozaik ”Sunce”, rad akademskog kipara Raula Goldonija. Zgradu Spomen-dom projektirao je arhitekt Branko Hrs…

U srpnju 1987., prilozima brojnih građana te radnih i društvenih organizacija diljem Hrvatske i Jugoslavije, (u sklopu Spomen-doma) otvoren je Spomen-muzej u kojem je kroz više tematskih izložbi predstavljena antifašistička prošlost Gline i glinskog kraja.”

Tadašnja Jugoslavija na zločin je odgovorila postavljanjem spomen-doma i uređenjem muzeja. Ugledni hrvatski političar Miko Tripalo je 1969. u govoru prilikom otvorenja Spomen-doma pozvao na suprotstavljanje pokušajima narušavanja bratstva i jedinstva, želeći da zločin nekih Hrvata iz ustaških postrojbi nad Srbima, ne ostane sjeme razdora i postane prepreka u razvoju zemlje.

U konačnici ni institucije u Jugoslaviji ni u Hrvatskoj do sada nisu znale odnjegovati i sačuvati elementarno poštovanje ljudskog života ni pamtiti sve ubijene.

Ubijanje nije stalo krajem Drugog svjetskog rata. U Domovinskom ratu baš su u Glini i Sisačko-moslavačkoj županiji, brojni ljudi ubijeni samo zato što su bili Hrvati.

Ovih je dana na Županijskom sudu u Zagrebu, primjerice, započela rasprava za jedan od javnosti poznatijih zločina na tom području, u kaznenom postupku za zločin u Kostrićima, protiv optuženog Steve Džakule i drugih. Suđenje se odvija u odsutnosti optuženika koji mahom prebivaju u Republici Srbiji.

Devetoro optuženih tereti se da su kao pripadnici specijalne srpske jedinice ”Kaline Komogovina” počinili zločin u Kostrićima 15. studenog 1991. gdje je izvršen pokolj nad cjelokupnim civilnim stanovništvom, uključujući dječake stare dvije i četiri godine. Nitko od 16 stanovnika sela nije preživio, a sve su kuće spaljene. Najmlađa žrtva imala je dvije, a najstarija 93 godine.

Na mjestima stradanja često se pitam što bi susjede ubijenih iz druge skupine koji ne dolaze na ”njihova” komemorativna okupljanja jer su druge nacionalnosti ili vjere, potaklo na priznanje patnje drugih? Što bi im olakšalo da polože ruže za Srbe, Hrvate, Rome ili ljude neke druge pripadnosti ubijene u različitim zločinima?

Sjećam se koliko je Srbima iz Gline značilo što je na komemoracije dolazio jedini glinski Židov. Što bi pomoglo povrijeđenima i potaklo ih na pokazivanje pijeteta prema žrtvama s druge strane ratova? Bi li im značile jasnije poruke iz vladinih institucija?

Pitam se hoće li u vrijeme kad su Vlada RH i Hrvatski sabor napokon usvojili Zakon o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata, zakašnjelo priznajući prava civilnih žrtava i Gradsko vijeće Gline imati snage za izmjenu neprimjerene odluke svojih prethodnika iz 1995. godine?

Hoće li u vrijeme kad se približava predsjedanje Hrvatske Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust biti ispravljena i nepravda prema žrtvama genocida u Glini i njihovim sljednicima?

Članak je prenet sa portala Autograf.

Share