Bulšiti Jutarnjeg lista o papi Franji i patrijarhu Porfiriju

14. Septembar 2021.
Za razumijevanje ovoga što ću sada napisati ne treba vam magisterij ili doktorat teologije.
Drago-Pilsel-Vrisak-190519-C-4-scaled-e1582556769257-1280x719
Drago Pilsel. Foto: Privatna arhiva

Piše: Drago Pilsel

Ne treba vam religiološka stručnost da budete kvalificirani tumačiti ili promatrati poteze ključnih ljudi Svete Stolice. Nije vam potrebno ni da ste diplomirali politologiju, teologiju ili novinarstvo. Ama ne treba vam neka velika pamet. Vi ste, recimo, dežurni urednik u državnoj informativnoj agenciji HINA ili ste dežurni urednik na portalu Jutarnjeg lista ili ste neki urednik. Čak ni to nije potrebno.

Treba vam samo malo zdravog razuma. Ili ovako.

Zamislite prodavača onih cigareta iz šverca, jednog od onih koji se bave slobodnom trgovinom duhanskih proizvoda na crno bilo gdje u liberalnoj, tolerantnoj, sekularnoj, slobodnoj i proeuropskoj Crnoj Gori. Hajde, recimo, na rivi u Budvi. I, dok uživa u blagodatima mikropoduzetništva u satrapiji don Mila Corleonea, časka s komšijom, koji je, recimo, taj dan samo na suncu jer mu je propao posao: policija je ulovila ono što don Milo Corleone više ne smatra ni vrijednim spomena – tonu i pol kokaina i on nema što pazariti.

Anyway, ovaj prvi ima što za prodati i između mušterije i mušterije bulji u svoj pametni telefon. Kad tamo na telefonu iskoči vijest da je papa Franjo čak četrdeset minuta ”iza zatvorenih vrata razgovarao s mađarskim premijerom Orbánom”, usred Budimpešte.

Hitra Hina je pustila vijest u 12:39 (navodni čvenk je bio počeo prije 9 ujutro), lijena urednička guzica dežurnog Jutarnjeg lista je stvar kopipejstirala i pustila u 13:37 i od tuda, u ”tren oka”, u kasno popodne nedjelje 12. septembra iliti rujna jednom sitnom crnogorskom šverceru stvar bude posredovana budnošću urednika podgoričkih portala. ”Vidi ti ovo”, kaže diler ilegalnog duhana nezaposlenom dileru kokaina, ”Papa se čak četrdeset minuta sakrivao od novinara s Orbanom. Koja je to faca taj Orban. Naš Milo mu nije ni do koljena!”

Umoran od života i od slušanja žalopojki svih onih koji su strašno razočarani s patrijarhom Porfirijem, priznajem, kasno jučer ustajem. Još me drži jaka prehlada. U krevetu razmišljam: što mi ovo treba, danas bih trebao ljenčariti cijeli dan. Rekuperati se…

Čekaj, budalo, danas je nedjelja. Da, i? Pa, fakat, budala sam, dovedem se k pameti, ti od travnja 1995., bez tjedna pauze, svake nedjelje u neko doba počinješ misliti o čemu ćeš pisati i onda, pred večer, sjedneš za računalo i ispucaš kolumnu Democroacia. Digni se, đubre jedno, i odi vidjeti što Papa radi u Budimpešti.

OK, dižem se.

Palim računalo kasno, jako kasno. Šalabajzam, doručkujem kada je vrijeme skoro za ručak, čitam idiotske komentare na Fejsu, bacam pogled na portale, stižem do Jutarnjeg… Dosta prije nego onaj diler švercovanih cigareta iz Budve, čitam: ”Papa je 40 minuta razgovarao s premijerom Orbánom iza zatvorenih vrata”.

Prije nego što išta napravim pojavi mi se u glavi Papina rečenica iz nedavnog intervjua radijskoj mreži Španjolske biskupske konferencije COPE-Madrid: ”Ne, neću imati sastanak s premijerom Orbánom”. Kažem si: ”Ha, možda je promijenio mišljenje”. Ali s drugom polovinom mozga znam da tu nešto ne valja.

Nakon par klikova se nalazim tamo gdje su trebali biti urednici HINE, Jutarnjeg lista i svi drugi: na izvoru, na vatikanskom sajtu. Je li mi trebalo pet ili sedam milisekundi, prosto ne znam točno da vam kažem: vidim veliku dvoranu, neki muzej je u pitanju, ne kužim odmah o kojem je riječ jer gledam, buljim u sliku: tamo sedam stolica.

S lijeve strane četiri stolice – Papa, iza njega prevoditelj s mađarskog (bez maske!), desno mu sjedi kardinal državni tajnik Pietro Parolin, lijevo pak tajnik za odnose s državama nadbiskup Paul Richard Gallagher. S desne strane fotografije tri stolice: u sredini i preko puta Pape s rukama gestikulira dok govori mađarski predsjednik Janos Ader. Njemu s desna sjedi premijer Viktor Orbán, s lijeva vicepremijer Zsolt Semjén.

Provjeravam program Papina boravka u Budimpešti objavljen na mrežnim stranicama Svete Stolice (premda sam ga ranije već nekoliko puta bio čitao), nakon tog čvenka (s desetak minuta protokolarnih rukovanja i izmjene darova) koji je trajao četrdesetak minuta, Papa je primio mađarske biskupe, pa je govorio članovima Ekumenskog vijeća crkava i mađarskim Židovima, pošao na završnicu (zbog čega je i došao u Budimpeštu) Euharistijskog kongresa itd.

Pouzdano znam da papa Franjo nema dar bilokacije, a nema ga ni Orbán. Dakle, dok je trajao susret vrha Svete Stolice i vrha mađarske države, paralelno, nije mogao trajati taj famozni privatni susret Pape i Orbána.

Dakle, Jutarnji servira jedan u nizu svojih bulšita.

Jesam li sve ovo napisao namjerno dugo? Jesam.

Mogao sam skratiti priču ovako: Jutarnji dezinformira (laže): Papa nije 40 minuta razgovarao s premijerom Orbánom iza zatvorenih vrata već su Papa i mađarski predsjednik, u pratnji … razgovarali o klimatskim promjenama i problemima s kojima se susreću obitelji. I ćao bao.

Zašto namjerno dužim? Zato da vam pokušam dočarati kako je tek patrijarhu Porfiriju kada ga taj isti Jutarnji list i drugi (”SPC treba zabraniti”, ”SPC je teroristička organizacija”, tralala, naslovnice u Hrvatskoj), optužuju da gura Crnu Goru u građanski rat sa željom da ona napusti NATO i da nestane kao neovisna zemlja.

Ponavljam: isti oni koji tako kleveću Porfirija vam govore, premda imaju pred očima gore opisanu fotografiju s članovima vatikanske i mađarske ekipe, da su se Papa i Orbán sastali u četiri oka. Četrdeset minuta.

Ista je to vrsta novinarstva. To je hrvatsko novinarstvo danas: svejedno je li se huškalo na Porfirija ili se s naslovnice Slobodne Dalmacije uništava život jedne gospođe koja je odlučila učiniti nešto bolje sa svojim životom ili su se Velimir Bujanec i Aleksandar Stanković pobratimili u ”analizi stanja u Crnoj Gori”, ili vam Jutarnji lagao o papi Franji.

”Ne toleriramo li možda SPC-u ono što ni u snu ne bismo KC-u u Hrvatskoj? (…) Praviš se lud i neupućen”, napisao mi je ovih dana, prije nego što me blokirao na Facebooku, jedan novinar s kojim sam dugo surađivao, mnogo puta mi bio u kući i pošteno se najeo na kružocima Porfirija na Svetom Duhu.

Ne, ja nikome ništa ne toleriram ako je loše. Ne, ne pravim se lud i neupućen.

Ja nikada nisam rekao niti napisao da treba skrivati ičije nemoralne radnje. Naravno da treba kritizirati crkvene ljude (Nije moj problem ako niste registrirali moje kritike na račun djelatnika SPC-a u prošloj kolumni). I Papu treba kritizirati, ako ima za to potrebe. Ali sve što pišemo mora biti utemeljeno na činjenicama i mora biti podržano od provjerljivog novinarskog iskustva.

Ja jedino i samo ne pristajem na klevete i na loše novinarstvo.

Pa makar ostao sam i jedini u ovom poslu rađen na način na koji ga radim.

Premda izgleda da nisam sam. Eno, mladi kolega Jerko Bakotin se, pišući o ”Porfirijevom desantu”, bacio na prsa da primi metak u ime dobrog, izbalansiranog novinarstva (u tjedniku Novosti). I meni je zbog toga toplo oko srca jer znam da, premda nas nema mnogo, ima još onih koji se nećemo valjati u blatu manipulacija, kleveta, mediokriteta i lijenosti.

Znate što? Kao, trebali bismo se zabrinuti jer raste broj onih razočaranih s patrijarhom, a kada im kažete: dobro, kume, iznervirao te helikopterski desant, premda znaš da je Porfirije zaštićena ličnost, ali ti mene daviš s pričom o crnogorskim zelenašima i bjelašima i ne zanima te zašto je policija uopće dozvolila blokade na cesti Podgorica-Cetinje, pak ne znaš niti te zanima što je patrijarh govorio pred hramom u Podgorici u subotu uoči Joanikijeva ustoličenja. To ti nije važno? To se može ignorirati? Dobro, da ti kažem, govorio je pavlovski, o Kristu i o zdravoj ekleziologiji, onoj u Božjoj Crkvi.

Tako se, slično, gomilao i broj onih razočaranih s papom Franjom.

I te gomilice rastu.

Postoji jedna jako dobra argentinska poslovica koja mi sada dolazi na pamet u vezi ovih razočaranih s Franjom ili Porfirijem: Dios los cría, y el viento los amontona.

Stavite to na Google prevoditelj, ako vas zanima. Ako, pak, mislite da se Papa sastao iza zatvorenih vrata 40 minuta s Orbánom, ne morate.

Štoviše, pomoći ću vam jer vam nešto važno moram kazati: vi strašno gubite vaše dragocjeno vrijeme jer čitate moje kolumne.

Tekst je prenet sa portala Autograf.

Share