Veran Matić – O patriotizmu

2. August 2022.
Ne volim da koristim generalizacije tipa „patriotizam je poslednje utočište hulja“. Mislim da generalizovano upotrebljeno samo doprinosi konfrotaciji, koja ide u prilog upravo huljama koje se busaju u patriotske grudi.
Image-1 (3)
Crkva Vaznesenja Presvete Bogorodice, Deringaj (Gračac), sagrađena 1863.

Piše: Veran Matić

O patriotizmu

“Jasenovac, Jadovno, Đakovo…

Ponekad noću, Tamo,
javi se sjaj u travi.

Svjetluca trula kost.

Slabašni se fosfor
rve s mjesečinom.”

Goran Babić, Vidno polja, Laguna 2022.

Četiri dana posle komemoracije u Glini, na mestu na kojem se nalazila Crkva Rođenja Presvete Bogorodice u kojoj je samo u nekoliko dana 1941. godine zaklano preko 1.200 Srba, suočavam se sa skoro potpunim medijskim ignorisanjem ove godišnjice. Samo nekoliko šturih agencijskih izveštaja, koji su uglavnom kopiranje vesti Hine, sa sve greškom u mom imenu, daju odličnu procenu zainteresovanosti ovdašnjih medija, i to ne više od njih deset.

Ni spomena o produbljivanju teme u edukativne i informativne svrhe, ni reči o žrtvama, o tome ko ih je tu doveo i na koji način, šta su osećali pre nego što su zaklani, ne da bi stvarali mržnju, potrebu za revanšizmom, da bi opravdavali zločine koji su činjeni devedesetih, već da bi jednostavno ZNALI. Da bismo mogli da zastupamo vrednosti koje sprečavaju da se bilo kada ponove iste strahote. Iako su postojale istrage koje su utvrđivale činjenice već 1945. godine, očigledno je to rađeno na način i u ambijentu koji ta znanja nije mogao da pretvori u bazične vrednosti svakog pojedinca.

Novinar i istoričar Slavko Goldštajn, koji je mnogo godina kasnije dobio pismo od oca poslato pred smrt te 1941. godine, napisao je 2007. knjigu „1941. godina koja se vraća“, argumentovano i iskustveno dokumentujući vreme u kojem živimo a koje se sve više artikuliše kao déjà vu užasavajuće godine za Srbe u Hrvatskoj. Knjigu je objavila zagrebačka Fraktura, pa u suizdavaštvu Srpsko nacionalno vijeće, ali u Srbiji to izuzetno vredno delo nije objavljeno. A izuzetno je značajno za dokumentovanje najstrašnijih zločina koji su se dogodili pre onog koji stalno definišemo kao najveći – pre Jasenovca.

I upravo tu vidimo koliko neznanje stvara realnosti u koje više želimo da verujemo, nego što smo skloni verovanju u činjenice, koje svedoče o strahotama zločina u logorskom sistemu Gospić-Jadovno-Pag, na Velebitu u preko 30 jama gde se „fosfor rve s mesečinom”, pa do Banije i Crkve Rođenja Presvete Bogorodice, nalaze se ostaci desetina hiljada onih čija su tela i kosti spaljene, rasute ili nikad ekshumirane, koje svelte u metaforama pesnika, ali i svih onih koji su hteli da znaju.

Branko Vujasinović i Čedomir Višnjić: Glina 13. maja 1941.
Đuro Roksandić: Spisak žrtava fašističkog terora godine 1941.

Preuzmite pdf.

Prošle nedelje bio sam drugi put na mestu na kojem se nalazila crkva u kojoj je ubijeno preko 1.200 uglavnom muškaraca sa Banije. Ispod su kosti, ili ostaci, ili pepeo… ispod su ostaci crkve u kojoj su mislili da ih čeka spas u prevari obećanog „pokrsta“ kao spasa. Istoričar Milana Koljanin napisao je naučni rad o ovim zločininima, čiji sažetak možete pronaći na kraju ovog teksta, a koje će se pojaviti u zborniku radova o zločinu u Glini pod naslovom „Glina 1941: Paradigma politike uništenja Srba u Nezavisnoj državi Hrvatskoj“ u izdanju Srpskog nacionalnog vijeća. Nadajmo se da će bar ovaj zbornik biti objavljen u Srbiji, a ne samo u Hrvatskoj.

Na komemoraciji prošle nedelje bilo je stotinjak meštana i gostiju. Iz Srbije je, osim mene, bio i Bojan Arbutina, sa suprugom Draganom Momić, mladi profesor na Matematičkom fakultetu koji je iz Gline a živi u Beogradu. Prošle godine je inicirao obnavljanje kuće porodice Kurepa, profesora Svetozara i Đure, u Majskim Poljanama pored Gline u regionu koji je stradao u zemljotresu. Kurepe su velika imena nauke – srpske i hrvatske i evropske. Ali nije bilo, čini mi se, pomaka povodom ove ideje ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, a ni u Evropi. Kao što nije bilo ni nekog pomaka na rekonstrukciji kuće Letića, koju je Srpsko nacionalno vijeće kupilo za potrebe kulturnog i memorijalnog centra, odmah pored mesta gde je nekada bila crkva pretvorena u stratište. Živi i njihove potrebe za obnovom kuća srušenih u zemljotresu važniji su u ovom trenutku.

Foto: Jovica Drobnjak

Iz same Gline, pored zamenice gradonačelnika Branke Bakšić, tu su bili i nekadašnji zamenik gradonačelnika Đuro Stojić, profesorka u penziji Ankica Coklin, istoričar Igor Mrkalj, književnica Jagoda Kljaić… Bio je na komemoraciji i nekadašnji glinski sudija Radovan Jović, koji je bio i u krajiškom zatvoru, a kasnije i u hrvatskom zbog navodne špijunaže. Sudac, a ne kriminalac, koji završi u zatvorima obe zaraćene strane fenomen je sam po sebi, priča mi njegov rođak Bojan Arbutina.

E sad opet o patriotizmu. Ko je patriota u ovoj tragičnoj priči, i da li ima mesta priči o patriotizmu. Kojoj verziji, kojoj definiciji, onoj sa huljama ili sa uzvišenosti…ili nekim drugim. Ili nećemo videti svetlucanja fosfora sa kostiju žrtava, koje nismo ni dostojanstveno pokopali ni ožalili. Sa žrtvama koje nam samo služe za nove mržnje i obračune, onako bez ulaženja u suštinu, imena, gestove…

Vraćam se na medijsko (ne)izveštavanje o ovoj važnoj godišnjici. Nameće se pitanje o željenom obliku komemorisanja, kao da je u međusobnim optužbama mnogo atraktivnije ono koje proizvodi nove mržnje? Da, to bi definitivno bilo poželjnije za posećenost sajtova, za naslovne stranice koje su više posteri-poternice, jer to je izgleda jedini biznis model za tiraže novina. Prodaje se samo mržnja, a ne civilizovano žalovanje, pijetet i empatija, pozivi na razum i mir. Ali da se ne udaljavamo od Gline.

I patriotizma. U recenziji knjige Gorana Babića iz koje citiram napočetku teksta, Ante Tomić, jedan od najboljih hrvatskih novinara, kaže: „Nakon što su nas najsrdačniji patrioti na svaki mogući način ništili, valja pročitatati Vidno polje Gorana Babića da bi se shvatile dvije stvari. Pod jedan, da je izdaja često jedini izbor časnog čovjeka i, pod dva, da su izdajnici naši najbolji pisci“.

Više puta čuo sam od Srba kritiku jedne od najveličanstvenijih humanitarnih akcija, one koju je 1940-ih organizovala Dijana Budisavljević, u spašavanju dece, njih preko 10.000 sa Kozare i drugih prostora. U tim kritikama važnije je bilo da su možda pokatoličeni, prekršteni, važnije je bilo sve drugo osim elementarne vrednosti – spašavanja života najnemoćnijih i najnevinijih. Ima i sličnih zlikovačkih razmišljanja o glinskim žrtvama – da su zaslužili ono što im se dogodilo jer su došli tu da se pokrste, da prihvate katoličku veru kako bi njihove porodice i oni možda preživeli užas koji je dolazio. Nema mnogo razlike između takvih i onih koji su ih ubijali u ime katoličke vere koja im je služila samo kao paravan za nečovečnost, za prevaru koja se završava najstrašnijom smrću, za iživljavanje nad nevinim ljudskim bićem.

Narednih dana obeležavaće se i godišnjica Oluje. I malo nas zna da će srpska zajednica u Hrvatskoj obeležiti ovaj strašan zločin jer je već sva pažnja usmerena ka obeležavanju ovog datuma u Srbiji. I ko je tu patriota, a ko nije ili ko je veći a ko manji… Danas možete otići u bilo koji deo Hrvatske i žalovati, sećati se svojih ubijenih u Drugom svetskom ili ovom nedavnom ratu. I ukoliko vas neko zaustavi ili u tome ometa govoreći o svom (lažnom) patriotizmu, to nikada ne sme da bude prepreka da učinite ono štoo sećate kao zov onih čiji „samo fosfor sa trule kosti svetli“.

Srpsko nacionalno vijeće, Antifašistička liga Hrvatske i druge organizacije čine podvig organizujući komemoracijame u nastojanju da obeleže sve značajne datume. I najčešće su u tome usamljeni. Toliko je važnih događaja, godišnjica da se može pomisliti da im se aktivnosti svode samo na komemorisanje. A pored toga puno se čini na poboljšanju života onih Srba koji su ostali u Hrvatskoj ili su povratnici, da se čini kao da ih se vraća iz srednjeg veka. I sve to toliko dugo traje. U patriotizam tih ljudi ovde se nikada nije verovalo jer su životom u gradovima izbegli proterivanje. Ali za njihove sudbine niko nije znao, o tome se nije informisalo jer nisu bili patriote. Posle nisu bili patriote jer nisu pobijeni, preživeli su, očuvali duh, kulturu, ime… I pravo da očuvaju obeležena ili neobeležena grobna mesta, mesta stradanja. Ali i da daju neku vrstu nade da će opstati na tom prostoru, i kao građani i kao Srbi. I da trpljenjem i konstruktivnom ulogom mogu pomoći da se stvori društvo u kojem je poštovanje moguće, u kojem je moguć suživot i u kojem je moguća egzistencija za svakoga.

Patriotizam države Srbije je neupitan, ali ne i naročito vidljiv, posebno u konstruktivnom pristupu kada je reč o pomaganju, a ne odmaganju, Srbima u Hrvatskoj. Sigurno bi osnaživanje zajednice i organizacija koje predstavljaju srpsku manjinu pomoglo i obrazovanju, kulturi, očuvanju sećanja, ali i stvaranju uslova za bolji život svih Srba u Hrvatskoj, stvaranju više prostora za efikasno ostvarivanje prava svih prognanih i za povratak svih koji to žele.

Srpsko narodno vijeće, obeležiće godišnjicu Oluje u sredu, u 11 časova u Deringaj – Kijane kod Gračaca.

Glina 1941: Paradigma politike uništenja Srba u Nezavisnoj državi Hrvatskoj

REZIME

Posle proglašenja Nezavisne Države Hrvatske počelo je ostvarivanje strateškog cilja ekstremnog hrvatskog nacionalizma, etnički homogene države, politički i ideološki uklopljene u „novi evropski poredak“. Na tome su se angažovale kako postojeće, tako i novoformirane državne ustanove. U sprovođenju programa uništenja srpskog naroda ustaška država je bila suočena sa činjenicom da je on sačinjavao gotovo jednu trećinu stanovništva države i da je na velikom delu njene teritorije bio većinski narod. Istovremeno je tekao proces potpunog uništenja jevrejskog naroda koji je okončan u saradnji sa nacističkom Nemačkom. Ubrzo je počeo i proces masovnog interniranja i stvaranja sistema logora sa prvim logorima smrti sa centrom u Gospiću čime je proces uništenja donekle centralizovan. Pored toga, nastavljeno je uništavanje na srpskim etničkim teritorijama, kako na brojnim manjim stratištima, tako i u većim regionalnim centrima. Glina sa okolinom je primer regionalnog centra uništenja na kojem može da se prate tokovi ostvarenja državne politike i uticaj lokalnih i centralnih faktora odlučivanja u jednom relativno kratkom periodu. Vrhunac politike uništenja na prostoru Gline sa okolinom su bila dva pokolja u glinskoj pravoslavnoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. U pokoljima krajem jula i početkom avgusta 1941, su ubijeni Srbi iz glinskog kraja, ali većinom sa susednog područja Korduna. Masovno ubijanje Srba, kao i stacioniranje komande jake ustaške grupacije, pokazalo je da je tokom proleća i leta 1941. Glina postala važan regionalni centar uništenja, koji je zahvatio veliko područje naseljeno Srbima na Baniji, kordunu i zapadnoj Bosni. Tokom jeseni 1941. Glina je bila i sedište pokretnog prekog suda. Slučaj Gline može da se posmatra kao paradigma politike uništenja i „normalizacije zločina“ nad Srbima, kao i rezultata te politike. Na jednom manjem području ustaške države ciljevi te politike su gotovo u potpunosti ostvareni. Pokolji u glinskoj pravoslavnoj crkvi su imali veliki odjek i uticaj na tok ustaničkog Narodnooslobodilačkog pokreta. Usmenim putem i partizanskom propagandom zločin je ubrzo postao poznat ne samo na regionalnom, nego i na mnogo širem planu. Vesti o njemu relativno brzo su stigle i do međunarodnih faktora i javnosti. Zahvaljujući tome, kao i delovanju komisija za ratne zločine, pokolji u glinskoj pravoslavnoj crkvi su dobili status jednog od velikih zločina Drugog svetskog rata u Jugoslaviji i Hrvatskoj i jednog od simbola masovnog stradanja tokom antifašističke borbe. Istovremeno, pokolji u glinskoj pravoslavnoj crkvi su postali i jedan od glavnih simbola uništenja srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve u ustaškoj državi. Službena istraživanja svih bitnih okolnosti vezanih za zločine u glinskoj pravoslavnoj crkvi nisu do kraja sprovedena što je bila osnova za različite interpretacije događaja u istoriografiji i javnosti. Memorijalizacija zločina je imala svoj tok i različite faze uklapajući se u opšti narativ stradanja tokom Drugog svetskog rata u Jugoslaviji . On je u Glini artikulisan prigodnom memorijalizacijom i izgradnjom spomen-doma. U novim političkim okolnostima sredinom devedesetih godina prošlog veka memorijalizacija je dobila i svoj sakralni sadržaj. Iste godine taj sadržaj je devastiran, a na javnoj sceni se našao potpuno drugačiji narativ, koji je potpuno negirao zločine u glinskoj pravoslavnoj crkvi.

Spomenici NOR-a Gline i glinskog kraja
Igor Mrkalj; Prosvjeta

U srpnju 1969. otvoren je Spomen-dom žrtava fašizma u Glini, koji je izgrađen akcijom solidarnosti brojnih građana te radnih i društvenih organizacija diljem Hrvatske i Jugoslavije. Ispred Spomen doma postavljena je spomen-ploča na kojoj je uklesan stih pjesnika Jure Kaštelana “Istina je naša krvlju zapisana”, nakon čega je slijedio tekst: “Bila je nekad na ovom mjestu pravoslavna crkva a 30. jula 1941. oko 1200 nevinih ljudi našlo je u njoj smrt pod oštricom ustaškog noža. Protiv zla i zločina ustao je narod Banije i pošao teškim ali svijetlim stazama Narodnooslobodilačke borbe. Danas na ovom mjestu stoji Spomen-dom žrtvama fašizma a podignut je godine 1969. jedinstvenom akcijom i bratskom solidarnošću naroda Banije i ljudi širom naše socijalističke domovine. 4. jula 1969”. Pred ulazom u Spomen-dom postavljena je figura “Majka s djetetom”, rad akademskog kipara Antuna Augustinčića. U predvorju Spomen-doma postavljen je zidni mozaik “Sunce”, rad akademskog kipara Raula Goldonija. Zgradu Spomen-dom projektirao je arhitekt Branko Hrs. Sredinom 1970-ih i početkom 1980-ih postoje ideje da se unutar Spomen doma uredi muzej. U travnju 1985., na inicijativu Općinskog odbora SUBNOR-a i uz podršku Općinskog komiteta SKH Glina, Skupština općine Glina donijela je “Odluku o osnivanju Spomen-muzeja u Glini”. U srpnju 1987., prilozima brojnih građana te radnih i društvenih organizacija diljem Hrvatske i Jugoslavije, otvoren je Spomen-muzej u kojem je kroz više tematskih izložbi predstavljena antifašistička prošlost Gline i glinskog kraja. U srpnju 1989., započeto je preuređivanje vanjskog memorijalnog prostora ispred Spomen-doma, prema idejnom projektu čiji su autori akademski kipar Momčilo Krković i akademski slikar Dragan Čubrić. Planirano je da novo spomen-obilježje, koje je značajno odstupalo od starog, bude dovršeno do ljeta 1991., u povodu 50-te godišnjice tragičnih događaja.

Uslijed ratnih sukoba, novo spomen-obilježje nije dovršeno. Godine 1992., zemljište na kojem se nekad nalazila pravoslavna crkva ugovorom između crkvenih i civilnih vlasti u Glini vraćeno je Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Dana 30. srpnja 1995., otkriveno je novo spomen-obilježje na kojem su se nalazile spomen-ploče s imenima nevinih žrtava. Nakon vojne akcije Oluja, Općinsko poglavarstvo Općine Gline donijelo je 4. rujna 1995. spomen ploča i rušenju novog spomen-obilježja. U međuvremenu je uklonjen i Spomen-muzej, a odlukom Općinskog vijeća Gline od 23. rujna 1995. Spomen-dom je preimenovan u Hrvatski dom. U studenom 2009., spomen-ploče s imenima nevinih žrtava iznesene su iz podruma tzv. Hrvatskog doma i u dogovoru Srpskog narodnog vijeća i tadašnjeg ministra kulture otpremljene u Hrvatski restauratorski zavod u Zagrebu. U lipnju 2011., Građanski odbor za ljudska prava i Documenta – centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba pokrenuli su “Inicijativu za vraćanje imena Spomen-doma u Glini i vraćanje spomen ploče žrtvama ustaških zločina iz 1941. godine”, dok je u srpnju 2011., pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića, održano obilježavanje 70. godišnjice tragičnih događaja u glinskoj pravoslavnoj crkvi, Narednih godina objavljeno je više javnih apela za vraćanje izvornog imena Spomen doma. U listopadu 2014., Gradsko vijeće Grada Gline donijelo je “Odluku o utvrđivanju mjesta polaganja vijenaca, cvijeća i paljenju svijeća na području naselja Gline”, kojom se u suštini zabranjuje odavanje počasti stotinama srpskih civila koje su u nekadašnjoj glinskoj pravoslavnoj crkvi ustaše masakrirale u ljeto 1941. godine. U zadnjih nekoliko godina sve su učestalije vijesti o nasilnom ponašanju kojim se ometa komemoracija, koju tradicionalno organizira Srpsko narodno vijeće.

Click