Podkast „Tragovi“- Zao čas – Epizoda 1: Treći maj

14. December 2023.
Treći maj bio je dan kada je sve stalo. Tog dana je jedan trinaestogodišnjak naoružan pištoljima i molotovljevim kokteilma ušao u školu Vladislav Ribnikar i ubio devet učenika i čuvara te škole. U ovoj epizodi, vratićemo se u dan koji je potresao čitavu zemlju i to iz ugla roditelja koji su tada izgubili decu i kojima se život zauvek promenio.
FOTKA (1) (1)
Foto: Beta/MILOŠ MIŠKOV/DRAGAN GOJIĆ/СРБИН.инфо, CC BY 3.0, via Wikimedia Commons/Privatna arhiva

Novinar i voditelj: Stefan Marković
Novinarka: Jovana Tomić
Urednik: Vladimir Kostić
Muzika: Rade Sklopić
Snimanje i dizajn zvuka: Dejan Tomka
Produkcija: Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS) i Podkast RS
Advokat: Slobodan Kremenjak

TRANSKRIPT

[Kratka napomena za slušaoce:  Ovaj podkast govori o masovnim ubistvima i sadrži detalje koji mogu biti uznemirujući. Takođe sadrži i vulgaran jezik.]

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Uobičajno. Ostavljamo njega ispred Ribnikara. On „ćao mama“, ja kažem lepo uči, on kaže i vi „lepo radite“. Mahnemo.

Ovaj podkast je nastao uz podršku Fridrih Nauman fondacije za slobodu. Mišljenja izražena u ovom podkastu su mišljenja CINS-a i ne odražavaju mišljenja Fridrih Nauman fondacije za slobodu.

IVANA STEFANOVIĆ: I ja sam u jednom trenutku, iako mi je telefon bio smanjen, videla da mene zove moje dete… i ona mi je rekla „mama, možeš li da pozoveš ekipu Hitne pomoći, neka je pucnjava u školi.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Naravno. To niko nije ni mogao da pomisli. Svi smo mogli razmišljati da je nešto, ako se zaista puca da zvuk pucanja može biti različit.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ:…deca su tamo, proverite ko je od dece tamo, da vidite da li je i l’ moj Andrija tamo. Za to vreme, mi pokušavamo jedni od drugih da dobijemo informaciju da li je neko nešto čuo, da li neko nešto zna.

Zahvaljujemo se

Zahvaljujemo se svim porodicama ubijenih koje su sa nama podelile svoje priče, Veranu Matiću i svima onima koji su direktno ili indirektno pomogli da uradimo ovaj podkast.

Ovaj podkast je nastao uz podršku Fridrih Nauman fondacije za slobodu. Mišljenja izražena u ovom podkastu su mišljenja CINS-a i ne odražavaju mišljenja Fridrih Nauman fondacije za slobodu.

STEFAN (NARACIJA): Ovo je priča o danu u kada je sve stalo. Danu kada se sve promenilo. Kada je lična tragedija postala kolektivna.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Taj dan je za nas promenio život, kao i za sve ove ljude koji su izgubili decu. Pa ja mislim i za državu i za sve kod nas.

MILOŠ ČIKIĆ: Ja sam taj dan, sad kad napravim retrospektivu proteklih šest meseci, ja sam bukvalno taj dan prvi put umro.

IVAN BOŽOVIĆ: Neverovatno je da takva deca su otišla, i hoću da kažem, to je velika tragedija.

NINELA RADIČEVIĆ: Velika.

IVAN BOŽOVIĆ: Da su takva mala bića koja bi sigurno porasli u neke…

NINELA RADIČEVIĆ: Divne ljude…

IVAN BOŽOVIĆ: … u divne ljude…

[UVODNA ŠPICA]

STEFAN (NARACIJA): Ja sam Stefan Marković, a ti slušaš podkast Tragovi, serijal Zao čas. Ovo je priča o prvoj masovnoj pucnjavi u jednoj školi u Srbiji, kao i masovnom ubistvu u selima južno od Beograda koje je usledilo samo dan kasnije.

Kroz ovaj serijal moja koleginica Jovana Tomić i ja istražvali smo i pokušavali da razumememo šta se zapravo desilo. Takođe, pokušavali smo i da pronađem sve propuste sistema koji su eventualno doveli do ovoga ili bar olakšali da se to desi. I ovo mi je sasvim izvesno bio najteži novinarski zadatak do sada. Jer ova tragedija ne može da te ne pogodi lično. Naročito ako si, baš kao i ja, roditelj.

Slušaš prvu epizodu – Treći maj.

U ovoj epizodi, vratićemo se u dan koji je potresao čitavu zemlju i to iz ugla roditelja koji su tada izgubili decu i kojima se život zauvek promenio tog 3. maja 2023.

[Zvug grada]

STEFAN (NARACIJA): Baš dobro pamtim taj dan.

Nakon svega što se desilo, teško da ću ikada i da zaboravim.

Vreme je bilo užasno, neki sivi oblaci nad Beogradom. Grad je mirisao na kišu i na smog. Prvi i drugi maj sunčani i onda ovo grozno vreme. Bio je to prvi radni dan nakon Prvomajskih praznika i ja sam išao ka redakciji. Iskreno, uvek kasnim na posao, ali tog dana sam krenuo ranije.

Redakcija nam se nalazila na Vračaru, blizu Beograđanke. Tu na semaforu upalilo se zeleno svetlo za pešake i tek što sam stao na pešački prelaz, projurilo je vozilo hitne pomoći. Bukvalno ispred nosa. Da se nisam povuko unazad, mislim da bi me zakačilo.

Lagao bih te kada bih ti sada rekao da sam imao neki loš predosećaj, ili tako nešto. To je centar grada, od sirena ti nekad dođe da poludiš. Nisam imao pojma da je to vozilo jurilo ka Ribnikaru, koji je od mog radnog mesta udaljen tek dvadesetak metara.

Nešto pre devet sam stigao u kancelariju, uključio laptop, listao vesti, a onda u 9.05 stiže poruka od urednika koji je išao ka poslu.

[Zvuk poruke] VLADIMIR KOSTIĆ: Pucnjava u školi kod nas. Evo deca plaču.

[Zvuk poruke] VLADIMIR KOSTIĆ: Izgleda da su neka deca povređena.

[Zvuk poruke] JOVANA TOMIĆ: Šta, bre?

STEFAN (NARACIJA): Ja pišem „gde, bre“?

[Zvuk poruke] JOVANA TOMIĆ : Ona škola kod Treće beogradske?

[Zvuk poruke] VLADIMIR KOSTIĆ: U školi neko pucao.

[Zvuk poruke] JOVANA TOMIĆ: Kako znaš da je neko pucao?

N1 VESTI: Pucnjava u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u centru Beograda. Učenik je pucao na učenike i obezbeđenje. Kako je potvrđeno za portal N1 u MUP-u. Učenik je uhapšen.

STEFAN (NARACIJA): Taj učenik je Kosta i on je tog dana ubio devet učenika i čuvara ove škole. Ranjena su još četiri đaka iz njegovog razreda i nastavnica istorije, na čiji čas je tog jutra Kosta kasnio.

Ali ovo nije priča o njemu.

Ovo je priča o žrtvama, ovo je priča o jednom 3. maju nakon koga se sve promenilo.

NINELA RADIČEVIĆ:… Mi smo se prethodno veče vratili s prvomajskog nekog puta, Ana je vodila svoju drugaricu, došli smo svi sretni kući, i sutra trebalo da se krene u školu, bilo je slikanja u školi. Ribnikar ima svake godine to slikanje za taj almanah na kraju godine, gde sva deca, svako odeljenje ima… To je jako važno i to se ne propušta.

STEFAN (NARACIJA): Ovo je Ninela Radičević, visoka žena prijatnog izgleda sa naočarima tamnog okvira na licu. Ona je mama Ane Božović. Devojčice iz petog razreda, koja je tog dana, zajedno sa drugaricom iz odeljenja Bojanom Asović, bila dežurna.

NINELA RADIČEVIĆ: Mi nismo znali da je Ana dežurna, njoj su rekli to jutro, a to je, njima je to jaaako važno.

STEFAN (NARACIJA): U osam i trideset tri, samo šest minuta pre nego što je Kosta ispalio prvi metak u čuvara škole Dragana Vlahovića, Ana je nazvala svog tatu.

IVAN BOŽOVIĆ: U 8:33

NINELA RADIČEVIĆ: Par minuta pre nego što se to desilo.

IVAN BOŽOVIĆ: Pa, da, mislim, ja sam krenuo po psa i  sad  kad se vraćamo na taj 3. maj, ovaj, ona je mene zvala i rekla mi je da je dežurna i da hoće da naruči Mc Donalad’s za Bojanu i nju.

STEFAN (NARACIJA): Ivan Božović sa blagim osmehom na usnama kaže da je bio takav da nikada nije mogao da odbije Anu ni za šta.

IVAN BOŽOVIĆ: Ona je, znači, dežurni učenici sede odmah naspram ulaza u školu i pored njih stoji Dragan i ja sam je pitao: „Pa šta sad Mek?”, ovaj, ona: „Pa to svi dežurni učenici naručuju” i ja sam joj rekao: „Hajde, Anči, idem samo po Marlija, da dignem pare i dolazim u školu da ti donesem, pa ti istrči da ti ja dam pare da naručite vas dve”.

STEFAN (NARACIJA): Bio je to poslednji put da su njih dvoje razgovarali.

Roditeljima svestranog dečaka, mladog pijaniste Andrije Čikića, Suzani i Milošu, to tmurno jutro nije nagoveštavalo da bi nešto moglo da se desi.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Uobičajno. Ostavljamo njega ispred Ribnikara. On „ćao mama“, ja kažem lepo uči, on vi „lepo radite“. Mahnemo.

MILOŠ ČIKIĆ: Javi se kad završiš ili na pauzi.

SUZANA ČIKIĆ: Javi se kad završiš, jer on posle Ribnikara trebao da ima časove u muzičkoj školi. I kažem javi se kad završiš da vidimo kakav je plan. Okej, ćao ćao. I on je ušao u školu.

STEFAN (NARACIJA): Andrija je njihovo jedino dete. Za njega bi slobodno moglo da se kaže da je neverovatan. Odličan đak, svestran i strašno talentovan za muziku.

Miloš Čikić, Andrijin tata, za pucnjavu je čuo dok je bio na poslu. Tek je stigao u kancelariju IT firme za koju radi i skuvao kafu, kada mu je kolega pokazao na telefonu poruku svoje supruge koja radi u Dečjoj klinici u Tiršovoj. Pisalo je da ima ranjene dece.

Iako je bilo hladno, Miloš nije uzeo ni jaknu, samo je izleteo do kola i krenuo ka Ribnikaru.

[Zvuk automobila]

Za to vreme, njegova supruga Suzana, koja inače radi kao psiholog, uporno je pokušavala telefonom da dobije sina.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Ja sam na poslu, vezana sam za druge lekare. I zovem Andriju i sad zovem uporno, on se ne javlja. I meni opet onako prođe kroz glavu, u redu i oni ne mogu na času da imaju uključen telefon. Obično mu je telefon u rancu. Razmišljam ako se i nešto desilo, možda su sklonjeni, ne čuje. Ali već počinjem da se plašim i ja sad zovem neke roditelje čije sam brojeve telefona imala i pitam da li su čuli za tako nešto, gde su njihova deca, jesu se javila. I oni kreću da mi pričaju da je drug došao, drugarica je došla, ovaj je istrčao. Ja Andriju ne uspevam da dobijem. I onda sam samo skinula uniformu, rekla glavoj sestri ja moram da idem, da je pucnjava u Ribnikaru, vratiću se. I dalje sa idejom nešto se desilo, neka pometnja, idem da zbrinem dete, vratiću se. Međutim kad smo stigli ispred Ribnikara svuda okolo je bilo policije.

MILOŠ ČIKIĆ: Ograđena je bila, kompletno je bila zatvorena Kralja Milana od raskrsnice do raskrsnice. Ja sam pokušao da priđem školi i policija me je odbila. Počeo sam da se svađam sa njima.

STEFAN: Šta su vam rekli? Nisu hteli da vas puste?

MILOŠ ČIKIĆ: Ne možemo da vas pustimo. Rekoh, ja sam otac deteta, moram da priđem školi, moram da ga pokupim da znam šta se dešava. Ne, ne možete.

STEFAN (NARACIJA): Baš kao i Andrija i Angelina Aćimović je išla u 7/2. To je odeljenje u kojem se nastava održava na srpkom i na fransuskom. Volela je francuski jer je maštala o odlasku u Pariz. Grad mode.

Želela je da postane modna kreatorka. Zato joj je bilo veoma važno da i tog dana izgleda lepo kada se slika za školski almanah.

Ali je kasnila. Bila je nervozna zbog pertli na patikama koje nisu bile dobro ušnirane.

NATALIJA AĆIMOVIĆ: I ona počne da vadi skroz te pertle. Znate kad je nju zaustavljalo nešto. I ona te pertle te izvadila skroz i ponela da ih stavi u patike i žuri, nervira se. Ali kao i uvek, mislim ja sam je poljubila, prekrstila je i to je to.

STEFAN (NARACIJA): Možeš i po naglasku da prepoznaš da Angelinina mama Natalija Aćimović dolazi iz Rusije. Ova plavooka bleda žena se udala za našeg čoveka Anđelka, sa kojim ima još jednu ćerku.

Ni sav bol i tuga koji se na njoj vide već na prvi pogled, nisu uspeli da izbrišu njenu lepotu, a Angelina veoma liči na nju.

STEFAN: Kada ste čuli da se nešto dešava u školi?

NATALIJA AĆIMOVIĆ: Pošto smo mi živeli tada u Beogradskoj ulici. Ona otišla i ja uzela da perem sudove posle doručka. I ja čujem hitnu, nije prođe jedna nego više. Ja mislim sam … uvek kažem daj zdravlja onome kome je potrebno pomoći. Naravno da ti ne možeš da slutiš na nešto.  I onda me pozvala mama jedne Angelinine drugarice koja je učila sa njom do petog razreda. I ona tada je bila u Beču, nije bila u Srbiji, a njoj neko javlja već iz Beograda. I ona me zove kaže jesi se čula sa Angelinom. Ja kažem ne, što, dete mi je u školi. Ne znam ni da l’ je na času. Ona kaže bila neka pucnjava u školi. Ja njoj samo spustim slušalicu. Istrčim iz stana do škole.

STEFAN (NARACIJA): A onda je nazvala supruga. Anđelko je eksplozivan, građevinski radnik, narodski čovek, veoma religiozan. Pa iako izgleda tvrdo, ne može da prikrije suze dok razgovara sa nama.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Na poslu sam dobio poziv od supruge da je nešto bilo pucnjave. Rekao sam pozovi naravno, ja sam odmah pozvao njen broj koji nije odgovarao.

STEFAN: Vi niste u tom trenutku pomislili da neko dete u školi puca na decu?

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Naravno. To niko nije ni mogao da pomisli. Svi smo mogli razmišljati ako se zaista puca da zvuk pucanja može biti različit i da su i petarde i pucanje iz nekog drugog ne vatrenog oružja, da je nešto u blizini škole. Ni na kraj pameti nije bilo da to može da bude, zaista. Rekao sam supruzi da se smiri. Da ide u školu, da ću ja stići, da je sve u redu. Onda sam došao ispred škole videći ogroman broj policije.

STEFAN (NARACIJA): Policijaci nisu davali nikakve odgovore.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Sećam se jadnog inspektora koji je u civilu bio,i prišla je jedna majka da pita zašto ne može da se dođe do dece pošto nema više nikakve opasnosti, da se deca izvedu ako su dole. Na šta je on odgovorio da se proverava unutra navodno, neku glupost je rekao, proverava se postojanje ne znam čega tamo, nešto se još proverava, neke torbe, eksplozivne naprave. Na šta sam ja još više poludeo i rekao sam je l’ ti smatraš da smo mi svi debili ili si ti idiot. Ko je ovde od nas idiot. Zašto lažeš. Ti možeš da kažeš iskreno kako jeste, da nemaš informaciju, da ne smeš ništa da govoriš, a ne da nas lažeš, to je potpuno gora stvar za mene. Na šta on nije reagovao,  okrenuo se i sklonio se u stranu.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ [SNIMAK]: Za šta, ‘ajde?!

STEFAN (NARACIJA): Ovo što čuješ je snimak od 3. maja. Anđelko udara pesnicom automobil i viče na policajce koji nemo blokiraju svaki prilaz do škole. Svuda okolo su policijske trake koje sprečavaju ljude da prolaze. I sve se to dešava u paralelnoj ulici u odnosu na onu u kojoj sam se tog dana nalazio.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ [SNIMAK]: Svako ima pravo da dobije informaciju, kako su deca, ko je povređen, a ne da imaš 1.000 policajaca koji čuva nas. Od koga?!

STEFAN (NARACIJA): Bilo je jasno, da odgovor neće dobiti.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Tad je već bilo jasno da mi sami nešto moramo da preduzmemo. Onda su roditelji počeli da trče po kliničkim centrima, po Tiršovoj, da sami pronađu.

STEFAN (NARACIJA): Ovo je trenutak gde kreće jurnjava nekoliko roditelja koji nisu znali gde im se nalaze deca.  Tata Ane Božović pakla kroz koji su prošli.

IVAN BOŽOVIĆ: I onda tu kreće agonija, koja traje nekih tri sata, gde mi…

STEFAN: Vi ništa niste znali?

NINELA RADIČEVIĆ: Ne.

IVAN BOŽOVIĆ: Mislili smo da je bila pucnjava, ali ništa, to nisu nikakve informacije…

NINELA RADIČEVIĆ: Nikako…

IVAN BOŽOVIĆ: Tako da smo mi onda trčali u Tiršovu…

NINELA RADIČEVIĆ: U Urgentni…

IVAN BOŽOVIĆ: … da je nađemo… Tamo su stvarno bili saradljivi.

STEFAN (NARACIJA): Ali njihova Ana nije bila tamo.

IVAN BOŽOVIĆ: Odmah smo saznali da su dva dečaka i jedna devojčica tamo, onda smo mi tu pitali kako izgleda devojčica, šta ima na sebi… Onda su tu ljudi, neki doktori prilazili, pa kao, ima farmerke, reko’ nije, Ana je krenula u suknji, nije tu. Idemo dalje…

NATALIJA AĆIMOVIĆ: U to vreme moj suprug otišao u bolnicu pošto zvali ga da je tamo stiglo neko dete i onda je me je on nazvao i rekao da je Angelina u bolnici, da je pogođena. Ja sam pitala gde. On kaže u glavu. Ja kad sam došla u bolnicu jeste nju reanimirali, mislim to dovele u neko životno stanje njene organe, ona bila u komi. I meni doktorica koja je prisustvovala na toj reanimaciji je rekla ’pet posto’. Mislim naravno to je šok i sve ostalo, al ti nećeš verovati da je to tako.

STEFAN (NARACIJA): I Čikići su pokušavali da u medicinskim ustanovama pronađu dete. Suzana kao psiholog ima mnogo kolega koji lako mogu da dođu do informacija iz zdravstvenih ustanova.

STEFAN (NARACIJA): Dok je još bilo dosta ljudi tu, sad mi već čujemo da ima povređene dece i ja zovem kolege u Medigroup i kažem molim vas zovite Tiršovu, zovite Urgentni…

STEFAN (NARACIJA): U to vreme većina dece je već izašla iz škole. Neki su se okupili nedaleko na Cvetnom trgu, a neki su već otišli kući. Andrija nije bio među njima.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: …Mi pokušavamo jedni od drugih da dobijemo informaciju da li je neko nešto čuo, da li neko nešto zna. Pitamo policiju, niko ništa ne zna. Zovem razrednu, razredna se ne javlja. Zovem direktorku, direktorka se ne javlja. Nema niko od profesora, ne dobijate informaciju.

STEFAN (NARACIJA): A onda Suzanu zove koleginica i taj poziv donosi olakšanje.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: „Suzana, ne brinite. Andrija je u Urgentnom, pogođen je u nogu. Ništa vitalno nije ugroženo. Idite tamo“. I suprug i ja odletimo u Urgentni.

STEFAN (NARACIJA): Parkirali su auto i uleteli u Urgentni centar da vide šta im je sa detetom.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Ja ulazim, srećem kolegu lekara pitam da li imate dečaka Andriju Čikića na odeljenju, kaže „Andriju Batanić“, kažem „ne, ne, Andrija Čikić“. „Ne, mi imamo Andriju Batanića“, kaže. Kažem imate li još nekog dečaka, kaže imamo „jednog N. N. dečaka dva puta je pogođen u grudi“. Ja ne znam kako sam stajala. Ja kažem da ali to dete u životnoj opasnosti, „ne, ne gospođo, nije“. Al sad, verujte vi.. kaže, „pokažite mami stavri N.N dečaka“. Sestra vadi crne farmerice, meni su u tom trenutku sve crne farmerice crne farmerice, iste su. I gledam i ne znam šta da kažem. Ona vadi obuću ja shvatim da to nije obuća mog sina. Ja kažem ovo nije on.

STEFAN (NARACIJA): Ponovo panika. Suzana je sve vreme bila na vezi sa Angelinim ocem Anđelkom koji je takođe pokušavao da pronađe ćerku. Angelina je bila u teškom stanju, sa metkom u glavi odvezena je u Tiršovu.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Otišli sam do Tiršove jer je rečeno da tamo ima dvoje dece. Tamo je bio Veljko, možda je bilo još koje, i bila je naša Angelina. U međuvermenu, Suzana Čikić se vratila iz Urgentnog, bili smo na telefonskoj vezi, bila je tamo, ona je tražila Andriju i rekla je da on nije na Urgentnom, da je ili na Tišovoj, da je tamo Veljko ništa drugo nije znala i još neko dete. I bila je na Urgentnom, ništa nije pronašla . Rekla je „Aco, ako Andrija izađe…ako Andrija izađe, sačekaj ga“. Zadrži ga tu, sad ćemo stići.

STEFAN (NARACIJA): Ali Andrija nije izašao. Uopšte nije bio tamo. Čikići su se vratili ispred škole. Možda sada tamo ima više informacija? Ali nije ih bilo.

MILOŠ ČIKIĆ: To su oscilacije bile iz minuta u minut.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Umirete iz sekunda u sekundu i reanimirate se iz sekunda u sekundu. U tom trenutku zovu naši prijatelji i kaže mi prijateljica „Suzana, ide titl na TV-u, da roditelji koji nisu našli svoju decu da se jave u SUP Vračar“.

MILOŠ ČIKIĆ: Ja sam zvao najmanje dva puta, ostavljao sam svoje podatke. „Neko će vas pozvati vrlo brzo“, to je bio odgovor. Supruzi  su isto to govorili. Niko nas nije pozvao.

STEFAN: Koliko je vremena prošlo?

MILOŠ ČIKIĆ: To su sati.

[REKLAMA]

STEFAN (NARACIJA): Sada ću ovoj priči da priđem iz jedne drugačije perspektive.

U beogradskoj Hitnoj pomoći je uvek haotično. Saobraćajne nesreće, infarkti, povrede, ubodi, prostrelne rane… Ekipe koje rade tamo moraju u svakom trenutku da budu spremne da nekome spasu život ili bar da probaju da spasu.

Sa razglasa po hodnicima stare zgrade Hitne pomoći se stalno čuju pozivi. Ne mogu ni da zamislim kako je 3. maja izgledalo tamo.

Ivana Stefanović je majka jedne od učenica iz Ribnikara, ali i doktorka u Hitnoj pomoći koja je tog jutra bila na sastanku. Bilo je 8:43 kada joj je zazvonio telefon. Bila je to njena ćerka Zara.

IVANA STEFANOVIĆ: I ja sam u jednom trenutku, iako  mi je telefon bio smanjen, videla da mene zove moje dete i kad vidite vreme, prvo što vam padne na pamet je zašto vas zove u vreme školskog časa i zašto koristi mobilni telefon.

STEFAN (NARACIJA): Ivanina ćerka se u vreme pucnjave nalazila se u učionici pored one u kojoj je Kosta pucao. Nastavnica istorije koju je Kosta ranio, bila je Zarina razredna.

IVANA STEFANOVIĆ: I ona mi je rekla „mama, možeš li da pozoveš ekipu Hitne pomoći, neka je pucnjava u školi, neka devojčica…“. Ja kažem, „šta pričaš, kakva pucnjava?“. Pitam do sebe načelnicu te smene, je l’ ste čuli nešto, svi sležemo ramenima, a onda Zari mojoj, njena nastavnica matematike nešto kaže, ja ne čujem šta, ali mi moje dete kaže, „mama, ne brini, poziv je primljen“.

STEFAN (NARACIJA): Poziv je primljen – odnosilo se na poziv ka hitnoj pomoći.

Ivana je pomislila da je to neka budalaština. Neka lažna dojava o bombi ili nešto slično. Ali Ivana je neverovatno energična žena kojoj mozak radi brzinom 200 na sat. Pomislila je da je nešto bezazleno, ne bi nastavnica od njene ćerke tražila da zove hitnu pomoć.

IVANA STEFANOVIĆ: I ja kažem, ja moram da idem po svoje dete, da vidim šta je i traži se bukvalno… Razmišljam sa kojom ću ekipom ja da idem i onda sam čula glas mog kolege, koji je već bio tamo da pozovemo sve slobodne ekipe, da ima mnogo povređene dece u Ribnikaru.

STEFAN (NARACIJA): Doktorka Ivana inače ne radi terene. Njen posao je da razvija potencijalne scenarije na osnovu kojih vežbaju ekipe hitne pomoći. Recimo, pad sa merdevina ili kako pomoći pešaku oborenom na pešačkom prelazu.

Kaže da njene kolege tvrde da ume da preteruje kada su simulacije za vežbe u pitanju. Međutim, za ono što se dogodilo tog dana teško da iko može da bude spreman.

Ona je ušla u školu i odmah počela da procenjuje situaciju.

IVANA STEFANOVIĆ: Dobro, ovde ne mogu da pomognem. Ne mogu ni ovde, ni ovde, ni ovde. Daj da vidim gde mogu.

STEFAN (NARACIJA):A onda kaže da se dugo razmišljalo kako da se uopšte saopšti roditeljima da su im deca ubijena.

IVANA STEFANOVIĆ: Znate, kada vidite roditelja, ne možete takve informacije saopštavati tek tako. I jeste možda neki roditelj išao do jedne bolnice, do druge da traži svoje dete, ali ja sam tamo bila i mogu da vam kažem da se stvarno od prvog sekunda tražilo najbolje rešenje. Ne možete ih uvesti u školu. Mislim, još je uviđaj, nemaju gde da prođu i onda se došlo do tog rešenja da svakom kome se dete ne javlja da se javi u stanicu milicije i opet su naše ekipe bile tamo.

STEFAN (NARACIJA): Informacija da se roditelji koji ne mogu da pronađu decu jave u Policijsku stanicu Vračar vrtela se na TV-u. Tim roditeljima je stigla i poruka.

IVAN BOŽOVIĆ: I onda mi je, ovaj, jedna od novinarki koju znam ovako, prišla i pokazala mi je tu poruku da je MUP poslao poruku roditeljima da se jave u MUP. Znači, roditelji dece koji nisu još našli decu i koja se nisu još javila, da dođu tu… I u tom trenutku sam ja bukvalno krenuo da trčim od škole do MUPa nisam stao, otrčao sam tamo i stigao sam prvi, sam, pre mene je stigla Bojanina mama.

STEFAN (NARACIJA): Ivana Božovića, oca devojčice Ane Božović koja je tog dana dežurala, tešilo je to što njemu takav SMS nije stigao.

IVAN BOŽOVIĆ: U stvari, poslednja nada mi je bila što ja nisam dobio tu poruku. I onda sam pozvao Ninu, i onda ona mi je rekla da su je pozvali, tada mi je bilo jasno…

STEFAN (NARACIJA): Čikići su još tražili Andriju. Od stresa, Miloš više nije bio u stanju da vozi. Pozvali su taksi i krenuli ka Tiršovoj da još jednom provere da li im je tamo sin.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: I nas dvoje više nismo u stanju da vozimo, da mislimo. Mi sad krećemo, uzimamo taksi Tirošva. I u tom trenutku meni zvoni telefon, ja se javljam, mama Sofije Negić na telefonu i kaže „Suzana, moje Sofije više nema“.

U tom trenuku ide objava na radiju u taksiju, kažem molim vas, pojačajte samo da čujemo ovo i taksista pojača radio.

RADIO BEOGRAD 1: Slede podnevne vesti. U pucnjavi u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar, ubijeno je osmoro dece i jedan radnik obezbeđenja, potvrdio je MUP. Šestoro dece i jedan nastavnik te škole su ranjeni i trenutno su zbrinuti u Urgentnom centru i Tiršovoj.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: I ja čujem objavu šestoro stradale dece u Ribnikaru. I sve mi je bilo jasno. Ja sam rekla molim vas okrenite se idemo u SUP Vračar. Suprug je već onako u pometnji, ne, ne idite Tiršova. Kažem, ne, ne Miloše, SUP Vračar.

STEFAN (NARACIJA): Ulica u kojoj je smeštena Policijska stanica Vračar bila je krcata policijom. Bila je tu i ekipa hitne pomoći, ako nekome pozli.

Policajci su roditelje vodili do kancelarije na drugom spratu gde su im saopštavali najteže vesti.

MILOŠ ČIKIĆ: Ja ne znam kako sam se popeo, meni su se noge oduzimale. Mi smo morali da se popnemo na drugi sprat. U tom stanju.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: I ne samo da se popnemo, nego i da siđemo posle onoga što smo čuli.

STEFAN: A imali ste pratnju do gore?

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Onaj policajac je mene držao za ruku, hajte gospođo, hajte. Al posle kad smo ušli ja sam videla direktorku, par policajaca, medicinskog osoblje. Ja sam samo pogledala direktorku, pitala „Snežana, da l je istina“, ona je rekla „Nažalost“. I ja u tom trenutku ne znam kako da opišem.. nemate dah. Nemate dah. Vi čujete informaciju, al’ biće ne da.

MILOŠ ČIKIĆ: Ne prihvata.

SUZANA STANKOVIĆ ČIKIĆ: Ne prihvata. Ja sam šetala od zida do zida, pokušavajući da porcesuiram informaciju. Rekli je treba injekcija(?).. ja sam rekla ne, ne, samo mi ostavite, samo da procesuiram. Nisam znala šta ću. Činilo mi se da ako ostanem duže da će se vest promeniti. Mislim ja sam shvatila da su oni meni rekli šta su imali i to je to.

STEFAN (NARACIJA): U prostorije vračarske policijske stanice ulazio je jedan po jedan roditelj. Nakon višesatnog čekanja ispred škole bez ikakvih vesti, nakon jurnjave od bolnice do bolnice, pa nazad do škole i najzad do policije gde je im je saopštavano da su im deca ubijena, tim ljudima se rušio svet.

IVAN BOŽOVIĆ: Znači, naravno, taj dan kad smo saznali, nekako smo stajali tu ispred tog MUPa i ne znaš šta da radiš. Šta dalje? Šta sad da radimo?

NINELA RADIČEVIĆ: Gde da krenemo? Gde ćeš?

IVAN BOŽOVIĆ: E, sad, iz ove perspektive, razumem, čak je i opravdano da… način na koji su nam saopštili. Eto, oni su imali, ne znam, Hitnu pomoć u susednoj kancelariji, da nekom pozli, nisu pravili scenu pred svima… Mislim, s te strane „da“, ali…

NINELA RADIČEVIĆ: S te strane su odradili taj deo kako treba

IVAN BOŽOVIĆ: … ne mogu da kažem, bolje nego da su nam rekli tamo.

NINELA RADIČEVIĆ: Tako je.

IVAN BOŽOVIĆ: To bi tek bilo…

NINELA RADIČEVIĆ: Cirkus

[REKLAMA]

[Konferencija za novinare]BRANKO RUŽIĆ: Na početku, pozivam da minutom ćutanja odamo počast svim preminulima u ovom jutrošnjem tragičnom događaju.

STEFAN (NARACIJA): Ovo je tadašnji ministar prosvete Branko Ružić koji je nešto posle 13 sati minutom ćutanja otvorio konferenciju za novinare u vezi sa masakrom u Ribnikaru.

Pored njega, novinarima se obratila i ministarka zdravlja Danica Grujučić koja nije mogla da sakrije suze, ministar policije Bratislav Gašić i vidno potreseni načelnik Gradske policijske uprave Grada Beograda Veselin Milić.

[Konferencija za novinare] VESELIN MILIĆ: … došlo do upotrebe vatrenog oružja od strane navedenog dečaka koji je i pozvao našu dežurnu službu. Kojom prilikom je smrtno stradalo osam učenika škole, od čega sedam devojčica i jedan dečak.

STEFAN (NARACIJA): Nažalost, to nije bilo sve. Dvanaest dana kasnije, u bolničkoj sobi u Tiršovoj, preminula je još jedna devojčica. Angelina Aćimović.

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Ali eto, tih 12 dana ne mogu da kažem da li to bila privilegija da je mazimo… da imamo tu nadu. Ili je bila kazna.

STEFAN: Zašto kazna?

ANĐELKO AĆIMOVIĆ: Zato što smo, ja sam, kao čovek koji pokušava da bude u veri nadao se i morati se moliti stalno i biti u veri ali fakti koji su bili očigledni i govorli su da tu porsto neizbežno, da ne postoji… Da ne postoji.

STEFAN (NARACIJA): Već istog dana, ogroman broj ljudi tiho i sa nevericom je dolazio ispred Ribnikara. Palili su sveće i kraj ograde školskog dvorišta spuštali cveće, a na ogradu kačili plišane igračke… Medvediće, jednoroge, srca i poruke u kojima su se obraćali ubijenoj deci i čuvaru Draganu.

Na ogradi je visio i jedan par roze baletnki, u čast ubijene male balerine iz 7/2 Katarine Martinović.

Prizor koji je toliko tužan da ti se srce bukvalno slama.

Dan koji je započeo pucnjima, završio se tišinom. Na hiljade ljudi se spontano okupuli na Cvetnom trgu i nemo, jecajući palili su sveće još u neverici šta se tog dana dogodilo.

Bio je ovo jedan od najsumornjijih dana u novijoj istoriji države. Ubijeni su Andrija Čikić, Ana Božović, Bojana Asović, Mara Anđelković, Adriana Dukić, Sofija Negić Angelina Aćimović, Katarina Martinović, Ema Kobiljski i čuvar škole Dragan Vlahović.

Ali… tu se tragedija nije završila.

DNEVNIK N1: Samo dan nakon masovnog ubistva u osnovnoj školi u Beogradu, dogodilo se još jedno masovno ubistvo. Napadač U. B. pucao je u selima Malo Orašje i Dubona kod Mladenovca. Ubijeno je osam osoba, više osoba je ranjeno.

[ODJAVNA ŠPICA]

STEFAN (NARACIJA): U sledećoj epizodi istražujemo masovno ubistvo koje se dogodilo samo jedan dan nakon masakra u Ribnikaru.

DRAGANA VUJADINOVIĆ: Mi smo sedeli, čuli rafale, prvi rafal i pošto je tu jedan komšija dobio unuku tri dana pre toga ja sam odmah pomislila na njega jer ima tako običaj kad se nešto desi, praznikom.

MIHAJLO MILIĆ: U tom trenutku mi je prošo metak pored glave i onda sam skapirao da puca na nas.

DEJAN MILIĆ: Prizor je bio strašan. Šta da vam kažem. Deca su jaukala, plakala, dozivala pomoć.

MIRJANA STEVANOVIĆ: Nemanju su za to vreme prebacili u sanitarno vozilo gde sam ja ušla i rekla „ajde sine molim te samo budi, nemoj da zaspiš, budi svestan svega“. I on je reko „hoću, mama“.

STEFAN (NARACIJA): Potražićemo odgovor na pitanje, da li je Ribnikar bila varnica zbog koje se rasplamsala vatra u selima južno od Beograda.

[Telefon] DRAGICA PAVLOVIĆ BABIĆ: Ja sam taj koji voli oružje, ja sam taj koji seje moć oko sebe, pa i na taj način i neko mi je ukrao slavu.

STEFAN (NARACIJA): Ali i na pitanje da li je ovaj masakar mogao da bude sprečen.

STEFAN: Za sebe Uroš kaže da je staložen mlad i pametan i da nije sklon ispadima. Utisak je da kod mlade osobe nema izraženih sklonosti ka asocijalnom ponašanju.

JOVANA: Kako je to moguće?

STEFAN: Pa ne znam…

STEFAN (NARACIJA): Moje ime je Stefan Marković, a ovo je bila prva epizoda podkasta Tragovi. Serijal Zao čas.

Na istraživanju je sa mnom radila Jovana Tomić.

Uređivao Vladimir Kostić.

Epizodu su producirali Centar za istraživačko novinarstvo Srbije i Podkast RS.

Muziku komponovao Rade Sklopić.

Obrada i dizajn zvuka Dejan Tomka.

 

Članak je prenet sa portal CINS.

Click