Posljednji pozdrav Uredniku

20. Septembar 2021.
Njegova priča o Oslobođenju je, kao i sve velike novinarske priče, priča o ljudima: od Radivoja Papića i Đuke Majstorovića, preko ubijenih Kjašifa, Salke i Zuhre, do Vlade Mrkića.
vildana-selimbegovic-oslobodjenje
Vildana Selimbegović. Foto: Oslobođenje

Piše: Vildana Selimbegović

Kemu Kurspahića nisam osobno poznavala dok je živio u Sarajevu, ali se za moje pojmove savršeno uklapao u sliku glavnog urednika, onako kako sam ja zamišljala da glavni urednici trebaju izgledati. Strog, ozbiljan i odmjeren kao Sergije Princip, koji je u vrijeme mojih novinarskih početaka bio na čelu Večernjih novina.

Možda su se i zato u mojim očima tako savršeno nadopunjavali i dobro pamtim – kada sam to jednom ispričala Hamzi Bakšiću, koga sam oduvijek nekako doživljavala komplementarnim s Kemom, a s kojim sam imala sreću da se i družim i da zaslužim njegovo prijateljstvo – uzvratio je: Kako da ti kažem, mala, mi smo se ovim poslom počeli baviti dok si ti bila u pelenama. Hamza je uvijek, baš uvijek pronalazio način da svojom duhovitošću začini svaki i najozbiljniji razgovor.

PRIČA O LISTU KOJI ODBIJA DA UMRE

Baš zato, kada sam nakon rata upoznala Kemu, bila sam prilično iznenađena otkrivajući njegov lucidni humor i jezgrovitost rečenica kojima je iskazivao svoje stavove. Njegovo znanje o medijima me fasciniralo, a knjiga “Zločin u 19:30 – Balkanski mediji u ratu i miru” postala druga na listi za preporuku mladim novinarima, odmah iza Hamzine “Ja, novinar?”.

Sticajem okolnosti, Hamza je umro one jeseni kada sam došla u Oslobođenje, iste one u kojoj smo 65. rođendan ovoga lista obilježili sa zakašnjenjem i tog 25. novembra, koji smo odabrali za slavlje, pripala mi je čast i neizmjerno zadovoljstvo da proglasim laureata nagrade 30. august koju je Oslobođenje od 1973. dodjeljivalo za životno djelo: pripala je najuspješnijem glavnom i odgovornom uredniku u bogatoj historiji ove kuće. Kemo, nažalost, nije mogao biti s nama, nagradu smo mu uručili tek godinu i kusur kasnije, no iz Washingtona je poslao tekst s naslovom “Moja priča o Oslobođenju” koji je i objavljen u tom svečarskom broju.

Njegova priča o Oslobođenju je, naravno, kao i sve velike novinarske priče, priča o ljudima: od Radivoja Papića i Đuke Majstorovića koji su ga kao 15-godišnjeg gimnazijalca iz Sanskog Mosta (rođen je 1946. u Mrkonjić-Gradu) prihvatili, vodili i ohrabrivali, nastavila se uzbudljivim poslovima sportskog dopisnika iz Beograda (gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu), izvještača s olimpijskih igara i svjetskog fudbalskog prvenstva, kasnije urednika sportske rubrike, dopisnikovanjem iz New Yorka i intervjuima sa šefovima država, sve do vođenja lista u ulozi glavnog urednika “u šest, nadam se, neponovljivih godina”. Priča o listu koji odbija da umre – koji se svakog dana pojavljuje pred čitaocima iz podzemnog skloništa izgorjele, porušene, bombardovane zgrade… – opet je iznad svega priča o ljudima koji su ostali da svjedoče o nevremenu i po cijenu najveće žrtve.

O Kjašifu Smajloviću, likvidiranom u dopisništvu u Zvorniku, Salki Hondi, kojeg je, piše Kemo, nagovarao da ostane kod kuće zbog teške operacije neposredno pred rat, no on je radio sve dok ga u ljeto ‘92. nije našla granata ispaljena na ljude u redu za vodu koje je snimao, o službenici Zuhri Bešić, koju je snajperski metak pokosio dok se u autobusu vraćala s posla. O velikom novinaru i čovjeku Vladi Mrkiću, koji je na stranicama Oslobođenja ispisao najljudskije ratne reportaže. U svakodnevnom nastojanju da održimo list nismo imali pravu priliku da naučimo sve što treba naučiti iz primjera novinara koji će napisati i reći to što vidi i po cijenu života.

DIO NOVINE

Ovu Keminu lekciju iz novinarstva, pamtimo, kao uostalom i poruku koju nam je u svojoj priči i odaslao, duboko uvjeren da ima nesumnjive i umjesne simbolike u podudaranju historije Oslobođenja i državnosti moderne Bosne i Hercegovine. Bio je i ostao uvjeren da je ovaj list jedna od temeljnih institucija bosanskohercegovačkog javnog života. Iako je van granica ove zemlje nastavio svoju karijeru – u SAD-u je radio i kao vodeći urednik lanca tjednih listova The Connection, gdje je obučavao i inspirirao mnogobrojne mlade novinare i dobio brojne nagrade izdavača novina države Virginia, uključujući i nagrade za najbolje redakcijske strane, jedno vrijeme – od 2001. do 2006. radio u međunarodnoj diplomaciji, najprije kao predstavnik za tisak agencije Ujedinjenih naroda za borbu protiv droge i organiziranog kriminala u Beču, a zatim kao predstavnik te agencije za karipsku regiju sa sjedištem na Barbadosu, odgovoran za 29 država i teritorija, ostao je vezan za svoje Oslobođenje. Povremeno smo se dopisivali, zahvaljujući njemu s Nerminom Kurspahić sam izgradila divno (žensko) prijateljstvo, ponekad smo se sretali u Washingtonu, gdje je živio sa svojom Vesnom. Njegovoj supruzi, sinovima i unučadi koji će ga i ispratiti na posljednje počivalište daleko od nas, uz izraze saučešća i podršku, šaljemo ovih tužnih dana i poruku da je njihov i naš Kemo dio ove novine koja istrajava da sačuva one principe i vrijednosti koji su nam zajednička svetinja – profesionalnost i novinarstvo odano ljudima.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Share