Prijateljstvo koje nadilazi granice

Piše: Maša Samardžija. Izvor: Novosti

ko navijaš za Srbe, onda navijaš za Hrvatsku, a ako navijaš za Hrvate, ustvari navijaš za Srbiju, zbunjeno je komentirao navijač na stadionskoj tribini dok su dolje na travnjaku snage odmjeravale nogometne reprezentacije Srba iz Hrvatske i Hrvata iz Srbije. Tu, treću po redu prijateljsku, a ukupno četvrtu međusobnu utakmicu, dvije manjinske reprezentacije odigrale su u Bijelom Brdu nadomak Osijeka. Uvjerljivim rezultatom 4:0 Srbi iz Hrvatske pobijedili su Hrvate iz Srbije i odnijeli prvu pobjedu u dosadašnjim susretima.

Netom pred početak utakmice gusti bijeli dim obavio je bjelobrdski stadion. Nisu to bile bengalke, dimne bombe ni druga pirotehnika iz navijačkog arsenala, nego zaprašivanje koje je označilo početak rata protiv komaraca. Atrakcija su bili i avioni koji su u više navrata spektakularno oblijetali iznad stadiona, tretirajući najezdu poslovično dosadnih slavonskih letećih krvopija. U pauzi između poluvremena na travnjak su istrčali mladi folkloraši iz Srpskog kulturnog umjetničkog društva “Jovan Jovanović Zmaj” iz Bijelog Brda koji su pjesmom i plesom začinili navijačku atmosferu.

Reprezentacija hrvatskih Srba dominirala je od početka. Već u osmoj minuti povela je golom Srđana Milovanovića. Druga dva gola, u 20. i 32. minuti, postigao je Nebojša Popović koji se pokazao nerješivom zagonetkom za gostujuću momčad. Svojim je majstorijama lakoćom stvarao prilike u napadu i sebi i suigračima.

Za mene u životu postoje dobri i loši ljudi, nogometaši i radnici. Kod nas u klubu iznad svega je kvalitet, a sve ostalo šta neko misli, to je njegova privatna stvar – poentira Jovo Vuković

Nogometnim znalcima bilo je jasno da je utakmica riješena već u prvom poluvremenu, da su za preokret šanse nikakve. Obećavajući rezultat za domaće i obeshrabrujući za goste rezultirao je znatno slabijim drugim dijelom. Oba izbornika napravila su puno izmjena pa je ritam igre očekivano pao. Na sljedeći pogodak čekalo se do posljednje minute kada je za konačnih 4:0 zabio Petar Gvozdenović.

Ni komarci ni sparno vrijeme nisu obeshrabrili brojne navijače koji su došli podržati svoje. Jedan od njih, Branimir Gagulić iz Bobote, pažljivo je pratio utakmicu i strastveno navijao. Uvidjevši da je nogometni znalac, pitamo ga da prokomentira igru. Objašnjava nam ključne trenutke i konstatira da je utakmica odlična, a ni oko favorita ne dvoji.

– Imam favorita, naravno! Sin mi je kapiten ovih crvenih – ponosno nam je pokazao Gagulić na sina koji je vodio reprezentaciju Srba iz Hrvatske.

Inače redovito, kazao je, prati utakmice na domaćem terenu, a ova mu je posebno draga.

– Meni je izuzetno drago da se ovaj događaj održava u našem kraju, ne samo utakmica, nego druženje i zbližavanje ljudi, to je najvažnije i cilj svega. Volio bih da se ovo ponovi i da ponovo budemo domaćini – rekao je Gagulić i nastavio sa svojim društvom nogometnih znalaca pratiti i analizirati taktike i poteze na terenu.

Ali, naravno, nisu samo muškarci ti koji prate nogometne utakmice i poznaju igru. Rada Vuković vatrena je navijačica domaćeg nogometnog kluba, pa je na naše pitanje za koga inače navija pomalo uvrijeđeno odgovorila: “Za BSK Bijelo Brdo, normalno.” I ona je za utakmicu imala samo riječi hvale.

– Utakmica je fina, prijateljska, ugodna za gledanje, volim što vode moji i eto… – ponosno je prokomentirala.

Ovaj događaj imao je i višestruku važnost za nju i mjesto.

– Čim je neki događaj u selu, odma se nešto dešava pa je zanimljivije. A i komarce su nam pošpricali, to mi je najvažnije – zna prioritete Rada Vuković.

Nakon završetka utakmice pobjednička momčad nije krila dobro raspoloženje i zadovoljstvo.

– Što se tiče samog uspeha na današnjoj utakmici, to uvek pripisujem igračima. Ako se ispoštuje ono što u svlačionici dogovorimo, rezultat je neminovan. U svim segmentima današnje igre protivnik je nadigran i naša pobeda je potpuno zaslužena. Pre svega, čestitam i jednoj i drugoj ekipi na izuzetno fer i korektnoj igri. Teško je i sparno vreme, ali u ovim uslovima moji igrači su se mnogo bolje snašli – bili su prvi dojmovi prije odlaska u svlačionicu koje je s nama na travnjaku podijelio Nikica Gagulić, izbornik pobjedničke reprezentacije.

A kapetan Dragan Gagulić jasno je dijagnosticirao glavni uzrok pobjede.

– Ključno je bilo to što smo dosta više želeli pobedu od njih i naša želja je prevladala na ovoj utakmici – sročio je na kraju dvoboja još oznojeni kapetan, posebno ponosan što se ova utakmica odigrala baš u Slavoniji, u njegovom kraju, u dobroj atmosferi i pred velikim brojem ljudi.

Ekipa Hrvata iz Vojvodine nije bila previše razočarana porazom. Dva puta su do sada pobijedili u prijateljskim utakmicama pa su statistički gledano još uvijek u prednosti. A i njihov koordinator ima teoriju o razlozima poraza svoje momčadi.

Treba da za Europsko prvenstvo nacionalnih manjina 2028. konkurišemo zajedno kao domaćini i tako pošaljemo poruku svetu da na ovom prostoru ima i ljudi koji drugačije razmišljaju – kaže Petar Kuntić

– Izgubili smo danas jer je kvaliteta samih nogometaša momentalno bila na strani srpske zajednice, a nismo imali rešenje za njihovog centrafora Popovića koji je dao dva gola – analizirao je slabe točke svoje reprezentacije glavni koordinator, Petar Kuntić.

No dodao je da nije sve bilo tako crno za njih jer je po prvi puta za reprezentaciju Hrvata iz Srbije nastupilo petero mladih nogometaša koji će narednih deset godina biti oslonci tima. Jedan od njih je debitant Marko Jurišić. Iako je njegova prva utakmica u dresu reprezentacije rezultirala porazom, taj mladi nogometaš rekao nam je da protiv dobre i jake protivničke ekipe nije bolno izgubiti, a i da mu je cjelokupna atmosfera na stadionu pomogla da se poraz lakše prebrodi.

– Osećao sam se jako, jako prijatno na ovom terenu. Navijači i gledaoci bili su perfektni. Stvarno jedna izvanredna, mogu reći prvoligaška utakmica – uzbuđeno je komentirao Jurišić.

A prvoligaškoj atmosferi pridonijela je i činjenica da se utakmica igrala na domaćem terenu prvoligaškog kluba. Nogometni klub BSK Bijelo Brdo završio je sezonu na četvrtom mjestu drugog ranga takmičenja prve hrvatske lige. Pitali smo predsjednika kluba što to točno znači.

– U nogometu u Hrvatskoj imate SuperSport ligu, tu vam igraju Dinamo, Hajduk i tako dalje. A ova liga u kojoj se mi takmičimo, to je drugi rang takmičenja, ali se zove prva liga –objasnio nam je predsjednik BSK-a Jovo Vuković, a mi smo kimali glavom kao da razumijemo.

U svakom slučaju, nogometni klub BSK Bijelo Brdo profesionalni je klub sa sasvim pristojnim stadionom kakav se ne viđa često ni u većim naseljima od Bijelog Brda, a u kojem prema posljednjem popisu živi tek nešto više od hiljadu i pol ljudi. Ima stadion i natkrivenu tribinu sa svečanom ložom i odjeljkom za medije, tunel kojim igrači dolaze od svlačionice do travnjaka, umjetnu travu, semafor, reflektore, reklame i sve ostale elemente koji zadovoljavaju standarde drugog ranga prve hrvatske nogometne lige.

Osim profesionalnim stadionom, bjelobrdski nogometni klub može se podičiti i multikulturalnošću. Kako to da i Srbi i Hrvati igraju zajedno u klubu i nemaju nikakvih problema, naivno smo upitali Jovu Vukovića, a on nas upozorio da su boje BSK-a branili igrači iz čak sedam država, ne samo iz Hrvatske i Srbije nego i iz Mađarske, Kanade, Australije, Nigerije, Kameruna…

– Čovjek kad se rodi dobije majku, oca i vjeru. To nije birao i za to ne može biti odgovoran. Za mene u životu postoje dobri i loši ljudi, nogometaši i radnici. Kod nas u klubu iznad svega je kvalitet, a sve ostalo šta neko misli, to je njegova privatna stvar – poentirao je Vuković.

Bijelo Brdo malo je naselje udaljeno 15-ak kilometara od Osijeka. Danas u njemu živi mahom srpsko stanovništvo. A nogomet im je bitna identitetska odrednica.

– Danas su teška vremena i ljudi se bave sami sa sobom, sa porodicom i problemima, a sport im dođe kao neki odušak. Dođu malo subotom kad mi igramo da pogledaju utakmicu i opuste se. Mogu mirno gledati, imaju dobre uvjete, to je bitno za cijeli klub jer ne igraju igrači zbog sebe nego zbog navijača – dodao je Vuković.

Ponosan je, kaže, što se utakmica između dvije manjinske reprezentacije igrala baš na njihovom terenu, posebno zato što je utakmica imala ne samo nogometni nego i širi društveni karakter. A upravo zbog društvenog karaktera utakmicu su podržali i političari iz Hrvatske i Srbije.

– U ovoj utakmici dobre volje i posebnog duha vjerojatno je poneki Hrvat navijao za Srbiju, a poneki Srbin za Hrvatsku. U ovakvim susretima uvijek smo više posvećeni dobrim izvedbama tokom igre, a manje samom rezultatu – poručio je Milorad Pupovac, saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća.

– Danas je sportski događaj, riječ je o prijateljskom susretu koji daleko nadmašuje sportsku razinu. Šaljemo jasnu poruku suradnje između dvaju naroda koja je u duhu dobrohotnosti i otvorenosti – rekao je Tomislav Žigmanov, ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Srbije.

Igračima i navijačima obratio se i predsjednik Sportskog društva Srba Milan Martinović te ministrica sporta u Hrvatskoj i kolega joj iz Srbije koji su poručili da je sport više od igre jer potiče zajedništvo. A zajedništvo ove dvije reprezentacije potiču već dugi niz godina. Zajedno su sudjelovale na brojnim turnirima i igrale prijateljske utakmice.

Prijateljstvo je posebno ojačano prošle godine u austrijskoj Koruškoj na Europeadi, europskom nogometnom natjecanju nacionalnih manjina. Hrvati iz Srbije i Srbi iz Hrvatske zajedno su putovali na Europeadu, spavali u istom hotelu, bodrili jedni druge i u Bleiburgu zagrljeni pjevali Bajaginu “Moji su drugovi”.

– Članovi reprezentacije Hrvata iz Srbije prije svega su naši prijatelji. Jako sam srećna da smo ovdje opet pokazali snagu našeg prijateljstva koje nadilazi granice naših država. Mislim da smo sada pokazali da smo mi ti koji smo predvodnici mira, dijaloga i dobre perspektive –istaknula je Tatjana Dragičević, programska direktorica Sportskog rekreativnog društva Srba iz Hrvatske.

Iako je naglasila da je rezultat utakmice sekundaran, Dragičević ipak nije krila zadovoljstvo pobjedom.

– Mogu da kažem da je zaista bilo i vreme i naravno da smo srećni ovim rezultatom – nasmijano je komentirala Dragičević.

Njen kolega iz Srbije raznježi se svaki put kada se spomene Sportsko društvo Srba u Hrvatskoj.

– To je prijateljstvo koje nema cijenu, poštovanje igrača jednih prema drugima. Ja sa svim igračima odavde, sa Srbima iz Hrvatske, imam kontakt. Neki su čak kod mene čekali Novu godinu. Održavamo kontakte i iskreno da vam kažem ne postoji tu ta razlika, ovaj ili onaj… – objasnio je Mija Erceg iz reprezentacije Hrvata i zamolio da putem medija pošalje poruku:

– Poslao bih poruku cijelom svijetu da treba da se na ovakav način družimo i poštujemo i ako tako bude, nikad neće biti ni mržnje ni rata.

A koordinator Petar Kuntić nagovijestio je mogući spektakularni nastavak suradnje

– Na poslednjem našem sastanku u Beogradu sam ministru Zoranu Gajiću dao jedan predlog, a to je da napravimo krunu naše saradnje i da 2028. za Europsko prvenstvo nacionalnih manjina konkurišemo zajedno da budemo domaćini i da pošaljemo poruku svetu da na ovom prostoru ima ljudi koji drugačije razmišljaju i koji stvaraju perspektivu za mladež, da nas ne bude više u Bavarskoj nego u Podunavlju – znakovit je bio Kuntić.

Kako to već kod nas biva kad su važni događaji u pitanju, tako je i ovaj završio feštom. Iz Bijelog Brda ekipe su se, obilaznim putevima zbog cestovnih radova, vozeći se između nepreglednih ravničarskih polja, preselile u Dalj, središte Općine Erdut na obali Dunava. U restoranu na samoj rijeci koja Hrvatsku dijeli od Srbije, simbolično se pjesmom slavilo zajedništvo. Tamo je samo za njih svirao tamburaški sastav Dunavske zore iz Borova, a u duhu cijelog događaja, sastavu su se priključili i kolege iz Narodnog orkestra Radio-televizije Vojvodine.

Uz šarana na tanjuru pjevalo se “Rastao sam pored Dunava, pored dobrih starih alasa, lovio sam šarane, ispraćao brodove i snivao divne snove daleke…” Poveli su tamburaši pjesmom po cijeloj bivšoj državi, od ravnica Slavonije, Baranje i Vojvodine do Tešnja i Romanije. Pjevalo se i plesalo do ranih jutarnjih sati na granici dvije države i slavila igra, zajedništvo i prijateljstvo koje te granice ne poznaje.

Tekst je prenet sa portala Novosti.