Drago Pilsel – Dokle će se u Crkvi nastaviti lagati o Stepincu?

Autor: Drago Pilsel

Na mrežnim stranicama Zagrebačke nadbiskupije, u petak 9. veljače 2024. godine, objavljen je članak vlč. Tomislava Hačka o mučeništvu bl. Alojzija Stepinca s očitim pretjerivanjima, izmišljotinama i neistinama (Bl. Alojzije – ”U zatvoru zdrav, u zatvoru zatrovan”).

Članak je objavljen ususret ”Stepinčeva”.

Zagrebačka nadbiskupija (i druge mjesne Crkve) obilježile su u subotu 10. veljače tzv. ”Stepinčevo”, spomen na smrt zagrebačkog nadbiskupa i kardinala blaženog Alojzija Stepinca. Lani, u subotu 30. rujna, misnim slavljem kojeg je u Mariji Bistrici predvodio zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, obilježena je 25. godišnjica Stepinčeve beatifikacije.

U Mariji Bistrici je Stepinac i beatificiran 3. listopada 1998. godine. Beatifikacija znači da ga mjesna Katolička Crkva može slaviti, posvećivati mu crkve i slično, ali svjetske relevantnosti blaženik još nema jer se to događa kanonizacijom, dakle, uzdizanjem blaženika na rang sveca, a što znamo, papa Franjo je u slučaju Stepinca odgodio do daljnjeg.

Nažalost, na Kutlešinom portalu (portalu nadbiskupije) objavljuju se i ponavljaju neistine o Stepincu.

Donosi se i hrvatski prijevod Dekreta o mučeništvu sluge Božjega Alojzija Stepinca kojeg je priredio pročelnik Tiskovnog ureda nadbiskupije i vicepostulator za kauze beatifikacije i kanonizacije Tomislav Hačko. U dekretu stoji i ovo: ”Kroz više od pet godina bio je zatočen u zatvoru u Lepoglavi gdje je strpljivo podnosio osamu i nemalena moralna i fizička trpljenja, koja su mu nepopravljivo upropastila zdravlje. Štoviše neki drže da je kroz to vrijeme bio i trovan te da je bio izložen po zdravlje štetnom zračenju, što ga je polako dovelo do smrti (…) postupak vršen protiv njega u zatvoru u Lepoglavi i kućnom pritvoru u Krašiću, započeo je proizvoditi svoje smrtne učinke. Naime, pojavile su se različite bolesti, među kojima i policitemia rubra vera, koje su ga pratile sve do smrti…”.

Postulator Stepinčeve kauze, dr. Juraj Batelja i cijela gomilica katoličkih propagandista tvrde da je ”Stepinac ubijen”, trovan i zračen, ali teško obmanjuju najprije hrvatske katolike, a zatim cijeli svijet.

O tomu sam već pisao za zagrebački tjednik Nacional i portal Velike priče u Beogradu, ali vrijedi, zbog manipulacija na portalu nadbiskupa Kutleše donijeti nekoliko nepobitnih činjenica.

Stepinac je u KPD Lepoglava stigao 19. listopada 1946. (u 17 sati), u pratnji Josipa Manolića, a iz zatvora je izašao 5. prosinca 1951. (u 13:30 sati). Manolić ga je otpratio do Krašića, rodnoga mjesta nadbiskupa, gdje će Stepinac biti u kućnom pritvoru, u tamošnjoj župi i crkvi, u župnom dvoru i u selu (u pratnji milicionara) odslužujući ostatak kazne, sve do smrti 10. veljače 1960. (Kazna uvjetnog zatvora je trajala do 18. rujna 1962. godine).

Ne samo Stepinac, koji je to izjavio po dolasku u Krašić, a objavio je njegov bliski prijatelj Lav Znidarčić, šef katoličkih križara (koji je to i ovdje potpisanom novinaru u nekoliko navrata ponovio), a onda objavio u knjizi ”Alojzije Stepinac” (1998.) nego i dugogodišnji glavni urednik katoličkog tjednika Glas Koncila, pokojni grkokatolički svećenik don Živko Kustić (”Stepinčevo doba”, GK, 1991., str. 50-52), potvrđuju da je iz tamnice izašao zdrav, potpuno zdrav.

Iako to zna svaki laik, svejedno sam pitao neke poznate radiologe i druge liječnike što bi se dogodilo da je, kako tvrde crkveni predstavnici poput Batelje, Hačka i drugih, ”Stepinac bio izložen, i to nepobitnim dokazima, rendgenskim zrakama kroz više od četiri mjeseca” (Milan Simčić u jednoj propovijedi 10. veljače 1985. u Ludwigshafenu. ”Stepinac: mučenik vjere”, Hrvatska revija, br. 2, sv. 35, lipanj 1985., str. 357).

Odgovor radiologa i drugih liječnika je kategoričan: ostali bi tragovi na koži, kosi i drugim organima. Toga naprosto nije bilo!

I, ovo je ključno: nitko nikada nije vidio rendgen-aparat (koji bi bio jako velik) u sobi do Stepinca, niti igdje u njegovoj blizini. A to bi bilo i neizvedivo: s jedne strane je Stepinac imao susjeda policijskog čuvara, a s druge strane je bila soba u kojoj je služio mise, a tamo su s njim uvijek bili svećenici (Bartol Ganza, Stjepan Pavunić, Nikola Borić, Stjepan Gabrić i Jerko Mihaljević): nitko nikada nije ništa vidio, ni primijetio ni svjedočio!

Rezimirajmo: teze o zračenju su ordinarne laži. I teze o trovanju se lako demantiraju.

Učinio je to Stepinčev čuvar u Lepoglavi, pokojni Dane Mirić, isto ovdje potpisanom novinaru, ali i u knjizi koju je objavio čuveni Slavko Goldstein: ”Stepinac u Lepoglavi”, Novi Liber, Zagreb, 2011.

Zagrebačka nadbiskupija pa tako i postulator Batelja nisu pokazali nikakve dokaze da je Stepinac u Lepoglavi trovan i zračen. S tim u vezi upućujem čitatelje na navedenu Mirićevu knjigu, ali donosim ovdje ključno: u toj knjizi čitamo (str. 109) da Živko Kustić kaže (”Stepinčevo doba”, str. 50-52) da je Stepinac iz Lepoglave ”izašao zdrav” i da su ”u kaznionici s njim uglavnom dobro postupali”.

Pojasnimo: Stepinac nikada nije bio u ambulanti, samo je nekoliko puta otišao kod stomatologa, nikada nije bio bolestan, nije gubio na težini, niti je imao povišenu tjelesnu temperaturu, pa čak nije bio ni ozbiljnije prehlađen. Ukratko, Stepincu nije otvoren liječnički karton jer to nije rađeno ni za jednoga zatvorenika koji nije barem jednom posjetio ambulantu. Ponovimo: nikada nije bio bolestan!

Svejedno, svećenik Hačko, uz znanje i blagoslov nadbiskupa Dražena Kutleše, ponavlja izmišljotine i reciklira Bateljine ”argumente” koji su napisani u stilu ”može da bidne, al’ ne mora da znači”.

Neki Rifad Pašić, muž svjedokove pokojne tetke Fanike Pašić, za vrijeme događaja pripadnik najprije Ozne, a nakon toga Udbe, za obiteljskim stolom je u prisustvu Zorana Kotnika, a ovaj to svjedoči 18. siječnja 1997. u Nadbiskupskom duhovnom stolu na Kaptolu u Zagrebu, kazao: ”Mi smo odlučili da otrujemo nadbiskupa Stepinca koji je bio u zatvoru i sudjelovao sam u akciji njegovog trovanja”. Kotnik to naziva ”samohvalom”. I to bi bio taj ključni dokaz (Juraj Batelja, ”Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca”, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2017., prilog III/10).

Kada je i od čega obolio Stepinac? Evo što znamo o razlozima Stepinčeve smrti. Ti razlozi su predstavljeni papi Ivanu XXIII. u privatnoj audijenciji 1. lipnja 1959. od strane Stepinčeva liječnika dr. Danka Riessnera (nakon posredovanja dr. Đure Kokše, kasnije pomoćnog zagrebačkog biskupa, a tada na službi u Hrvatskom zavodu svetog Jeronima u Rimu): obolio je, već u konfinaciji u Krašiću, od bolesti zvane polycythaemia vera rubra – tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Dijagnoza je uspostavljena u lipnju 1953. (dr. Bogičević, dr. Riessner, dr. Sučić, dr. Popović, dr. Šercer).

Papa Ivan XXIII. je bio jako zahvalan doktoru Riessneru i to je bitno utjecalo na početak poboljšanja odnosa što je bio proces koji je završio uspostavom diplomatskih odnosa između Svete Stolice i Jugoslavije, desetak godina nakon toga, za pontifikata Pavla VI. (svečani susret pape Pavla VI. i predsjednika Tita zbio se 29. ožujka 1971.). Alojzije Stepinac u zatvoru u Lepoglavi nije trovan, nije zračen smrtonosnim zrakama i – osim oduzimanjem slobode – nije zlostavljan nikakvim tajnim sredstvom komunističkog režima. Tačka.

Ja se ovdje ne bavim pitanjima vezanima uz Stepinčeve kreposti, ne sumnjam – življenih i u herojskom stupnju, ni o njegovom duhovnom životu ni o političkim prilikama, to nas ovdje ne zanima.

Mislim da nas mora zanimati istina i dekonstrukcija jednog nepotrebnog mita, jedne užasno morbidne falsifikacije. Pogotovo jer se pretjerivanja nastavljaju. Elem, propovijedajući u Mariji Bistrici 3. listopada 1998., papa Ivan Pavao II. reče i ovo: ”Ne dijeli nas mnogo vremena od života i smrti kardinala Alojzija Stepinca: samo trideset osam godina. Svima su nam poznate okolnosti ove smrti…”.

Ne, Hrvatima dragi sveti Papa, nije tako! Nažalost, ponovimo, čak i nadbiskup Kutleša, koji sada sjedi na Stepinčevoj katedri u Zagrebu, pristaje na laži i manipulacije sa Stepincem.

Pojasnimo, dakle, od čega je doista umro Stepinac.

Don Živko Kustić je 1997. u razgovoru s novinarima tjednika Globus na pitanje: ”Znači li proglašenje Stepinca mučenikom da je Sveta Stolica definitivno prihvatila tezu da su ga komunističke vlasti otrovale?” kategorički odgovorio: ”Ljudi koji vode postupak (za proglašenje blaženim, op. D. P.) pronašli su podatke na temelju kojih se može smatrati da Stepinac nije umro naravnom smrću nego da je ona bila nasilna. To što je Kongregacija za proglašenje blaženim i svetim na određenim komisijama prihvatila tu kvalifikaciju znači da je prevladalo uvjerenje – koje je, naravno, podacima potkrijepljeno – da je Stepinac ubijen!”

Ja donosim dokaze koji nepobitno pokazuju da Stepinac nije ubijen. Te da za to da je ubijen nema nikakvih dokaza. To znači da je cijeli proces beatifikacije Alojzija Stepinca kontaminiran, da ne kažemo i nevaljan.

Na pitanje novinara Globusa: ”Može li se onda reći, kad ne bi postojali čvrsti dokazi o trovanju kardinala Stepinca i, de facto, o njegovu ubojstvu, da on ne bi bio proglašen mučenikom nego bi proces beatifikacije išao drugim putem?” (i trajao bi daleko više godina, op. D. P.), Kustić opet decidirano i bez ikakve dileme odgovara: ”Točno. Da nije utvrđeno, uobičajenim znanstvenim načinom, da je njegova smrt nasilno izazvana od njegovih protivnika i mučitelja, onda bi taj proces bio obavljen po drugoj shemi i dulje bi trajao.” (Tjednik Globus, 5. prosinca 1997.). Doduše, Kustić je bio uvjeren da je Stepinac svet i da bi to bilo ovako ili onako dokazano.

U drugom dijelu svojih memoara ”Špijuni i domovina” (Golden marketing, Zagreb, 2016.), Josip Manolić piše da je u proljeće 1967. Stevo Krajačić započeo sakupljati dokumentaciju o odnosu SR Hrvatske prema Alojziju Stepincu, najvjerojatnije u sklopu poboljšanja odnosa države i Kaptola (sjedište Zagrebačke nadbiskupije i BKJ), odnosno Jugoslavije i Svete Stolice.

Tekst koji Manolić citira zorno svjedoči kakav je bio stvarni odnos Krajačića i cjelokupnog državnog vrha prema Stepincu. Pismo koje Manolić donosi, a potpisuje Stepinčev kirurg i liječnik prof. dr. Danko Riessner, Manolić nije objavio u prvoj knjizi, no kako je tamo objavljeni tekst o navodnom trovanju Stepinca (što Manolić negira) izazvao buru polemika, posebice obraćanjem Jurja Batelje, odlučio je hrvatsku javnost informirati kakve su sve neistine u pitanju kad je riječ o liječenju kardinala Stepinca.

Objavom promemorije liječnika koji je u dva navrata operirao kardinala Stepinca u njegovu Krašiću, želi se pridonijeti utvrđivanju svih relevantnih spoznaja o bolesti Alojzija Stepinca. Kako se prešućuju načini liječenja i osobe koje su liječile kardinala Stepinca (što je već praksa kod svećenika Hačka i nadbiskupa Kutleše), Manolić je objavio izvorni tekst liječnika, ne u namjeri da se polemizira već da se kaže, prema riječima Manolića, ”kako postoji i druga strana medalje”.

U glasilu postulature ”Sluga Božji Alojzije Stepinac” (br. 3, Zagreb, 8. svibnja 1995., str. 40), Batelja piše da je prilikom obdukcije u tijelo Stepinca ”izvršena neka vrst tretmana; naime, u vene Sluge Božjega uštrcano je 12 litara formalina i karbolne kiseline, uslijed čega je došlo do neuobičajenih posmrtnih procesa”, te da je to UDBA učinila kako bi ”uznastojala prikriti tragove trovanja i (ili) zračenja Sluge Božjega za vrijeme izdržavanja kazne u Lepoglavi”.

Eksperti za sudsku medicinu i forenziku koje sam pitao za mišljenje, svi od reda, tvrde da je to ”standardna procedura za očuvanje tijela ili određenih organa”. Što onda govori teorija o trovanju? Liječnici koji su kontrolirali zdravlje i koji su, kako ćemo sada vidjeti, regularno pratili krvnu sliku Stepinca, to su mahom bili ugledni domaći i inozemni stručnjaci, nikada i ništa nisu primijetili.

Ništa nije viđeno ni prilikom obdukcije ni kada je Kongregacija za kauze svetih zatražila toksikološku analizu (1993.). Nikakvi dokazi nisu podneseni. Toksikološki eksperimenti, bilješke i izjave koje Batelja donosi u navedenoj knjizi (prilog III, 1-9a – 12-16c) ne dokazuju trovanje ni zračenje.

Međutim katolička mitologizacija se nastavlja, obmanjivan je papa Ivan Pavao II. koji je Stepinca proglasio blaženim dekretom o mučeništvu. Tako se pokušava obmanuti i papu Franju koji je stopirao proces Stepinčeve kanonizacije. Hrvatska televizija, međutim (u emisijama kao što je TV kalendar, ali i u drugima), ponavlja netočne i ničim potvrđene tvrdnje da je nadbiskup Stepinac bio trovan i zračen.

Što se zaista dogodilo Stepincu?!

Hematologija još uvijek ne zna odgovoriti na pitanje zašto netko obolijeva od raka krvi i umire od leukemije. Sasvim je jasno da je medicina jako uznapredovala, ali još nema odgovora na to pitanje.

Ono što donosim jest izravno svjedočanstvo osobe koja je liječila Stepinca i pomogla uspostaviti dijagnozu bolesti od koje je zagrebački nadbiskup umro. Bolest je bila neizlječiva, od uspostave dijagnoze bolesniku nije ostalo više, uz najbolju tada moguću njegu, od sedam do maksimalno deset godina života.

Zahvaljujući Manolićevim memoarima pročitali smo i izvještaj liječnika, prof. dr. Danka Riessnera papi Ivanu XXIII. (uz Papino obećanje da se ništa neće javno o tom susretu obznaniti, pa tako ni u vatikanskom listu L’Osservatore Romano). Papa je iz prve ruke saznao od čega boluje Stepinac, kako ga se liječi, tko ga sve liječi i od čega će neminovno i, otprilike kada, umrijeti.

Dr. Riessner, poznati kirurg koji je za trajanja NDH radio na Rebru, a nakon rata u bolnici u Vinogradskoj ulici, svjedoči da je u listopadu 1952. (Stepinac je napustio Lepoglavu, ponovimo, 5. prosinca 1951.) bio hitno pozvan od nadbiskupa Stepinca u Krašić, da je ustanovio trombozu (zgrušavanje krvi) u području čitave glavne vene u lijevome bedru, da je predložio hitan transport u Zagreb, da je to Stepinac odbio, ali da je odobrio operaciju u Krašiću. Kaže kako je to obavljeno, istoga dana, uspješno, kako se kasnije situacija ponavljala i zašto.

”Dakako da je time bio riješen akutni problem otklanjanja opasnosti od embolije, dok je uzrok za zgrušavanje krvi ostao problem svestrane pretrage krvi uz pomoć i konzilijuma stručnjaka iz domaćih ustanova kao i onih na internacionalnom nivou (prof. Heilmayer, Freiburg, Savezna Republika Njemačka i prof. Lawrens iz San Francisca, USA).

Kao konačna dijagnoza i uzrok zgrušavanja bila je utvrđena bolest takozvana polycythaemia vera rubra – tumorno umnožavanje crvenih krvnih tjelešaca. Nažalost je s dijagnozom morala biti postavljena i loša prognoza i u budućnosti stalno prijeteća tromboza s embolijom. Bolesnik je u vezi s time 1960. preminuo, a da je bio najsavršenije liječen od gore spomenutih stručnjaka”, piše Riessner.

Među stručnjacima koji su pomagali Riessneru bio je tadašnji vodeći internist i hematolog, prof. dr. Erik Hauptmann (iz zagrebačke bolnice Merkur). Hauptmann i njemački kolega prof. dr. Heilmayer iz Freiburga vodili su glavnu riječ. Dobro su znali i da Stepinac ima drugih problema:

”Premda je osnovna bolest nosila karakter izrazite kronične bolesti, te je ona od najsuvremenijeg liječenja putem izotopa imala sve karakteristike veoma teške i smrtne bolesti (katastrofa nastupa već unutar sedam do deset godina), kardinal je (Stepinac je imenovan kardinalom od pape Pija XII. godine 1952., a uvršten je u zbor 12. siječnja 1953.) bolovao od povećane prostate uz popratnu upalu mokraćnog mjehura. Tom bolešću stalno opterećeno srce gubilo je postepeno kondiciju srčanog mišića tako da je bilo za očekivati da će ono zatajiti kod malo ozbiljnije komplikacije, koja može nastupiti. Međutim unatoč toga kardinal je prebolio dapače jednu obostranu upalu pluća te je prošao 1958. još jednu trombozu s operacijom na desnom bedru”, svjedoči prof. Riessner.

Znali su da će kad-tad doći do neminovnog kraja: ”Dne 7. veljače 1960. naglo je nastupilo ono što se je očekivalo. Tromboza je ovaj put zahvatila žile zdjelice i dovela do masovne plućne embolizacije. Kod ove ogromne komplikacije ubrzo je smalaksalo srce. Čitava terminalna kriza trajala je svega nekoliko sati, te je kardinal preminuo 10. veljače 1960. u 14 sati i 15 minuta”, završava prof. Riessner.

O čestitosti i stručnosti prof. Riessnera svjedoči najveći stručnjak hematologije kojeg Hrvatska ima, liječnik svjetskog glasa, kolumnist Autografa, prof. dr. Boris Labar (iz tima koji je prije 40 godina obavio prvu transplantaciju koštane srži u Hrvatskoj, na Rebru u Zagrebu), koji mi je dao stručno tumačenje Stepinčeve dijagnoze i terapije.

Profesor Labar ne samo da vjeruje Riessneru već nema nikakve sumnje u kolege iz inozemstva, one iz SAD-a (Lawrence i Ruzich), kao i kolegu hematologa Heilmayera iz Njemačke. Pogotovo nema sumnje u rad prof. dr. Erika Hauptmanna koji mu je osobno bio mentor i profesor. Labar pojašnjava da činjenica da je pedesetih godina Hauptmann bio internist, ali i hematolog, govori o tadašnjem razvoju interne medicine i visokom stupnju specijalizacije.

Neosporno je da su doktori učinili za Stepinca u danim okolnostima sve ono najbolje i najstručnije što se moglo da mu se pomogne. Riessner svjedoči da su liječili Stepinca prvo venopunkcijom (puštanjem krvi), a onda izotopima odnosno radioaktivnim fosforom poznatim i kao 32P. Stepinac je tu terapiju dobivao nekoliko puta. Pola godine prije smrti mu je dan novi lijek, citostatik Mileran (tablete koji ne prouzrokuju nikakve tegobe).

Hauptmann svjedoči: ”Šteta je to da je lijek otkriven neposredno prije kardinalove smrti pa nije bio dovoljno raširen, nije bilo dovoljno povjerenja u njega, u taj novi citostatik koji, inače, uspješno rješava neke oblike leukemije. Teško je reći koliko je Milerana dobio Alojzije Stepinac, no ja sumnjam da je šest mjeseci, koliko je kardinal primao lijek, bilo dovoljno za olakšanje njegove bolesti”. (Članak Borisa Vlašića ”Stepinac nije ubijen”, Tjednik, br. 44, Zagreb, 26. prosinca 1997., str. 19, u citirano djelo ”Stepinac u Lepoglavi”, str. 112).

Profesor Labar pojašnjava da je primjena 32P tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća ”bila standard liječenja kroničnih mijeloproliferativnih zloćudnih tumora”; da ”nema nikakvih pokazatelja da bi primjena ovog lijeka uzrokovala toksičnost, osim što se češće javljaju sekundarni tumori, poglavito akutna leukemija”, te da ”s velikom se sigurnošću može reći da se njegova primjena ne može povezati s trovanjem liječenih bolesnika” (32P se u potpunosti izbacuje iz tijela nakon 15 dana i ne ostavlja nikakvih tragova u smislu onih na koje aludira Batelja).

Zaključno: Nadbiskup Stepinac je umro tri mjeseca nakon posljednjeg susreta s prof. Hauptmannom. Nije mu se moglo više pomoći. Do kraja su uz njega bili dr. Bogičević i dr. Riessner. Istina, svi koji su dolazili iz Zagreba i sestra koja ga je njegovala nisu mogli pružiti skrb koju bi Stepinac dobio da je pristao da ga se liječi u najboljim hrvatskim bolnicama. Možda je Stepinac zbog toga umro nešto ranije, ali to je bio njegov odabir, a ne propust liječnika.

Još i ovo: Crkva je 1960. dobila, iznimno, nalaz sudske medicine koju je potpisao prof. dr. Palmović. U vezi s ovim dodajmo da je prof. dr. Dušan Zečević, bivši predstojnik Zavoda za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Zagrebu, kolegi Borisu Vlašiću rekao da ”sa Stepinčevom obdukcijom nema nikakvih tajni. Ona je obavljena profesionalno i dobro. Uostalom šestero ljudi je bilo uključeno u obdukciju (u noći s 10. na 11. februara 1960.): tri liječnika, uključujući dr. Palmovića i dr. Riessnera, dva inženjera i jedan laborant. Ne vjerujem da je postojala mogućnost nešto drugačije napisati nego ono što je analiza pokazala”. (Tjednik, isto).

A analiza je bila negativna, odnosno nisu utvrđeni nikakvi tragovi trovanja. U izjavi ovome novinaru prof. Zečević kaže i da su toksikološke analize i ona na metale obavljene 1993. na zahtjev Kongregacije za kauze svetih isto bile negativne. Ergo, nikakvih trovanja nije bilo. Stepinac je umro od leukemije. Druga tačka.

Razumijem da postoji ogorčenje kod nekih svećenika i biskupa što je UDBA naredila krađu Stepinčeva srca i uništenje istoga (Batelja, navedeno djelo, predgovor Ratka Perića, str. 23-24). Razumijem da se mnogi u Crkvi ne mogu pomiriti s progonom i nepravednim suđenjem Stepincu (by the way, treba pročitati obrazloženje suca Ivana Turudića nakon odluke o poništenju presude Stepincu 22. srpnja 2016. jer je jako dobro napisano).

Ali nema potrebe da se laže o blaženiku. Slab kult (ne postoji široko rasprostranjena pobožnost Stepincu) koji se pokušava pumpati jakim crkvenim PR-om i nevaljalim marketingom govori o stanju stvari. A stanje je da Dražen Kutleša i drugi žele ”pokazati” papi Franji da se ovdje jako časti Stepinca. To neće popraviti nikakve laži, dapače.

Dakle, bilo bi dobro, bilo bi vrijeme, konačno, da se oko ovoga pitanja u Hrvatskoj prestane lagati.

 

Članak je prenet sa portala Autograf.