Drago Pilsel – Lovačke priče Milorada Vučelića i vladike bačkog Irineja

10. February 2024.
Budući je čovjek u godinama i prijeti opasnost da mu zahrđa ruka, predlažem Miloradu Vučeliću, velikom prijatelju vladike novosadskog i bačkog dr. Irineja Bulovića, da još jednom priredi huškački tekst protiv mene na naslovnici beogradskih Večernjih novosti, što je učinio, na izuzetno idiotskom ali i kriminalnom načinu, dana 20. septembra 2023.
Drago-Pilsel-Vrisak-190519-C-4-scaled-e1582556769257-1280x719
Drago Pilsel. Foto: Privatna arhiva

Autor: Drago Pilsel

Naslovna strana: ”PILSEL PERE USTAŠKE ZLOČINE – Deda zatirao Srbe, a unuk istinu o Jasenovcu” / Fotografija moje malenkosti i fotografija klanja Srbina od strane ustaša; Strana 6: ”PROPAGANDISTA DRAGO PILSEL PRLJAVOM KAMPANJOM POKUŠAVA DA OPERE ZLOČINE GENOCIDNE NDH – Deda zatirao Srbe, unuk zatire istinu – U poslednjem autorskom tekstu okomio se i na SPC i na žrtve u Jasenovcu” / Fotografija moje malenkosti i fotografija rečenog klanja.

Ili, ako se krv mojih ”zločina” još nije osušila na stranicama Večernjih novosti, predlažem Vučeliću da mi posveti prostora u njegovom listu Pečat, ta – zbog članka u Pečatu se i javljam. Ako se odluči za Pečat, neka se od Svetog Sinoda odlikovani junak i potpiše jer se u Večernjim novostima Vučelić pizdunski sakrio iza inicijale V.N. (Večernje novosti).

Naime, u tradicionalnom božićnom razgovoru s vladikom Irinejem (Pečat, 29. decembra 2023., str. 3, 6-22) na kraju 35,5 kartica dugog intervjua (nešto više od 60.000 znakova), nekadašnja ratna Miloševićeva truba postavlja i ovo pitanje:

”Tema koja je izuzetno uznemirujuća, zapravo nedopustiva, jeste poodmaklo i podmuklo – a u nekim sredinama, pa i u izvesnim državnim institucijama, navodno ‘činjenično dokumentovano’ – licitiranje brojem jasenovačkih žrtava. Čini se da se naša Crkva još uvek nije dovoljno energično i punim autoritetom oglasila ovim povodom”.

A vladika Irinej mu, prije nego što konačno ili ipak kaže neku rečenicu posvećenu Božiću, odgovara (što donosim in extenso zbog publike Autografa):

”Hvala Vam što ste tačno i precizno imenovali problem. Uzaludan bi bio revizionizam sa Kaptola i sa nekih drugih adresa u Hrvatskoj da mu nije stigla podrška od ljudi kojima platu i sve životne troškove pokrivaju građani Srbije.

 Ukoliko ova apologija za Maksa Luburića i ostale ustaške zločince ne bude hitno zaustavljena, to će biti ogroman udarac srpskom narodu u celini, a Srbija kao država biće označena kao nesumnjivi sponzor i pokrovitelj revizionizma na štetu istorijske istine i sopstvenog naroda. U tom slučaju dobili bismo paklenu inverziju – revizionisti ‘svih zemalja’ bili bi proglašeni za svesne i savesne borce protiv navodnog srpskog revizionizma, propagande i ‘mitomanije’.  

Jasenovački i drugi NDH-dželati bili bi delimično amnestirani, ako ne i rehabilitovani, a njihove žrtve ponovo mučene i posmrtno po drugi put ubijene. Kakva orvelovska zamena tezâ – istina je laž, a laž je istina!  

U tom smislu, ponoviću rečenicu i pitanje iz Saopštenja koje je Sveti Sinod nedavno objavio povodom visokofrekventnog pojavljivanja nosilaca revizionističkih laži u medijima: ‘Podsećamo na jednostavnu konstataciju da onaj ko kontroliše sadašnjost kontroliše i prošlost, dok onaj ko kontroliše prošlost kontroliše i budućnost, te najodgovornijim činiocima postavljamo pitanje: ko zaista u savremenoj Srbiji kontroliše sadašnjost?’ 

Pojedinci među poricateljima istorijske istine da je nad srpskim pravoslavnim narodom u NDH, kao i nad našom braćom Jevrejima i Ciganima, počinjen genocid, mada nemaju nikakve kvalifikacije za bavljenje ovom temom, otvoreno i besramno vređaju i omalovažavaju mnoge današnje istoričare, kao i njihove preteče i učitelje, sada pokojne istraživače i naučnike koji su utvrđivali i, koliko je to uopšte moguće, utvrdili istinu o ustaškom arhizločinu, o dželatima kod kojih nije bilo milosti ni za nepoćudne Hrvate i Slovence. 

Pomenimo samo neka od svedočenja koja govore o čudovišnim zločinima u Jasenovcu, ali i na celom području takozvane NDH. U Zapisnik Anketne komisije Zemaljske komisije Hrvatske, Hrvat Milan Duzemlić iz Drenovog Boka, nekadašnji opštinski beležnik u Jasenovcu, dao je, 18. maja 1945. godine, sledeću izjavu: ‘Do dana mog hapšenja i sprovođenja u logor, do 21. decembara 1943., prijavljeno nam je 900.000 ubijenih u logoru.’ 

SS-general Ernst Fik izveštava, 15. marta 1944. godine, svog pretpostavljenog, Hajnriha Himlera, da je u logorima u NDH poklano do 700.000 ljudi… Krajem 1944. nemački opunomoćeni general u Hrvatskoj Edmund Glajze (Glez) fon Horstenau piše o 750.000 pobijenih Srba… Herman Nojbaher, specijalni nemački izaslanik za Balkan u Drugom svetskom ratu, zapisao je: ‘Kad ustaške vođe pričaju o tome da su zaklali milion pravoslavnih Srba, – uključujući bebe, decu, žene i starce, – to je onda, po meni, preterivanje i samohvalisanje. Na osnovu izveštaja koji su stigli do mene, procenjujem da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi oko 750 hiljada.’  

Ko može tvrditi da su ove nacističke glavešine skupljale podatke od Srba, bilo četnikâ bilo partizanâ, i tako postale žrtve ‘srbočetničke’ i ‘srbokomunističke’ promidžbe iliti propagande? Dalje, ko može tvrditi da je Viktor Novak, pisac dragocene knjige Magnum crimen (Veliki zločin), Hrvat po narodnosti, a slobodni zidar po uverenjima, bio u službi srpskog revizionizma, propagande, mitomanije i svih ostalih idejnih nepodopština?  

Ili ko može tvrditi da su istaknuti Ravnogorci, Hrvati po narodnosti, Zvonko Vučković, jedan od najznačajnijih četničkih komandanata, i Đuro Vilović, bivši katolički sveštenik koji je, zgrožen ustaškim zločinima i sablažnjen držanjem velikog broja svojih kolega katoličkih sveštenika i monaha, prešao u Pravoslavlje i postao član Dražinog štaba na Ravnoj Gori? 

Pavelićevim, Artukovićevim, Luburićevim i – o užasa! – sadašnjim beogradskim fiškalima ustaških monstruma to nisu argumenti. Oni, demonski cinično i prepredeno, zahtevaju da se, posle osam decenija ne samo zataškavanja nego i zabrane govora o Jasenovcu i o stotinama masovnih stratišta Srba u takozvanoj NDH, posle betoniranja, poravnavanja i miniranja masovnih grobnica i logorskih kompleksa, posle konfiskacije matičnih knjiga Srpske Pravoslavne Crkve, pristupi poimeničnom prebrojavanju (!) pobijenih. Prihvatanje takve ideje bilo bi izraz krajnje i bezumne naivnosti.  

Područje koncentracionog logora smrti Jasenovac tek je 1964. godine dobilo status spomen-područja. Ali ni posle toga se nije smelo govoriti ko su bili zločinci, a ko žrtve. Ne treba dozvoliti da se to ponovi, a pogotovu da žrtve i zločinci zamene mesta u sećanju i u istoriografiji, što je ideja i cilj današnjih revizionista. 

Uz to srpsko društvo – a pogotovu Srpska Pravoslavna Crkva – ima svetu dužnost da narod vaspitava u kulturi liturgijskog, molitvenog pamćenja svetih mučenika za Hrista i svih postradalih od ruku ustaških krvnika, a nikako da vascelom hrvatskom narodu, sa kojim smo isprepletani i vezani na ovom komadu zemlje, ipso facto pripiše grehe prethodnih pokoljenja, i da tako i sami budemo otrovani mržnjom i osvetoljubivošću.  

Moramo govoriti i pisati istinu o masovnim zločinima u NDH, inspirisanim genocidnom idejom i ideologijom, moliti se svetim jasenovačkim mučenicima, a čuvati sebe i sve svoje od mržnje i osvete kao velikog greha.” 

Ovo je na poseban način, u zasebnom članku, istaknuto na portalu Pravoslavlje i u listu Pravoslavlje, što smatram velikim uredničkim promašajima info službe SPC-a i patrijaršijskog lista jer se pravi šteta, i to ne mala, patrijarhu Porfiriju i Crkvi.

Kako vladika Irinej, koji čita ove kolumne, ne bi dobio krivi dojam o meni ili o namjeri ovog mog teksta, ističem da cijenim njegov spisateljski trud makar s greškama. Na primjer, nije istina da je Krim ”uvek bio u sastavu Rusije”: u posljednjih 3.200 godina, kad točno znamo koji su narodi živjeli na Krimu, Rusko Carstvo okupiralo je poluotok tek 1783. godine. I samo poslije te godine Peterburg počeo je preseljavanje na Krim stanovnika iz dalekih ruskih gradova i sela. U sastavu Ruskog Carstva Krim je bio 134 godine, do pada Carstva 1917. godine. Poslije je tri godine trajao građanski rat, kada je vlast više puta prelazila iz jednih ruku u druge. Krim je postao autonomna republika u sastavu Ruske Federacije 1921., i bio je to do 1954., a to je 33 godine. Ali od 1941. do 1944. poluotok je bio pod nacističkom okupacijom, što je minus od još tri godine – sve zajedno 164 godine. Krajem veljače i sredinom ožujka 2014. Ruska Federacija je okupirala poluotok svojom vojskom… (Ostalo znamo i promatramo).

Elem, zaista cijenim vladiku, pogotovo kada kaže ovo:

”Istini za volju, nikakav pritisak (vlasti, op. D.P.) ne osećamo. Odluke Sabora, Sinoda, Patrijarha, ne zavise ni od srpskih vlasti, a pogotovu ne zavise od vlasti ili organâ bilo koje druge države ili međunarodne organizacije. Kada ne bi sledila jedinu Glavu Crkve, Hrista Gospoda, kada ne bi služila spasenju čoveka, sveta i svega stvorenog, nego se bavila tehnologijom vladanja nad čovekom, društvom i državom, tada bi, poput ovozemaljskih organizacija, Srpska Pravoslavna Crkva morala da uzima u obzir stavove političkih organizacija i, naravno, da u tom smislu trpi pritiske ili, u najmanju ruku, uticaje. Pritom bi, što je najgore, izneverila svoje biće i svoju misiju…” 

Ili ovo:

”Bogoslovski, – a to znači biblijski i svetootački, – mesna/pomesna Crkva se imenuje na osnovu njene kanonske teritorije, a ne na osnovu nacionalne ili jezičke pripadnosti njenih članova (…) naša pomesna Crkva jeste Srpska, ali u njoj ima mesta za sve, Srbe i ne-Srbe (…) kada kažemo Patrijarh srpski ili Srpska Crkva, onda to nikako ne znači ‘Patrijarh Srbije’ ili ‘Crkva Srbije’ nego Patrijarh i Crkva svih pravoslavnih Srba. (…) Vredna je pažnje i činjenica da se naša Crkva u carigradskom Tomosu o njenoj autokefalnosti i statusu Patrijaršije (1922.) ne naziva ‘Crkvom Srbije’ već izričito ‘Ujedinjenom pravoslavnom srpskom Crkvom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca’…” 

Ili ovo:  

”Na kraju krajeva, protivnici naziva Srpska Pravoslavna Crkva i zagovornici tendencioznog naziva ‘Crkva Srbije’ i nehotice pucaju sebi u nogu, i to, rekao bih, rafalno. (…) Oni, kad bolje pogledamo, ustvari uvoze etnofiletizam ili crkveni šovinizam među Srbe. Pošto, po njima, postoji samo ‘Crkva Srbije’, onda sledi zaključak da se Srbija nalazi svuda gde postoji jurisdikcija te Crkve. Niko u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi ne misli i ne govori tako. (…) Nova kovanica srpski svet naglašeni je deo političkog diskursa. Crkvenoj terminologiji je stran. Savremena sintagma, koja se koristi u Srpskoj Patrijaršiji, a i mom shvatanju više odgovara, jeste srpski duhovni i kulturni prostor…” 

Ili pak ovo: 

”Kao Telo Hristovo, Crkva ne može biti zalog bilo kakve socijalne ideje, bilo kakvog političkog projekta, pa, u krajnjem slučaju, ni garant ili žirant postojanja države po svaku cenu. Zbog čega je to tako? Zbog toga što postojanje i misija Crkve nisu vezani za bilo kakav politički, pa ni državni okvir, tako da ona ostaje uvek i zauvek uz ljude, uz narod, vršeći svoju misiju. Njen horizont je sotiriološki, vezan za spasenje ljudskog roda u Hristu Isusu”. 

Osim toga, ne jednom sam svjedočio da vladiku Irineja cijenim kao dobročinitelja, velikog mislioca i vrhunskog intelektualca i teologa. Zadivljen sam, uostalom, i držim primjerom kako treba raditi, njegovom teološkom doktorskom disertacijom (obranjenom 1980. na grčkom jeziku na Bogoslovskom fakultetu u Ateni), a koju mi je poklonio u srpskom prijevodu (”Tajna razlikovanja božanske suštine i energije u Svetoj Trojici po Svetome Marku Efeškom Evgeniku”, Beseda / Matica srpska, Novi Sad, 2019.) i s ljubaznom posvetom napisanom 29. septembra 2019. u njegovom domu u Novom Sadu: ”G. Dragi Pilselu, sa blagoslovom i ljubavlju u Gospodu, Pisac”.

Ali to mi daje pravo i nameće obvezu, jer, iako daleko manje umniji od njega, imam potrebu da ispravim cijenjenog vladiku. Naime, premda pretpostavljam da ovo što sam naveo kao odgovor na Vučelićevo posljednje pitanje u intervjuu više sliči na materijal koji je netko proturio gospodinu Irineju, za opasno i pogrešno navođenje tzv. njemačkih izvora, tako učena osoba bi trebala znati provjeriti što i kako piše, pogotovo što je od Vučelića pitanja dobio u pisanoj formi te je na njih vladika odgovorio studiozno i pažljivo, vlastoručno, ta znamo da se ne služi računalom niti se koristi internetom.

Dakle, uvaženom gospodinu Irineju, vladiki bačkom (a i možebitnom podmetaču kisele robe), kažimo ovako: ne ulazeći u vaše opravdano negodovanje zbog postojanja revizionizma (neoustaškog, nazovimo ga) u Hrvatskoj i ”na Kaptolu” ako se baš tako hoće kazati, ta crvenili smo se od srama zbog revizionističkih članaka i feljtona u katoličkom tjedniku Glas Koncila (i drugdje), a i protestirali smo zbog istih, opetovano i glasno, ili pak u vaše nezadovoljstvo sa stanjem historijske nauke u Srbiji (ili među Srbima), nije u redu da se (ne ulazim u svaku vašu rečenicu jer ima dokaza i ”dokaza” pa tako postoji ”dokaz” da je neki Srbin osobno i personalno vidio Alojzija Stepinca kako kolje u Jasenovcu, što je odvratna laž i grozna manipulacija ljudi s kojima ne bismo trebali imati ama baš nikakva zajedničkog posla) krivo čita povijest i elementarno brkaju pojmovi.

Kao što niti jedan povjesničar koji drži do sebe neće kazati da je Krim ”uvijek bio dio Rusije” tako, konačno, treba znati razlikovati stradale Srbe s cijelog teritorija NDH od onih koji su stradali u ustaškim logorima, a prvenstveno u onima koje zbirno nazivamo Jasenovac.

Jedno od najspornijih pitanja u jugoslavenskoj i suvremenoj hrvatskoj i srpskoj historiografiji i među Srbima je broj žrtava sistema koncentracionog logora Jasenovac iz vremena Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945. godine. ”U medijima namenjenim prvenstveno srpskom narodu za unutrašnju upotrebu, kad je reč o broju stradalih u Jasenovcu, kao argument u odbrani broja od 700.000 žrtava najčešće se pominju dvojica nemačkih oficira od kojih je prvi službovao u Zagrebu a drugi u Beogradu. To su general Edmund Glez fon Horstenau, specijalni opunomoćenik Nemačkog Rajha u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i Herman Nojbaher, koji je od avgusta 1943. do kraja 1944. godine bio u civilnoj službi sa specijalnim ovlašćenjima i zadacima u vezi sa Srbijom, Crnom Gorom, Grčkom i Albanijom, koje je dobijao najčešće direktno od Joakima fon Ribentropa, ministra inostranih poslova a povremeno i od firera Adolfa Hitlera.” (Veljko Đurić Mišina, ”Nemački oficiri o broju žrtava u Jasenovcu”, Muzej žrtava genocida Beograd, 6. marta 2021.)

”Nemački visoki funkcioneri u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zbog položaja koji su zauzimali, morali su da budu dobro informisani od svojih najbližih saradnika o problemima iz svog delokruga.

General Edmund Glez fon Horstenau obavljao je svoje dužnosti u Zagrebu što mu je omogućavalo da ima širok krug poznanika. Kad je reč o ustaškim zločinima nad Srbima, u svojim memoarima je mnogo toga pomenuo. Doduše, preskočio je nekoliko činjenica bitnih za razumevanje konteksta. Nije, međutim, spominjao konkretne brojeve stradalnika u Jasenovcu!

Herman Nojbaher nije imao prilike da boravi u Zagrebu i da razgovara sa ustaškim glavarima. On je imao obaveštajne referate koji su pripremani u Štabu za Jugoistok čije je sedište bilo u Beogradu. Elaborati su pisani na osnovu sekundarnih i indirektnih izvora i kao takvi se ne mogu u istorijskoj nauci uzimati bez kritičkog odnosa. To znači da je Nojbaherova procena o 750.000 pobijenih Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj samo slobodna procena koja iza sebe nema nikakve relevantne i proverljive dokaze!” zaključuje Đurić Mišina.

Ali ono što je važno je da se zna da je Horstenau samo na jednom mjestu spomenuo broj Srba stradalih u Jasenovcu i to u dijelu kad je opisivao stradanje sela Crkveni Bok, Strmen i Ivanjski Bok (zločini počinjeni 13. oktobra 1942.): ”Jasenovac je najstrašniji koncentracioni logor u Hrvatskoj. U Jasenovcu je ubijeno mnogo hiljada građana oslobođene hrvatske države”. (Edmund Glaise fon Horstenau, ”Između Hitlera i Pavelića, preveo Nikola Živković, Pravoslavna reč, Novi Sad, 2013., strana 531). Poslanik Kaše se pak nije javno izjašnjavao o metodama i razmerama zločina (Nada Kisić Kolanović, ”Mladen Lorković, ministar urotnik, Zagreb, 1998., 244.).

Kad je riječ o brojevima stradalih, Nojbaher kaže: ”Recept za pravoslavne, koji je primenio ustaški vođa i poglavnik, predsednik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, podseća na najkrvavije religiozne ratove: ‘Jedna trećina mora da postane katolička, jedna trećina mora da napusti zemlju, a jedna trećina mora da umre!’ Poslednja tačka programa bila je sprovedena u delo. Kada ustaške vođe pričaju o tome da su zaklali milion pravoslavnih Srba – uključujući, bebe, decu, žene i starce to je onda, po meni, preterivanje i samohvalisanje. Na osnovu izveštaja koji su stigli do mene, procenjujem da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi oko 750.000”. (Herman Nojbaher, ”Specijalni zadatak Balkan, Službeni list SRJ, Beograd, 2004., strane 149-150, vidi strana 50).

Dakle, riječ je ne o stradanju Srba u Jasenovcu nego na cijelom terenu NDH, dragi gospodine vladiko. Nije dostojno vašeg položaja da pričate lovačke priče s Vučelićem.

Ovo treba razumjeti, nije viša matematika. I kada se ovo razumije, kada se zna tko je što rekao, a tko je zaista revizionist (striček Fik je rekao onoliko, dajte najte) onda se strasti smiruju, dijalog postaje moguć i poželjan, nema potrebe za anatemom pak naši prijatelji neće moći govoriti o ”ratu u SPC-u” zbog sukobljenih stajališta nekih episkopa.

Postoji i jedno drugo pitanje koje me mori: a to je u vezi nekih poglavlja o ekleziologiji i sinodalnosti s kojima se opet bavim s obzirom na to da imam akademske obaveze. Ako jedan vladika kaže, otprilike, da samo on može govoriti o stradanjima u Jasenovcu, slaže li se to s načelom sabornosti? Pogotovo ako je taj vladika neupućen u stručne aspekte NDH i Jasenovca? I je li etički zatvarati usta drugom vladiki kojemu su žrtve Drugog svjetskog rata na našem terenu, a osobito žrtve Holokausta i Srba, pak naročito Srba na teritoriju NDH i u logorima, struka?

Moram ovo pojasniti jer će se ovaj tekst sigurno prenositi i citirati pa da budemo načisto. Pod pretpostavkom da nam je zaista stalo do utvrđivanja brojki u Jasenovcu treba kazati, i kažimo to bez okolišanja, da kada govori o žrtvama, vladika pakračko-slavonski Jovan ne govori kao episkop, iz katedre vladike, nego, naglasimo to, kao međunarodni priznati stručnjak čija se predmetna knjiga nalazi u odabranoj literaturi o holokaustu u Yad Vashemu. To, kao prvo.

Zatim, pitanje broja žrtava ne može biti crkvena stvar. Ili da vam kažem ovako: ne može pitanje je li Zemlja okrugla ili ne, biti crkvenom stvari! Opasno je i deplasirano da se Crkva stavi kao medijator naučnih vrijednosti!

Treća stvar koju trebamo utvrditi: ako se u proglasima Svetog Sinoda kaže da se Crkva neće umiješati u posao historičara i stručnjaka, kako to da vladika bački sebi daje pravo da se stavi iznad Sinoda i da ultimativno govori o poslu historičara i stručnjaka? Gdje su mu legitimacije za takvo nešto? Zar ne bi bilo mudro da ne prima na radnom stolu papire trećerazrednih došaptača (a zapravo provokatora) koji će ga nasaditi, već da čuje što struka govori, pa i o Jasenovcu?

Ne razumijem, zaista, zašto bi Irinej Bulović o Jasenovcu, bez kvalifikacija, mogao govoriti i to na tako vehementan način, a Jovan Ćulibrk, koji kvalifikacije ima, a i misiju ima, jer je Jasenovac na njegovom pastoralnom i kanonskom terenu, pak važnu ulogu ima u Muzeju žrtava genocida u Beogradu, i o njemu zna kompletna akademska javnost posvećena ovim pitanjima, mora šutjeti?! Neka mi se to pojasni, premda ja velim da je to neka vrsta zlosilja.

Zaključno: zalažem se da se nikome ne zatvore usta, pa ni sinodskim depešama ni potjernicama u Večernjim novostima (ili gdje već ordinira Milorad Vučelić). Ja naprosto ne prihvaćam govor mržnje ili govor iz mržnje! I ne pristajem na nerazumno ponašanje.

Ako smo na putu da shvatimo da treba razlikovati brojke umorenih Srba ”na teritoriju NDH” od onih koje su ustaše divljački umorili ”baš u Jasenovcu”, a to ne može biti ni 750.000 ni 900.000, a kamoli milijun i četiristo hiljada Srba koliko lupa Gideon Greif (i, po Bogu, što nakon svega već viđenog Gideon Greif ima tražiti u patrijaršiji?!), onda dobro. Ako se ne slažemo, kako rekoh, neka Milorad Vučelić nastavi pisati kako zatirem istinu o Jasenovcu i kako perem zločine genocidne NDH.

P.S. Milorade, bre, znam da si bio ”gebelsovska figura i jedan od bogova rata”, zatiratelj novinarstva i voždova metla, ali daj se opismeni jer krivo govoriš o mojim djedovima: jedan mi se puckarao s partizanima na Žumberku, a drugi je bio građevinac u službi Wehrmachta u Sarajevu, a kasnije prevoditelj za Gestapo na jugoistoku Poljske sve do dolaska Rusa i opće bežanije. I kada smo već kod dedova, moja baka Anči je govorila: Zakaj se postavljati za drek, ako ne znaš smrdeti?

 

Članak je prenet sa portala Autograf.

Click