Drago Pilsel – U ćeliji svetog Vasilija Ostroškog

Autor: Drago Pilsel

Imao sam profesora, izvanrednog, na teologiji u Rijeci, Antona Benvina, koji je posadio u meni sjeme želje za poznavanje istočnog bogoslovlja. Vrijeme je učinilo svoje. Godine su prolazile, onda se nešto u meni pomaknulo.

Neke stvari svakako nisam sam mogao režirati, pa tu prepoznajem prst Božji kako piše u mojoj knjizi života. Nisam tako mogao režirati zagrebačke potrese. Niti to da me tadašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije (premda smo već tada bili prijatelji nije imao obvezu da tu gestu učini) zajedno s mojom suprugom Claudijom pozove odmah k sebi, u rezidenciju na Svetom Duhu, kada je naša kuća postala nemoguća za život i tamo ostanemo sve dok se u naš dom vratila tekuća voda, nered donekle sredio i tlo se primirilo.

Nisam tako režirao susret s drugim bračnim parom kojeg je Porfirije također udomio i koji su mi probudili želju koja mi se konačno ostvarila protekli tjedan.

Borko, tako se zvao naš drug na Porfirijevom katu, i Tamara, njegova supruga, takvi su pravoslavni ljudi, duboke vjere. Ali Borku je bila namijenjena uloga da me uputi prema ćeliji svetog Vasilija Ostroškog.

Puno smo razgovarali o manastiru Ostrog. Puno.

I puno sam razmišljao kako to da je baš Borko, koji je toliko vjerovao u iscjeliteljsku moć svetog Vasilija, toliko da je u vlastitom rodnom selu u Bosni dao izgraditi kapelicu posvećenu svecu, mlad umro od neoperabilnog tumora na mozgu. To ne znam i to ostavljam Bogu da mi jednom pojasni.

Ali Borka pamtim i Borko me uputio na taj put.

I opet nisam ja režirao način. To Bog nastavlja pisati.

Nedavno sam prilikom boravka u Argentini s patrijarhom Porfirijem upoznao sveštenika, točnije misionara i jeromonaha Evstatija (Venezuela, Dominikana…). On je pak nazvao svog prijatelja u Crnoj Gori, a ovaj prijatelj, Crnogorac, Gordan Stojović, iz Herceg Novog, mene. Pozvao me je k sebi u goste, da obavimo jedan njemu važan razgovor pred kamerama (dogodilo se to u Budvi) ali i da mi pomogne u mom naumu da dođem do manastira, gornjeg. Javio sam se i vladici Metodiju u Nikšiću (jer smo se također upoznali u Buenos Airesu na ovom putu) da mu kažem da idem u Ostrog, i on se radovao i dao upute.

Ponavljam, to nisam mogao režirati. Možda se moj dolazak u Ostrog mogao drugačije dogoditi, tko zna kada i kako, ali se dogodio kako pišem, i to moram znati poštivati i cijeniti: na liniji Porfirije-Borko-Evstatije-Gordan-Metodije…

Dok me Gordan, narodni zastupnik u skupštini Crne Gore i bivši ambasador Crne Gore u Argentini u četvrtak 11. u jutro vozio do Ostroga, moram priznati, napola sam ga slušao jer su mi misli već bile usmjerene k svecu. Bojao sam se da neću znati što učiniti pred njim, kada dođem u ćeliju/špiljicu u kojoj je živio zadnji dio zemaljskog života i u kojoj počiva sačuvana tijela iako je preminuo 1671. godine.

Kada sam opazio manastir, visoko gore u stijeni, i kada smo se počeli penjati uličnom serpentinom do njega, bilo mi je zlo, uhvatio me neki nemir. Sve je to prestalo kada sam se našao na platou gornjeg manastira, ne znajući točno kamo se moram usmjeriti, i kada mi je Gordan pokazao taj zadnji dio puta.

Pred samom ćelijom, u koju se ulazi tako da se baš moraš sagnuti, nisam znao za sebe osim što sam bio u stanju šoka. To mi se do sada nije dogodilo na religijskim toponimima gdje sam sve do sada bio.

Ušao sam u ćeliju i vidio sveštenika koji stoji pored sveca, drži raspelo u lijevoj ruci i moli.

Kleknuo sam, prekrižio sam se, zastao.

Zatim sam polako prišao sanduku, položio ruke na rub i pogledao unutra. Zatvorio sam oči i nešto sam zatražio od Vasilija.

Nakon maksimalno dvije, možda tri minute, već sam bio vani. Rekao sam što sam mislio da treba, molio zapravo za jedan moj važan cilj i za zdravlje mojih poznanika i prijatelja i izašao jer sam znao da ljudi čekaju da izađem iz malene ćelije pa me bilo sram puno se zadržavati.

Istog dana navečer, na božićnom prijemu mitropolite Joanikija i vladike Metodija održanog u kripti prekrasnog sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, imao sam sreću upoznati ostroškog igumana. Gospodin Sergije me pitao zašto se nisam javio bratstvu pak sam odgovorio da mi je jutrošnja poruka vladike Metodija, kojom mi javlja da me Sergije čeka, kasno registrirana u mobitelu (bio sam bez interneta), kada smo već bili na putu za Podgoricu, u jednom hotelu u Danilovgradu, gdje smo stali na kavu. Ali mi reče da se to mora nadoknaditi i da bi bilo dobro da se vratim u Ostrog i da kao gost bratstva/zajednice boravim nekoliko dana.

Ni to nisam režirao: poziv da se, ako je moguće, vratim i da obavim male duhovne vježbe u tom ambijentu, na koljenima pred svecem i u mislima prema njemu.

Zašto vam sve ovo pišem?

Jer sam primoran, jer moram svjedočiti što sam vidio i shvatio.

U današnje vrijeme mnogi ljudi, ne samo na kršćanskom Zapadu, izražavaju skepsu prema relikvijama (moćima) svetaca. Neki ih čak smatraju ostatkom poganstva ili srednjovjekovnim praznovjerjem. Čak i oni koji ih prihvaćaju, često ih smatraju samo beživotnim podsjetnikom na nekog sveca i njegov život.

Veliki pravoslavni teolog sv. Justin Popović, obrazlaže kršćansku dubinu i utemeljenje prakse čuvanja i štovanja svetih relikvija.

”Nema sumnje, materija je najzagonetnije, najtajanstvenije i najsloženije zastupljena u ljudskom tijelu. Mozak?! – Kakva se sve čudesa i tajanstva zbivaju između njegove materije i duše! Svekoliko je iskustvo roda ljudskog: ničim se ta tajanstva ne mogu dokučiti i spoznati. Tek ponešto od toga dostupno je ljudskom čulno-razumskom ispitivanju. Isto tako i srce čovjekovo – satkano sve od samih nebozemnih tajni. Tako satkani i – svaka stanica u tijelu ljudskom, i svaka molekula, i svaki atom. Sve i sva je na svom tajanstvenom putu k Bogu, k Bogočovjeku. Jer stvorena Bogom Logosom, materija je samim tim Bogocentrična.

Pored toga, Svojim dolaskom u naš zemaljski svijet, i Svojom cjelokupnom bogočovječanskom ekonomijom spasenja svijeta, Gospodin Krist je očigledno pokazao da je ne samo duša, nego i materija stvorena od Boga i za Boga, i da je Bogočovjek i za nju sve i sva kao i za dušu. Jer sazdana Bogom Logosom, materija je sva svojim najunutrašnjijim nervom – bogočežnjiva, kristočežnjiva.

Očigledan dokaz toga je to što je Bog Logos postao tijelo, postao čovjek. Time je materija uzveličana božanskim veličanjem, i ušla u blagodatno-vrlinski podvig obogočovječenja, okristovljenja. Bog je postao tijelo, postao čovjek, da bi se sav čovjek, sve tijelo ispunilo Bogom, i Njegovim čudotvornim silama i moćima. S Bogočovjekom Gospodinom Kristom, s Njegovim Tijelom materija je sva krenula Kristovim putem: putem obogočovječenja, preobraženja, posvećenja, uskrsnuća, uzašašća k nadkerubinskoj slavi i vječnosti. I sve to biva i sve se to zbiva kroz Bogočovječansko tijelo Crkve, koja i jest Bogočovjek Krist u sveukupnoj punini svoje Bogočovječanske Ličnosti, punini koja sve ispunjava u svemu. Tim bogočovječanskim življenjem svojim u Crkvi tijelo se, kao materija, kao stvoreno, posvećuje Duhom Svetim, i tako otrojičuje Svetom Trojicom. Na taj način materija postiže svoj vrhovni božanski smisao i cilj, svoje vječno blaženstvo i svoju bogočovječansku besmrtnu radost.

Svetost svetaca, svetost i njihove duše i njihovog tijela je od njihovog blagodatno-vrlinskog življenja u bogočovječanskom tijelu Crkve Kristove. Takva svetost obuhvaća cjelokupnu ličnost čovjekovu: svu dušu i tijelo, sve što ulazi u tajanstveno ustrojstvo čovjekova bića. Svetost svetaca se ne zadržava samo u duši njihovoj, već se neminovno rasprostire i na tijelo njihovo, te je u svetaca sveto i duša i tijelo. I mi, pobožno poštujući svece, poštujemo cjelokupnu ličnost njihovu, ne razdjeljujući pritom svetu dušu od svetog tijela. Odatle je pobožno poštovanje svetačkih relikvija prirodni sastavni dio pobožnog poštovanja i molitvenog prizivanja svetaca. Sve to sačinjava jedan nedjeljivi podvig, kao što duša i tijelo sačinjavaju jednu nedjeljivu ličnost svetačku…” (usp. Dogmatika pravoslavne Crkve, knjiga treća, Beograd, 1978. str. 675. – 683.).

I muslimani i katolici (našao se tu i poneki pobožni židov), svi koji dolaze u Ostrog, ti milijuni duša, da, dobro ste pročitali, Vasilija štuju i mnogi izvan pravoslavnog svijeta, slute da su sveci Božji prijatelji; možda neće reći kao mi kršćani da na Zemlji s Kristom trpe i proslavljaju se. Odnosno da pošto su više ujedinjeni s Kristom, jačaju Crkvu. Uče životu i svetosti. Konačno nas svojom sudbinom povezuju s Otkupiteljem. Ali znaju svi da je ta ostroška kamena ćelija prozor u nebo, u ono tamo iza naše smrti, ali ne samo to, nego i u ono tamo što utječe na naš život – ta odakle sva ta čudesna ozdravljenja? Samo od snage naše psihe? Psiha je važna, ali ja vjerujem da Vasilije drži otvoren prozor u nebeski vrt.

Nije mali broj i onih koji su gore u Ostrog stigli kao nevjernici, a spustili se natrag kao vjernici!

Da bi se nekoga častilo kao sveca on ne mora imati besprijekoran i bezgrešan život, nego vatrenu i iskrenu predanost molitvi i dobrim djelima, čime postaje uzor junačke kreposti. ”Pravo štovanje svetih nije toliko u mnogim vanjskim činima, nego više u jačini djelotvorne ljubavi kojom od svetaca tražimo iz života primjer, udio u zajedništvu s njima i pomoć od njihova zagovora” (Lumen gentium, br. 51).

Vasilije nije taj koji liječi, Vasilije svjedoči Hrista i za Hrista, Krist nas liječi, i uvijek liječi, makar se nama ne dogodilo ono što za naša tijela tražimo.

Ne znam vam sada kazati hoću li ostvariti cilj za koji se molim Vasiliju na način da moj predmet i on zastupa.

Ali ako sam zahvaljujući Porfiriju, Borku, Evstatiju, Gordanu, Metodiju, Sergiju i drugima dobio novi impuls da rastem u vjeri trebalo bi to biti već samo po sebi važno. Jako važno.

Ta čudesa po kojima je Vasilije poznat, više nego po biografiji (kao Stojan Jovanović iz sela Mrkonjići u Popovom polju ili monah iz manastira Tvrdoš kod Trebinja, ili vladika zahumskog i skenderijskog kasnije), koja inače bivaju od svetih relikvija, svjedoče da je pobožno poštovanje njihovo od strane ljudi ugodno Bogu.

To što sam pošao u Ostrog je milost, posredovana od prijatelja. Svidjelo se Bogu te ljude povezati na mom životnom putu.

I to što odlučujemo širiti prijateljstva, imati povjerenja u druge i biti pozitivni i otvoreni za dobra iskustva koja nam se priopćuju, važna je stvar.

Prije svega molim za milost rasta u vjeri. Sve drugo zatim dolazi.

O čemu drugom svjedoče ta čudesa, ako ne o vjeri koja propovijeda da je Krist uskrsnuo u tijelu i uzašao s tijelom na nebo, za naše spasenje?

Stavljamo na sebe dezodoranse i parfeme, a zaboravljamo da je važno ”mirisati na Boga”. Poklonjena mi je, to hoću kazati ovom kolumnom, velika šansa. U pravoslavnoj teologiji razlikujemo pojmove pa tako govorimo o blagodati – nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.

Ne prestajem se čuditi velikom broju onih koji su lajkali moju fotografiju snimljenu nakon izlaska iz ćelije svetog Vasilija: kao da prst Božji nastavlja pisati i na Facebooku.

Piše dalje, a ja ću se potruditi saznati što mi je sve napisao.

Gordan mi je kao malu uspomenu na ove dane boravka u ”Zaljevu svetaca” i u Crnoj Gori poklonio mali kip svetog Leopolda Mandića čiju smo crkvicu, kao i grob njegovih roditelja, također posjetili u Herceg Novom.

I Leopoldom koji je cijelog sebe pretvorio u hram Duha Svetoga, u hram Boga živoga se isto piše jer Bog je život i svjetlost, i koji se nalaze u ruci Božjoj nalaze se u životu i svjetlosti.

Mitropolit Joanikije, čitam u časopisu Mitropolije crnogorsko-primorske Svetigora, reče da ne možemo shvatiti sve ono što čini sveti Vasilije jer mnogo se toga događa nevidljivo. Ima li većeg dara od vjere koju netko dobije, pita vladika?

Mir vama, Hristos se rodi.

Članak je prenet sa portala Autograf.