Zašto gej sportisti najteže ‘izlaze iz ormara’?

1. October 2021.
Kada je mladi i talentovani igrač Nashville Predatorsa Luke Prokop javno rekao da je homoseksualac - postao je prvi igrač Američke profesionalne hokejaške lige (NHL) koji je to uradio.
mercedes-mehling-7J7x8HLXQKA-unsplash (3)
Ilustracija. Foto: Mercedes Mehling / Unsplash

Piše: Adnan Čomor

Malo prije njega to je uradio Carl Nassib, profesionalni američki fudbaler koji nastupa za NFL ekipu Las Vegas Raiders.

Objave ovih američkih zvijezda ponovo su otvorile diskusiju u javnosti – zašto mali broj profesionalnih sportista govori o svojoj seksualnoj orijentaciji, tačnije – zašto se mali broj njih usudi izjasniti kao gej? Više o temi na Facebook rubrici Zašto? Radija Slobodna Evropa.

Kraj karijere – “posljednji ormar”

Prokop i Nassib su preko noći dobili veliku podršku svojih saigrača, ekipa, osoblja, navijača, postali su instant zvijezde i na društvenim mrežama – ali su otvorili i nova pitanja, poput nedostatka otvoreno homoseksualnih igrača u hipermaskulinskom svijetu muškog profesionalnog sporta.

U SAD-u se to često naziva “posljednji ormar”, budući da profesionalni sportisti često tek nakon okončanja aktivnog igranja kažu da su homoseksualci.

“Ovo je primjer šireg društva koje se mijenjalo mnogo brže nego što su to učinile institucije sporta ili sportske kulture”, rekla je Cheryl Cooky, profesorica američkih studija i ženskih, rodnih i seksualnih studija na Univerzitetu Purdue, nakon što je Prokop otvoreno priznao da je gej u julu mjesecu 2021. godine.

Gej profesionalni sportisti su manjina, bez obzira o kojem se sportu radi, a Rory Margrath, istraživač sa Solent Univerziteta u Engleskoj je podvukao činjenicu da gej sportiste u profesionalnom sportu u suštini nema ko ni da zastupa.

“Muška kultura” u sportu

U prilog ovome ide i studija Univerziteta British Columbija iz 2018. godine u kojoj se navodi da gej studenti sve manje žele da učestvuju u sportskim aktivnostima za razliku od svojih heteroseksualnih kolega.

To bi moglo biti posljedica “muške kulture” u središtu ovih velikih sportova, kažu stručnjaci, stvaranjem okruženja koje je manje prijateljsko za homoseksualne profesionalne sportiste.

Iako se klima za ovu temu mijenja na bolje iz godine u godinu – strah ostaje isti: Da li će biti prihvaćeni?

Robbie Rodgers je prvi fudbaler iz SAD koji se “outovao” 2013. godine. Bivši je reprezentativac SAD u fudbalu, a minulih godina je iznosio brojne detalje iz svlačionice koje su možda najbolji primjer toga zbog čega se sportisti teže “outuju”.

Tvrdi da je godinama trpio uvrede od saigrača, protivničkih igrača, trenera za koje je i protiv kojih je igrao, koji su mu znali dobaciti “ne dodaji loptu kao peder”.

Olimpijske igre – globalna platforma za “outovanje”

Bivši NFL igrač David Kopay se nakon karijere, davne 1975. godine deklarisao kao homoseksualac. Dugo vremena nakon toga nije mogao pronaći posao trenera u SAD.

France24 je objavio podatak da je na Olimpijskim igrama u Tokiju bilo više gej sportista nego ikada prije. Upravo su se Olimpijske igre godinama koristile kao globalna platforma i prilika da se promoviše jednakost u sportu.

Isti izvor je naveo da su u Londonu 2012. godine na Olimpijskim igrama bila 23 homoseksualca, u Rio De Janeiru četiri godine kasnije 56, a procjena je da je broj bio tri puta veći na OI u Tokiju.

“Osjećam se nevjerovatno ponosno dok govorim da sam gej muškarac i olimpijski šampion”, riječi su Britanca Toma Daleya, koji je o svojoj seksualnoj orijentaciji javno progovorio 2013. godine.

U ženskom sportu – stvari su malo drugačije

S druge strane, stječe se utisak da je ženama, profesionalnim sportistkinjama ‘outovanje’ dosta lakše i mnogo prihvaćenije.

Cheryl Cooky navodi da je to zbog različitih ‘kultura sporta’ žena i muškaraca.

“Historijski gledano, ženama je bavljenje sportom značilo osporavanje rodnih očekivanja i rodnih normi ponašanja. Za muškarce, sudjelovanje u sportu pokazuje, potvrđuje i utjelovljuje sve one karakteristike koje očekujemo od muškaraca”, pojasnila je profesorica Cooky u razgovoru za NPR.

Brojni eksperti navode da za gej žene i muškarce svijet sporta više nije tako neprijateljski nastrojen, te da je to stalo osamdesetih ili krajem devedesetih godina. Navode i to da iako se klima za gej sportiste mijenja, još se mnogo mora učiniti po pitaju inkluzije.

Posebno kako bi se spriječili slučajevi samoubistva, poput onoga kojeg je 1998. godine počinio Englez Justin Fashanu, prvi fudbaler u historiji koji je priznao da je gej.

John Amaechi, psiholog i bivši košarkaš koji se “outovao” 2007. godine, nakon što se povukao iz sporta, rekao je da se mnogi igrači boje da će biti poznati kao “karikatura” na temelju njihove seksualnosti.

“Boje se da će njihov životni trud i rad, njihovo naslijeđe, samo postati ‘to je onaj gej tip’. Osim toga – znaju da će biti posljedica”, zaključio je Amaechi za agenciju Reuters.

No, čak i dok javno prihvaćanje LGBTQ+ osoba raste u većem dijelu svijeta, posebno na Zapadu, sport se obično smatra područjem u kojem postoje homofobija i rodni stereotipi.

Članak je prenet sa portala Radio Slobodna Evropa.

Click