Sreća u nesreći

21. March 2022.
Svetski dan sreće je usled ružnih slika iz evropskog rata postao bizarna kap u okeanu suza. Ipak se obeležava deseti put. S tim što „imati sreće“ odjednom i u Evropi opet znači – ostati živ.
47951062_303
Foto: picture-alliance/dpa/O. Humphreys

Nekima se čini da je Otkrovenje Jovanovo upravo na delu, da nas već okupljaju na planini Megido (har megido – Armagedon) na konačni obračun dobra i zla. Apokalipsa je prema mnogim uznemirenim savremenicima u poodmaklom stadijumu – Antihrist na belom konju dolazi za jedne sa Istoka, za druge sa Zapada.

Riđi konj i njegov jahač sa uzdignutim mačem već su doneli rat. Za neke smo uznapredovali još dalje – vrani konj nam se priviđa u tami sveta. A glad za koju je takođe zadužen, i od nje se u ovom svetu iz minuta u minut umire. Ljudske oči koje se gase negde u Ukrajini, vide četvrtog jahača na konju zelenku – on se zove smrt. Njega se, stavljajući masku na lice, bojimo evo već treću godinu, jer donosi i bolest.

Apokalipsa je, ako ćemo pravo, odavno već svakodnevno stanje čovečanstva.

U takvom trenutku čovečanstvo deseti put slavi Svetski dan sreće. Slavili smo ga dok su ljudi umirali u Avganistanu, Iraku, Jemenu, Siriji, na Filipinima, u pojasu Gaze, u Južnom Sudanu i Nagorno-Karabahu. U Ukrajini nisu ni prestali da umiru od 2014.

No, ne treba da požurimo sa zaključkom da smo potpuno cinični. Nije li Tomas Džeferson u Deklaraciji o nezavisnosti Sjedinjenih Država još 1776. zapisao da je „pursuit of happiness“ (potraga za srećom) temeljno ljudsko pravo. Sreća se, dakle, na početku moderne političke ere definiše kao konstitutivna kategorija – uz slobodu i pravdu.

Ovaj put – to je očigledno – usled medijski posredovanih slika iz evropskog rata Svetski dan sreće je i za nas tek bizarna kap u okeanu suza.

Kako smo dobili Svetski dan sreće?

Verovatno do toga ne bi došlo da na istoku Himalaja ne postoji kraljevstvo Butan, potpuno okruženo Kinom i Indijom. Od 2008. je to ustavna monarhija. Tamo živi manje od milion ljudi, uglavnom tantričkih budista koji slede ogranak budizma Vađrajanu (dijamantska kola).

Sabijeni između kineskih i indijskih milijardi, ljudi zaista ne predstavljaju velesilu. Imali su i oni svoje nesreće, građanske ratove, davno slavno doba kada su bili moćni, spoljnopolitičku zavisnost od britanske kolonijalne sile, pa od Indije. Ali Butan nikada nije bio kolonija, niti je imao stranog gospodara.

Kralj Džigme Singe Vangčuk koji je Butanom vladao 34 godine i presto ustupio svom sinu 2006. tvorac je koncepta „bruto-nacionalne sreće“. Butan nije hteo da kao svoj razvojni cilj postavi beskonačni ekonomski rast. Ideja o sreći kao razvojnom cilju pojedinca i društva u sebi ima budističku osnovu. Butan je uspeo da organizuje niz međunarodnih konferencija o ovoj temi i da na neki način pokrene univerzalizaciju ideje.

Bruto-nacionalna sreća se sastoji od četri glavna činioca – kulturne dimenzije, ekonomskog razvoja, dobrog upravljanja i zaštite životne sredine. Sreća stanovništva se „meri“ u više oblasti – psihološko blagostanje, zdravlje, upotreba vremena i sklad, obrazovanje, kulturna raznolikost, dobro upravljanje, život u zajednici, ekologija, životni standard.

Ako sažmemo, onda imamo portret srećnog naroda: Njegovi pripadnici su zadovoljni, zdravi, imaju vremena da usklade privatni i poslovni život, imaju pristup solidnom obrazovanju i pouzdanom zdravstvu, okruženi su kulturnom šarolikošću, država je servis građana, zajednica je važna i nikoga ne ostavlja na cedilu, život se vodi u skladu sa prirodom a ne protiv nje, standard je zadovoljavajući.

Ideja sreće u mnogome zavisi od kulturnog konteksta, ali ima i nečeg opšteljudskog u sebi. Stoga nije čudo da su Ujedinjene nacije na Inicijativu Butana 2011. usvojile rezoluciju „Sreća: ka sveobuhvatnom pristupu razvoju“, a od 2012. se 20. mart obeležava kao Svetski dan sreće.

Imati ili biti

Još 1998. je Londonska škola ekonomije i političkih nauka (LSE) objavila istraživanje koje je rangiralo države sveta po osećanju sreće ispitanika. Rezultati su šokirali zemlje blagostanja. Na prvih pet mesta bili su Bangladeš, Azerbejdžan, Nigerija, Filipini i Indija, dok su znatno bogatije zemlje, od Velike Britanije preko Nemačke do Sjedinjenih Država, zauzele pozicije od 32 do 46. To istraživanje je pokazalo da je subjektivno blagostanje moguće i u objektivnoj bedi.

Posle toga nastao je čitav niz „istraživanja sreće“, indikatori su se umnožavali i njihov set se pretvarao u različite indekse. Istraživači sreće su ustanovili da postoji „paradoks blagostanja“ – zemlje koje su u pola veka uvišestručile ekonomsko blagostanje nisu povećale sreću svog stanovništva.

Švajcarski ekonomista Matijas Binsvanger je procenio da se čovekova sreća ne uvećava sa porastom dohotka iznad 20.000 dolara. Slične studije su „tačku zasićenja“ postavile na godišnji nivo između 50.000 i 70.000 dolara po porodici.

To bi značilo da će na Balkanu povećanje plate još dugo da nas čini srećnim, da ćemo jedni drugima govoriti „neka ti je sa srećom“ čak i kada kupimo usisivač – jer nam prosečna plata još dugo neće biti iznad 1.500 dolara mesečno. Daleko je naš „prag zasićenja“.

Statistika sreće

U međuvremenu se narodna sreća standardizovano meri: Od 2002. se godišnje objavljuje Svetski izveštaj o sreći. On se dobija ukrštanjem statističkih podataka iz više oblasti. To su bruto-domaći proizvod po glavi stanovnika, socijalna podrška, očekivani zdrav životni vek, sloboda donošenja sopstvenih životnih izbora, velikodušnost opšte populacije i percepcija unutrašnjeg i spoljnog nivoa korupcije.

Prema ovim kriterijima, svetski šampion je četvrti put zaredom Finska. Slede Danska, Švajcarska, Island, Holandija, Norveška, Švedska, Novi Zeland i Austrija. Od zemalja iz regiona najbolje je plasirana Slovenija na 29 mestu, sledi Srbija na 47. mestu, Hrvatska na 59, Bosna i Hercegovina se u odnosu na prošlogodišnji izveštaj popravila za jedno mesto i sada je na poziciji 63, kao i Crna Gora koja je prešla na poziciju 71. Albanija je na 91. mestu, a Severna Makedonija na 92.

Da članstvo u klubu zvanom EU ne donosi samo po sebi sreću pokazuju pored Hrvatske i Portugal (57), Grčka (67) i Bugarska (86), jer su od njih daleko srećniji ljudi u Gvatemali (30), Urugvaju (31) ili Singapuru (32).

Valja napomenuti da će ruska invazija u Ukrajini sigurno ostaviti gorak trag u indeksu sreće koji će biti objavljen za godinu dana. Izvesno je da će posle ovakvog potresa i stradanja Ukarjina teško sačuvati ionako lošu poziciju na tabeli (108), ali i da će se Rusija (74) sigurno pomeriti ka dnu tabele – prema poslednjem na listi, Avganistanu (146), izmrcvarenom decenijama rata.

A šta kažu mudre glave?

„Sreća daje da bi uzela“, kaže Fridrih Rikert u 19. veku. Njegov savremenik Karl Herman Buse zapisao je pesmu „Iza brda“ u kojoj ljudi tvrde kako sreća živi iza brda, pa onda prevale mnoge planine da bi se vratili kući sa suzama u očima.

Gete je primetio, dok ostali moraju da tegle, da čine, da nešto znače, „srećan narod ne mora ništa osim da bude“. To se prema njemu odnosi na sve koji su „na području lepote najslobodniji građani“. Da li je moguće da u ovozemaljskim uslovima postanemo taj Geteov „srećan narod“, da zasnujemo „carstvo nebesko“, kako je ironično pevao Hajnrih Hajne – i tako dosegnemo stanje trajne sreće? Kako ko.

Za bolesnika je sreća zdravlje, za siromaha bogatstvo. Pesnik sanja o svetskoj slavi. Vojskovođa o ratu. „Svet neće nikada dozvoliti sreću“, napisao je Šiler u pesmi „Tajna“ – sreća se mora zgrabiti, oteti, uloviti. A još jedan velikan nemačke klasične književnosti Evald Kristijan fon Klajst je zapisao: „I najsrećniji umire od želja; kap brige mu zagorča cela mora radosti.“

Naravno, „sreća je lepa samo dok se čeka“ – to znaju sve šiparice. Iza tog stiha Desanke Maksimović krije se psihološki utemeljena teza da „sreća nema sadašnjost“. Sreća se prema tome očekuje iz budućnosti – to je nada. Ili se pojavljuje u obliku sećanja na srećne dane. Budućnost i prošlost bi tako bili jedini stvarni oblici doživljavanja sreće.

Ispijanje slane vode

Uz sve ovo, sve do modernog doba ljudi nisu ozbiljno razmatrali mogućnost da se sreća može naručiti ili kupiti. Skoro cela starogrčka klasična filozofija je blaženstvo, eudemoniju, shvatala kao najviši oblik vrline. Za razliku od hedoniste koji sreću traži u čulnim senzacijama, eudemonista je vidi kao ostvarenost na osnovu ispravnih postupaka.

Aristotel je sreću zasnivao na vrlini, a nju na razumu. Mnogo kasnije Paskal je rekao da srce poseduje razloge koje razum ne poznaje. Tako je odbranio misteriju sreće od tiranije razuma.

Između Aristotela i Paskala smestilo se hrišćanstvo koje sreću seli u onostranost, čime je pitanje zemaljskog blaženstva odgođeno na neodređeno vreme. Nemački filozof Kant nije verovao sreći, više je voleo etiku dužnosti.

Biohemičari su uredno razložili materije koje mozak prisiljavaju na sreću. Neke od tih materija su sintetizovane. Gutamo ih, legalno ili ilegalno, u našoj poteri za srećom. Živimo u konzumerističko vreme. Daj mi svega, više i odjednom.

To je vrsta „sreće“ zasnovana na drogama – konzumu, statusnoj odeći, opijatima, hiperventilaciji na društvenim mrežama. Problem je što na taj način koristimo morsku vodu za piće. Naša žeđ za ispijanjem sreće neće biti utažena na ovaj način – što više piješ slanu vodu, sve više si žedan.

Imati sreće i biti srećan

Svedoci smo poplavi savetnika, influensera i ostalih virtuelnih zavodnika, koji obećavaju recepte za sreću, od onih popularno-psiholoških do astroloških. Od viška nekvalitetnih informacija u virtuelnom svetu ljudi nisu srećni već zbunjeni.

Jezik je često pametniji od njegovih govornika. Na engleskom, francuskom, starogrčkom, latinskom „imati sreće“ i „biti srećan“ nije ista stvar – to su različite reči. Prvi izraz označava dobitak koji je plod slučaja, a drugi stanje kojem se teži i koje velikom broju ljudi izmiče.

Ako pomislimo da se na globalnom nivou opet zvecka atomskim oružjem, čak i ako smo srećni – mi samo imamo sreće da apokaliptični scenario, sa kojim smo započeli naš razgovor o sreći, još nije pokrenut. Po tom scenariju nema više srećnih naroda i pojedinaca. Stručnjak za takva mračna vremena bio je nemački pesnik Bertolt Breht:

Bezazlena reč je ludost. Glatko čelo
ukazuje na neosetljivost. Smejač
još nije dobio
užasnu vest.
Kakva su to vremena, u kojima je
razgovor o drveću skoro zločin
jer podrazumeva ćutanje o tolikim nedelima!

Nije nam bila namera da počinimo „zločin“ ćaskanja o sreći. Već da obeležimo Svetski dan sreće tako što ćemo sa ove reči skinuti poneki od brojnih velova iza kojih su je sakrile naše želje i strahovi. Uostalom, na grčkom je apokalipsis – podizanje vela.

Članak je prenet sa portala Deutsche Welle.

Članak je prenet sa portala Deutsche Welle.

Click