Život u amsterdamskom getu, primjeru moderne multikulturalnosti

Piše: Mirza Softić

Budim se oko 7:30 sati. Prije pola devet moram biti u vrtiću čiji vlasnici su Turci, a zaposlenice Turkinje, Marokanke i Surinamke. U vrtiću se priča isključivo holandski. Nekoliko dana pred Uskrs bio je organizovan uskršnji doručak, a na Veliki petak farbanje jaja. Ponedjeljak nakon Uskrsa bio je neradni dan, iako su većina učiteljica i djece muslimani. Uskoro ćemo obilježiti i Bajram.

Po povratku iz vrtića u autu slušam indijski radio Ujala. Nalazim se s prijateljem i odlazimo na portugalski doručak u kafić gdje se vijore portugalska i egipatska zastava. Prolazim pored hotela u kom čujem dvije bakice koje pričaju papiamento, a pored njih neki Balkanac psuje na telefon na našem jeziku i, kako završi razgovor, izvini se bakicama što je bio glasan. Nas dvojica ga prepoznajemo, riječ je o čovjeku koji se bavi svim i svačim, a rijetko šta od toga je legalno. Uvijek je ugodan i raspoložen za razgovor. Zovnemo ga na kafu, kaže da posti, posvetio se vjeri. “Aferim”, rekoh.

Odlazim do supermarketa u kom su sve kasirke pokrivene. Pokriveno je i dosta žena koje tu kupuju namirnice. Uzeću kafu koja se prodaje za euro do deset ujutru. Nema gužve jer je ramazan, posti se. Uzimam kapučino sa sojom koji mi pravi djevojka iz Gane.

Po povratku ću svratiti do Sirijca da me ošiša i obrije. Petak mi je već godinama neradni dan – i u ovoj, a i u prošloj firmi. Prošla je brojala preko 200 različitih nacionalnosti, a ja sam vodio grupu na internom Facebooku gdje sam okupljao sve bivše i sadašnje Jugoslovene. Bilo nas je 300-ak, svih naroda i narodnosti. Za šest godina desio se samo jedan međunacionalni konflikt, između dvojice kolega rođenih u Titovoj Mitrovici, ali su se brzo složili da je to danas Kosovska Mitrovica i na moju intervenciju – pomirili. Svi ostali su se sjajno slagali, pomagali jedni drugima i ponašali se kao da se konflikt između naših zemalja nikada nije ni desio.

Primjeri multikulturalnosti

Kada vam neko kaže kako su Sarajevo, Mostar, Novi Sad ili Subotica primjeri multikulturalnosti, znajte da je to samo djelomično tačno. Dok u Vojvodini ima Mađara, Rumuna, Rusina, Slovaka i drugih, bh. gradovi uglavnom bilježe razlike između kafe i kave, hiljade i tisuće, te nekih drugih, manje relevantnih termina, dok u suštini ipak svi pričamo isti jezik.

U mom amsterdamskom getu, kako ga i sam volim nazvati, nekad davno nije bilo toliko sigurno se kretati. Iako ne vjerujem pretjerano u te priče, jer su me dočekale gdje god sam živio, triput sam svjedočio određenoj promjeni sredine koja je bila vidljiva vrlo brzo.

Prvi stan smo “dobili” lutrijom i nalazio se u zapadnom dijelu grada. Kada opština gradi stanove, a ima više prijavljenih, onda se izvlačenjem odluči ko će dobiti priliku da unajmi ili kupi stan. Imali smo skromna primanja, ja sam čak studirao i bili smo na granici da li će nam dozvoliti da tu živimo. Posrećilo se da su neki ljudi odustali i lutrija je odabrala nas, da za “samo” hiljadu eura mjesečno živimo izvan amsterdamskog prstena, što je te 2011. godine označavalo daleku periferiju, iako je bilo samo 20 minuta biciklom od centra.

Pošto je taj kvart važio za problematičan, u roku od samo nekoliko godina dosta zgrada je srušeno i napravljene su veće i bolje. Ljudima koji su tu živjeli u socijalnim stanovima je ponuđen bolji smještaj, a razlika u cijeni je namirena tako što su se na tom mjestu prodavali i iznajmljivali skuplji stanovi. Tako je promijenjena cijela slika naselja, razbijena je četvrt gdje bi se skupljali samo pripadnici određene nacije i napravljena je miješana nacionalna struktura. Tako se, istraživanja govore, direktno radi na odbacivanju predrasuda jer umjesto da kod “nekog svog” idete i doktoru, i frizeru, i u restoran, to morate uraditi kod “nekog ko nije vaš”.

Jednostavna zamjena stana

Stan koji smo unajmljivali, a u međuvremenu kupili, odlučili smo zamijeniti malo boljim, ali na uslovno rečeno lošijoj lokaciji. To nam je vrlo brzo uspjelo, a koliko je Holandija jednostavna zemlja, kazalo mi se dok smo podizali novi kredit. Naime, u Holandiji nije potrebno zatvoriti stari stambeni kredit da biste podigli novi, nego je dovoljno usmeno obećati da ćete stari stan prodati.

Pošto cijene uvijek rastu, banka nema nikakvog rizika, tako da nema potrebe za maltretiranjem, nego se jednostavno zadužite još 300-400 hiljada eura, a ako ne plaćate ratu na vrijeme, desiće se ono šta se već inače dešava s hipotekama, te ćete tako dobiti i loš kreditni rejting iz kojeg ćete izaći tek nakon nekoliko godina.

Doselili smo u Osdorp, dio grada koji je još dalje od centra, nekih pola sata biciklom, i uvidjeli da nam je tu ljepše jer je raznovrsnije. Međutim, kad smo počeli birati školu za dijete, jedva smo pronašli jednu koja nam odgovara. Kvart se sastoji od starih i novih zgrada, i plan je da se u roku od nekoliko godina potpuno renovira. U svakom momentu ćete vani vidjeti stilom različite ljude, a kako živimo preko puta policijske stanice, imam osjećaj da se stalno dešava nešto ružno jer svako malo čujem sirene. Ipak, to uopšte nije tako.

Sigurni grad

Amsterdam je jedan od najsigurnijih glavnih gradova u Evropi i po statistikama kriminala daleko ispod engleskih, francuskih, belgijskih i njemačkih gradova. Kao razlog tome upravo se navodi razbijanje getoiziranih dijelova grada, a pošto takva strategija ide u prilog svima, niko se ne opire nego postoji prećutni dogovor da je normalno preseliti negdje drugo ako se gradi novi stambeni kvart.

Naravno, i tu postoje problemi, pa onda domaći stanovnici često tu dosele, ali djecu šalju u školu koja je daleko od mjesta gdje žive. Ne mogu plaćati preskupu stanarinu ili veliku ratu, ali im se ne sviđa da im se djeca obrazuju s imigrantima.

Sličnu stvar sam doživio i kada sam našao spisak mana i vrlina našeg starog stana, a koji su napisali ljudi koji će kasnije tu useliti. Kao mane su naveli previše muslimana i blizinu džamije, a kao vrline dobre turske prodavnice i mnogo restorana od kojih su 90 posto bili takođe turski. I tu cedulju su ostavili u stanu imigranta muslimana, nesvjesni njene kontradiktornosti, a moju ženu i mene jednostavno nisu tako gledali. Kad sam ih suočio s tom činjenicom, rekli su mi da smo mi za njih Jugosloveni, a Jugosloveni su mnogo prihvaćeniji na Zapadu i u domaćim glavama ne idu u isti koš s Arapima, Turcima, Pakistancima i ostalim bijelcima koje ne smatraju bijelom rasom.

Danas smo sretni u našem getu koji se polako pretvara u elitno naselje. Za određeni broj godina će kompletan Amsterdam postati elitni grad. I u njemu će koegzistirati svi koji ga vole, a spisak nas koji smo u ljubavi s Amsterdamom je dug, predug, a ja sanjam da ću i tada ići kod “mog” Sirijca na brijanje i “mog” Portugalca na doručak. Kada nakon toga pogledam kako se moje Sarajevo diči s različitostima, samo uzdahnem i u sebi kažem: “Nemate vi pojma šta je stvarno različitost”. I takvo, puno mahalaštine, Sarajevo ostaje u srcu i uvijek se najviše voli. Lijepo je imati dva grada u kojima si kao kod kuće.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.