Kultura sjećanja kao strategija protiv zaborava

10. July 2022.
Kad bismo zaboravili Srebrenicu, stavili bismo pod hipoteku i sopstvenu budućnost; moramo naučiti lekcije iz prošlosti kako bi spremnije prihvatili ono što dolazi sutra.
Srebrenica_massacre_memorial_wall_of_names_2009_2
Spomen zid u PotočarimaFoto: Michael Büker/CC BY-SA 3.0/Wikimedia Commons

Piše: Hatidža Dedović

Ima dana kada doista uvidite da je pamćenje rijeka koja uvijek teče unatrag. Sa približavanjem 11. jula intenziviraju se slike sjećanja iz ne tako daleke ratne prošlosti.

Kad bismo zaboravili Srebrenicu, zbog gubitka pamćenja, stavili bismo pod hipoteku i sopstvenu budućnost. Mi moramo naučiti lekcije iz prošlosti, kako bi spremnije prihvatili ono što dolazi sutra.

I kad bismo htjeli pobjeći od prošlosti, dokumenti i arhivi bi nas podsjetili. Dobro je primijetio italijanski sociolog Paolo Montesperelli u svojoj Sociologiji sjećanja da je pamćenje zajednička kultura, arena za sučeljavanje različitih gledišta i društveni okvir koji orijentiše i jača individualne perspektive. Bez memorije ništa se i ne može raditi. Ali, ljudi su skloni da zaboravljaju, zbog teških trauma prošlih iskustava. Zato i postoji kultura sjećanja koja nas spašava od potpune amnezije.

Sigurno nije lako na neke godišnjice ključnih datuma roditeljima i rodbini koji još tragaju za nestalima. Sa dubinom svog očaja treba znati živjeti svakodnevno. Itekako treba snage i hrabrosti proživljavati emocionalni tobogan. Utjeha i potraga za njihovim nestalim zapravo traje čitavog života. I bez podrške društva oni se nose sa vlastitom tugom i pri tome nikada ne gube nadu da će ponovo možda svoje nestalo dijete držati u naručju.

Zamislite koliko silovanih majki i nakon rata traže svoju djecu? Jasna je jedna od mnogih žena koja živi u nadi da će ih jednog dana možda i pronaći. I koliko još takvih žena ima širom Bosne i Hercegovine? One sve dok ne pronađu kosti svoje djece žive u nadi da će ih možda jednog dana pronaći. Jer, nada posljednja umire…

I sad se pitam kako joj je

Imala sam priliku upoznati Jasnu P. Po njenoj istinitoj priči i Jasmila Žbanić je snimila dokumentarni film Crvene gumene čizmice. Te čizmice su razlog potrage za njenom nestalom djecom.

Ono što me je pri tom kratkom susretu sa njom zadivilo jeste njena snaga i hrabrost. A ono zbog čega mi je bilo nelagodno je to što sam je u nečemu podsjetila na njenog ubijenog supruga. Jer, imala sam priliku i s njim se nakratko susresti i sa njihovim tada živim Amarom tokom odlaska iz Presjeke. Mene i nenu povezao je autom. Kao da je nena intuitivno osjetila da je tada baš bilo vrijeme da se upoznam sa rodbinom. Čudni su spletovi okolnosti, pa i neki znakovi koje nam Bog šalje.

Prošlo je dosta vremena. Moja najbolja odluka je bila što sam i oca spriječila da ne ide gdje ne treba. Jednostavno sam osjetila.

Osim Jasne, tragali su i drugi preživjeli za tijelima 20-ero djece koja su nestala na području Nevesinja. I dalje, toliko godina nakon okončanja rata, Institut za nestale osobe se suočava sa nedostatkom čvrstih informacija o grobnicama i lokacijama. A zamislite tek kako je preživjelim majkama, očevima koje još ne znaju za svoje nestale.

Prema podacima iz 2021. godine, još ukupno 7.600 ratnih nestalih osoba još nije pronađeno u Bosni i Hercegovini. Koliko samo ima posmrtnih ostataka neidentifikovanih žrtava? Ima dosta preživljelih roditelja širom Bosne i Hercegovine koji već decenijama traže svoju djecu. Kako je njima živjeti, to niko od nas i ne može zamisliti. I sad se pitam: kako je Jasni, gdje je? Kako je svim ženama slične sudbine?

Šta smo kao društvo učinili za unesrećene roditelje

A, šta smo mi, kao društvo, učinili za ove unesrećene roditelje? Nama bi trebao biti prioritet da raskrinkavamo i sjenke nekih vrlo kontroverznih izvještaja. Da pokušamo da im pomognemo, a ne da ćutimo ako nešto i znamo ili da s njima manipulišemo. Imaju svi ti unesrećeni roditelji i rodbina nestalih dostojanstvo. Valjda im nečim možemo uzvratiti?

Osim grupa koji daju neku vrstu ohrabrenja svim tim roditeljima, treba im veća podrška od društva i države. Šta su osobe koje zagovaraju lokalnu politiku učinile u znak kulture sjećanja u čast roditeljima nestale djece. Neki spomenik, neka javna spomen-soba trebaju da budu javni registar koji opominje i putnike tokom njihovog boravka za vrijeme odmora. Neko sjećanje, kulturni ritual je znak suosjećanja sa roditeljima, rodbinom sve te nestale djece i svih nestalih osoba. Mnoga mjesta širom Bosne i Hercegovine moraju nekom gestom ispoštovati sve te nestale osobe. Postoje neka spomen-obilježja, ali to je opet nedovoljno.

Baš zato što smo sluđeni od svakodnevnice, što gubimo i lične slobode, trebamo njegovati kulturu sjećanja, jer ona oslobađa. Ako još dovoljno nismo naučili iz svoje prošlosti, nismo spremni ni za budućnost.

Jer kultura sjećanja nije ništa drugo nego strategija protiv zaborava. Sa njenim postojanjem mi se ne vraćamo unatrag, mi se vraćamo memoriji proživljenih iskustava nevinih žrtava iz svakog nesretnog rata ne praveći razliku između epoha. Pamćenjem, dajemo smisao i sadašnjosti, dobijajući odgovore za razmišljanje bolje sutrašnjice. Zato kultura sjećanja ne smije nikada biti napadnuta, niti izbrisana, sa njenim postojanjem pamtimo sve žrtve genocida. Kulturom sjećanja čuvamo se kao zdravo društvo od rastuće plime poricanja i revizionizma. A, šaljemo i poruke. Zato sve buduće generacije, sjećanjem čuvaju dostojanstvo onih koji nisu među nama živima.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.

Click