Pet minuta sa Aleksandrom Carićem

2. September 2023.
U Novom Sadu je ovog vikenda održan 23. Festival uličnih svirača koji je od popularnog „Gradića“ u Petrovaradinu, „baroknom biseru“ podno Petrovaradinske tvrđave, napravio tokom tri dana teritoriju sreće.

Izvor: Novi magazin

Na nekoliko bina, sa različitim izvođačima, sa nekoliko filmova i uličnih predstava/performansa, Festival je publici ponovo ponudio radost i vratio osmeh na lica. Doživeti ovaj Festival, ove 2023. godine ovde i sada, jedan je od nestvarnijih događaja, onih po kojima ljudi prepoznaju koliko je naša stvarnost zatrovana različitim stvarima i događajima a koliko smo u svojoj biti sazdani za sreću.

Svake godine, upravo za izmamljivanje osmeha kod publike koja, dakle, nije kupila kartu za predstavu pa da mora da odsedi do kraja, zadužen je i Aleksandar Carić (Novi Sad, 1964) koji još od početka devedesetih godina živi u Italiji i Portugaliji. Upravo je Carić već dve decenije umetnički direktor i urednik programa inostranih izvođača ovog Festivala. Živi isključivo od muzike i za muziku baveći se i sam sviranjem i komponovanjem, pravljenjem instrumenata, kao i projektima kojima lokalne zajednice u svetu žele da osmisle bolji život svojim građanima bez obzira na godine i ostale kategorije u koje spadaju. Onima koji su „Cara“ poznavali pre njegovog odlaska u „beli svet“ svakako nije bilo iznenađujuće čime se on već decenijama veoma uspešno bavi u Evropi. Tokom osamdesetih bavio se fotografijom, prevodilaštvom, poezijom i muzikom. Sa svojim ansamblom „Circo della primavera“ svirao je 12 sati muzike u Katoličkoj porti, „Matica srpska“ je objavila u ediciji „Prva knjiga“ njegovu zbirku „Osnivanje gradova“, sarađivao je sa Književnom omladinom Novog Sada i objavljivao u književnoj periodici koje je u to vreme bilo u izobilju. U čuvenoj „Đurđevačkoj školi“ Dare Zličić držao je predavanja o pravljenju trščanih frula i muzike. A onda je otišao da svira po ulicama italijanskih gradova. U rodni grad se vraća svakog avgusta da na Festival dovede najbolje što postoji od uličnih svirača po Evropi i šire.

Deo ste organizacije ovog Festivala i svake godine u avgustu dolazite u rodni grad. Da li primećujete promene u gradu, da li se lica ljudi menjaju?

Da, dolazim poslednjih dvadeset godina i to svake godine i boravim ne baš kratko vreme u Novom Sadu. Zbog toga je to uvek važan deo godine za mene. Tokom tih 20 godina promenio se ceo svet, ne samo Novi Sad. Svi mi doživljavamo jako dramatične promene koje se dešavaju u celom svetu. Kada je Festival uličnih svirača počinjao, održavao se u centru našeg grada. Zašto? Zato što je Zmaj Jovina ulica, kao i Trg slobode bio pust. Nije bilo kafića, možda dve, tri poslastičarnice… Onda, posle nekoliko godina, uopšte više nije trebalo „oživljavati“ centar. Dok mi sada pričamo, glavna ulica u Novom Sadu vrvi od ljudi. Posle 15 godina trajanja Festivala i mi smo shvatili da centar više ne treba ničim posebnim animirati i preselili smo Festival u Gradić, u Petrovaradin, a taj prostor je do tada bukvalno bio samo izlaz iz Novog Sada do Beograda… ili prolazno mesto za odlazak do Petrovaradinske tvrđave. Moram reći da je svuda tako, ne samo u Novom Sadu. I centralni trgovi u drugim evropskim gradovima se brzo transformišu. Svake godine mi se čini da dolazim u drugačiji grad i to je zato što dolazim redovno. Da nisam dolazio dve decenije, mislim da bih doživeo pravi šok I da ne bih znao gde sam.

 A ljudi, neke promene?

Da, osećam neku tvrđu osećajnost kod novih generacija, u poređenju sa nama. Na neki način to potvrđuju i moji gosti iz inostranstva koji mi kažu da jeste, da su ovde svi jako simpatični i ljubazni, ali nekako su tvrdi. Onda im objašnjavam da je to verovatno zbog toga šta se sve ovde dešavalo proteklih trideset godina i više… Prepoznaje se neki različit senzibilitet, možda brzina… a ima stvari koje možda i nisu toliko vezane za lokalnu sredinu već su se svuda u svetu desile određene promene. Nove generacije su brže i oštrije i imaju manje vremena za neke romantične razrade stvarnosti kao što je možda naša generacija imala. Čak je danas i poezija brža, suvlja i jasnija.

Kako biste opisali suštinu ulične muzike za koju publika ne mora da kupuje kartu?

Dugo sam ulični svirač i svirao sam i sam, i u manjim i većim grupama. Veliko je to iskustvo jer, ja sam prvenstveno ulični umetnik. Na ulici vi morate da privučete, a ono što je još važnije, da zadržite pažnju ljudima. To je jako lepo opisao i Dragoljub Đuričić pre mnogo godina kada nam je dolazio na Festivalu: na ulici nema karte, znači niko neće ostati do kraja da nas sluša jer je kupio kartu pa ga je sramota da izađe na pola predstave nego, koliko si ti dobar toliko će publika ostati uz tebe. Iz ličnog iskustva znam da to nije nimalo lako. Često stvari ne zavise samo od vas i koliko ste dobri i kreativni tog dana već često sve to zavisi i od spoljnih okolnosti: pada li kiša, žure li ljudi kući s posla, odigrava li se negde neko svetsko prvenstvo…

Kako se desilo da ste iz Italije otišli za Portugal i da tamo rukovodite projektom „Kreativni orkestar“?

Bio je to jedan od onih poziva telefonom za koji odmah znate da će vam promeniti život, da je to nešto važno. Takav mi je bio i poziv od Bore Beljanskog da dođem da uređujem program Festivala u Novom Sadu. U Portugaliju su me pozvali ljudi iz opštine Santa Maria da Feira da održim jednu radionicu i oformim orkestar od ljudi koji nisu muzičari. To je trebalo da traje nekoliko sedmica a evo, sada je već petnaesta godina kako sam tamo. Članovi tog orkestra imaju od tri godine do 96. Sada je moj orkestar samo jedan od mnogih projekata koji organizuju u tom gradu. Začeli su veliki festival ulične muzike i pozorišta. Shvatili su da im festival dovodi turiste, ali su uskoro hteli da i stanovništvo dolazi na isti pa su ih uključili u događanja. Oni to zovu „formiranje publike“. Jedne godine bilo je oko 1.700 učesnika-građana. Ako ih je toliko na binama, to dovodi publiku od najmanje 10.000 ljudi.

Bili ste i autor evropskog projekta „Pinocchio joins the orchestra in the S.T.R.E.E.T“, koji pokazuje da muzika sama po sebi nije dovoljna, već da je treba podeliti sa onima kojima će olakšati život. Da li je to suština, uključiti ljude sa posebnim potrebama?

Zanimljivo je to. Nije to samo inkluzija tih ljudi. Mi u ovom orkestru u Portugalu imamo ljude koji su svirali od početka u orkestru. Sada su oni već više od decenije u grupi. Sada su oni ti koji rade na inkluziji novih ljudi koji žele da nam se pridruže, a na primer, ne radi se samo o ljudima koji imaju neki psihički ili fizički nedostatak već, da tako kažem, radi se o „normalnim“ ljudima mada nisam siguran da uopšte treba pričati o takvoj vrsti podele. Razumete me, oni su sada ti koji se trude da se novi uključe u naš orkestar. Niko tu nije izopšten.

Oduvek pravite instrumente. Nedavno su to bile čak i harfe…

Suština je u tome da ne moraš sve da kupiš. Ne treba u životu čekati da ti tata kupi saksofon jer si to poželeo a za par godina ćeš možda ostaviti svitanje… I harfe su skupe a sanjao sam neku zvučnu skulpturu i želeo da sviram na harfi… Nije lako i treba puno znanja. Ali, evo ja imam jednu flautu koja košta jedan evro, dakle 120 dinara jer sam je sam napravio. Dobro, trebao mi je taj materijal i znanje od jedno 40 godina sviranja i eksperimentisanja ali, napravio sam je. Upravo tu poruku želim da prenesem deci. To da mogu sve sami da urade, da ostvare svaki svoj san, bez obzira na materijalnu situaciju.

Članak je prenet sa portala Novi magazin.

Click