Važno je da se ne prodaš

11. May 2021.
Andrej Josifovski, poznat još i pod imenom Pijanista, umetnik je za kojeg ste gotovo sigurno čuli. A ako niste čuli za njega, neku od njegovih instalacija ili murala ste gotovo sigurno videli. Ovaj mladi asistent na Arhitektonskom fakultetu zasigurno zna kako da prodrma javnost. Bilo da je to lice Jovana Memedovića napravljeno od otpada, prelepi murali na stubovima beogradskog mosta ili falusni svetleći ukras ispred Skupštine Beograda, njegova dela gotovo uvek imaju, osim estetske, i jaku socio-političku poruku. Samo je treba shvatiti i dobro razmisliti o njoj.
josifovski
Andrej Josifovski. Fotografija preuzeta sa portala Nova ekonomija

Razgovor: Nenad Milosavljević i Andrej Josifovski

Tvoj najnoviji performans “Eksperiment” odnosio se na jednu jako bitnu temu, a to je zaštita životne sredine. Želeo si da utičeš na buđenje svesti ljudi o ovom problemu, pa šta misliš, u kojoj je meri to moguće izvesti? Ljudi u Srbiji obično nisu zainteresovani za ovo sve dok im bager nekog investitora ne dođe do vrata, ili im reku ispred kuće ne stave u cev.

Nažalost, to je tačno. Dok ljudima neko ne dođe pod prozor i ne strpa reku u cev, oni nisu svesni šta je ekologija i koliko je to važno, ne samo ovde kod nas, već i na globalnom nivou. Da povežem to sa ekonomijom, viđali smo onaj mim na internetu koji pokazuje koje su teme razgovora ako ti je plata 300 evra, pa 500 evra i onda kad se dođe na preko 3.000 onda prestaje svaka rasprava, tu se samo uživa, e to je to, ljudi ovde ne mogu da imaju širu svest o ovom problemu ako se bore za goli život. Čuli smo i čak neke visoke državne zvaničnike koji kažu da se mi bavimo time zato što mnogo lepo živimo. U stvari je to potcenjivanje naših intelektualnih sposobnosti jer se mi borimo za nešto što je važno bez obzira što ne živimo lepo, ali ostavljamo neki zalog za budućnost, a to su ekologija i priroda. Pre pet-šest dana sam vozio iza jednog čoveka koji je, mislim, ispraznio sve od đubreta što ima kroz prozor. Ja sam ga zaobišao, otvorio sam prozor i on je otvorio isto i rekao sam mu “Izvinite, gospodine, mislim da vam je nešto ispalo”. On je pitao “Gde mi je ispalo?”, na šta sam ja rekao “Pa ispada vam sve vreme iz auta, ne znam da li je to vaše, ispada vam kroz prozor…” I vidim mu na licu da on uopšte nije svestan šta mu govorim. To je borba u prazno i ja sam se zato fokusirao na podizanje svesti kod mladih jer mislim da tu počinje promena, a ne da vaspitavamo neke ljude koji to uopšte ne mogu ni da shvate niti ih interesuje. I vidim da to ima uticaja.

Srbija je prilično inspirativna zemlja za umetnike, svakodnevno dobijemo dosta zanimljivog materijala, pa šta tebe inspiriše najviše na rad? Šta te pokreće?

Da ne budem kao Kalimero, ali to je bunt svake vrste, nepravda i ako se držimo ekologije, ispravljanje krivih drina. Još od vrtića me to drži, pa da li je to držanje strane slabijima ili onima koji su u pravu, a protiv kojih je većina. To je tako sve do danas, kada i prema svojim studentima pokušavam da se ponašam onako kako sam ja želeo da se ponašaju prema meni, a nisu. Dopuštam im da razmišljaju, da budu slobodni i da ja budem taj koji će samo da oblikuje njihove ideje i koji će ih učiti nečemu što im je važno za ostvarenje tih ideja, a ne da ih ukalupljujem. To se vidi i kroz moj rad. Ta dela, osim što su na oko lepa, kao što je mural “Ja sam Akiko” na Dorćolu i koji je meni jedan od najdražih radova, nose i jednu snažnu poruku. Poruka je da obrazovni sistem ne valja, da ukalupljuje decu i da ih ne podstiče da budu različita. On ne neguje različitosti, već je to onaj zapadnjački sistem “lako ćemo kad vas sve ukalupimo”. Čitali smo svi “Vrli novi svet” Oldouza Hakslija, tako da je jasno o kakvom je ukalupljivanju reč i kuda to vodi. Uvek je iza toga neki bunt, nezavisno od toga da li je u pitanju tema koja se tiče samo mene, ili je neka opšta tema i društveni problem.

U kontekstu prethodnog pitanja, šta misliš, zašto u Srbiji nema čak i više performansa nego što je to sada slučaj? Deluje da ima prostora za to.

Ja sam 2014. izašao više u javnost sa muralima. Daleko od toga da sam pionir, ljudi u Srbiji su još devedesetih počeli aktivno da se bavim time, ali sam ja nekako prvi izašao u javnost sa tim i počeo da govorim u kontekstu umetnosti o nečemu što je u inostranstvu već odavno u muzejima. Čini mi se da sam uspeo da to malo ispopularizujem, što je kasnije dalo benefite i meni i drugim umetnicima. I dalje postoji potražnja za različitim vidovima crtanja, uz mogućnost da se nešto i zaradi od toga. Ono što je ovde neka vrsta problema je to što ne postoji zajedništvo u tom smislu, pa da bude ono – što je jači pojedinac, to je jača zajednica. U nekim umetničkim krugovima postoji jako velika sujeta. Ja konkretno već šesti put zaredom organizujem “Runaway” festival ulične umetnosti na Bežanijskoj kosi, već je više od 11 fasada od 200 metara kvadratnih oslikano i više od 20 umetnika je učestvovalo, a ideja je da se napravi muzej na otvorenom. I dalje vidim, kada zovem sve ljude koji se time bave, da postoji zadrška u stilu “Vidi ovu budalu, šta me zove, ja njega ne bih zvao nikad!”. Sad sam napravio i “Runaway” fondaciju, koja za cilj ima promociju umetnosti i kulture, a sve to kako bih ličnim primerom pokazao da se stvari mogu menjati, da ne budem jedan od milijardu onih koji samo pričaju i sve znaju. Godinama ulažem u to svoj novac koji bih mogao da potrošim na razne druge načine i već se proizvod vidi jasno. To je moja lična borba i moje angažovanje. E sad, kako je krenulo to sa muralima, malo je to sada otišlo u nekom drugom pravcu. Na svakom drugom ćošku su neke umrlice, ja to tako zovem. Ja to ne radim. Jednom me je porodica Tijane Jurić zvala da uradim takav mural i to je bio prvi i poslednji put, te 2014. godine. Krenula je hiperprodukcija, ali u ne baš dobrom smeru. Sad se muralima smatra to ko je kad poginuo, umro i slično. Laka im zemlja svima, naravno, samo ja to ne vidim kao uličnu umetnost. Slična stvar se sada dešava i sa performansom. Prvo, ovo što ja radim su instalacije u javnom prostoru. Vremenom su ih ljudi nazvali performansom, ali to nije performans u pravom smislu te reči. Možemo diskutovati da li je performans to što sam ja doneo ili odneo instalaciju iz nekog javnog prostora, ali jasno se zna šta je pravi performans, imamo i svetski najveću umetnicu performansa Marinu Abramović.

Koliko je važno da umetnik iskaže neki stav koji je aktuelan i socio-politički relevantan u tom trenutku? Da li se na taj način možda gubi bezvremenosti dela? I šta se dobija, ako se dobija?

Moram priznati da nikad ne razmišljam o tome dok radim, ali ono što se gubi su definitivno poslovi, ono što se radi za novac. Ja već sad imam crnu listu ozbiljnih firmi koje su me zvale za posao, dogovorim sa njima recimo slikanje murala od kojih živim i onda posle skulpture ispred skupštine ili posle “Eksperimenta” oni se jave i kažu da su odustali. I čak je i jasno, ponekad bi mi i neki bliži ljudi iz kompanije rekli da to svakako rade, ali bez mene. Ozbiljne firme se dakle plaše da li će i dalje moći da posluju u gradu zbog saradnje sa mnom. Ja zaista ne vidim sebe kao nekoga ko je toliko moćan da od toga zavisi nečiji posao ili biznis koji odavno postoji. A šta se dobija? Dobija se ugled, da se reč vrednuje, stiče se čast i to je ono što ne može da se kupi novcem. Stiču se prijatelji poput Raduljice, Đokovića, Laneta Gutovića, Nikole Koja, Srđana Timarova, da ne nabrajam sada. To su ljudi koji ne mogu da se kupe novcem jer šta može da kupi recimo jednog Novaka Đokovića, da kaže o Pijanisti da je pre svega jedan fenomenalan čovek? Sve ostalo je nebitno. Da li će taj novac da dođe ili neće, mi svakako ne možemo da ga ponesemo na ono finalno odredište. Da li su sami radovi trenutni ili večni, ni to nije toliko važno, svi su oni deo stvaralaštva.

Ti definitivno voliš da gurneš prst u oko u svojim radovima. Da li si nekad imao nekih problema koji su tako tipični za nas, da te neko pozove i kaže “E, ajde malo uspori, mnogo provociraš, nije to dobro”?

To mi tata govori svaki dan (smeh). I bliski prijatelji. Njima nije jasno šta ja to tačno radim, ali meni je jasno i ja drugačije ne bih mogao da živim. Ja sam sigurno ne mogu da promenim ovaj svet, ali definitivno ga menjam za sebe. To je moj smisao života i jednog dana kad me više ne bude bilo, slobodno može da piše “Umro je boreći se za kulturu i umetnost”. Da li je moja borba uzaludna? Ja mislim da nije, ona je zalog za budućnost. Možda će inspirisati nekoga. Možda će doći pametnije generacije, možda će im biti dosta svega i možda će se desiti neke moćne stvari i možda se nešto promeni. Nedavno sam bio na ekološkom ustanku i vidiš tu neke fine ljude, pitome face, kulturan svet i onda se pitam, šta je odgovor, kako se to menjaju stvari? Ne znam koja je formula za to. Da li je to građanska neposlušnost? Ne znam, ali drago mi je kad vidim da nisam sam. Jeste to izlizana fraza, ali zapravo vrlo često jesi sam kad radiš neke radikalne stvari, kad pokušavaš da pomeriš nešto. Onda dobiješ te komentare “Nemoj da talasaš, šta će ti to” i onda shvatiš da si sam. Čim nekog drugog ugroziš, svi se sklone. Ili ako taj neko pomisli da ćeš mu tražiti pomoć, a to će da ugrozi njega i njegovu porodicu, bez obzira što je to časno i pošteno i on zna da je to tako, on će se skloniti da mi tu ne bi tražio pomoć. Dakle, uvek je stvar u organizaciji, uvek su promene pitanje grupe.

Tvoja instalacija “Nova vera” uključuje i figuru Isusa Hrista, iako je fokus dela na kamerama za nadzor. Da li si se bojao reakcija na to delo, s obzirom da su kod nas verske teme i dalje u velikoj meri tabuizirane? 

Puno razmišljam o svemu što radim i u jednom trenutku, pred kraj rada, pomislio sam “Šta ako…”, ali inače nikad ne razmišljam “Šta ako…”, jer to sam ja i da to nisam uradio, kajao bih se dok ne uradim. Sa druge strane, bio sam siguran u to jer ja ni na koji način nisam oskrnavio figuru Isusa Hrista već sam je predstavio onakvom kakva ona zaista jeste. To pitanje ima veze sa tim što smo mi vrlo ograničeno društvo i nismo baš previše razvijeni intelektualno u tom smislu da ima previše onih koji će te shvatiti na pravi način, već upravo suprotno. Mnogo je više patriota sa istaknuta tri prsta i zastavom na profilnoj fotki. Ja ih zovem heroji tastatura, ali ti ljudi me ne zanimaju, jer sam vrlo jasno i precizno poslao poruku i objasnio šta taj rad znači.

Kakav je odnos ljudi prema umetnosti danas u Srbiji, iz tvog iskustva? Da li se polako navikavamo na gerilsku umetnost? Da li je ona bliža običnom čoveku nego neke tradicionalnije forme?

Definitivno. Ljudima je dosta svega. Ja zato volim uličnu umetnost. Izađeš na ulicu, pokažeš šta želiš, uradiš šta želiš i ostaviš to u zalog ulici. Ulična umetnost je jedina slobodna umetnost jer nema nikakvog dodvoravanja galerijama ili bilo kome da rad bude uvršten u postavku, jer tu opet moraš da budeš podoban. Možemo videti i sada tu tendenciju da svi u muzejima i ostalim ustanovama kulture moraju da budu jednomišljenici, da svi budu na toj teritoriji vladajuće stranke. Zato će nam zauvek ostati ulica, nju ne mogu da nam oduzmu i ona će zbog toga uvek biti najbitnija. Kada se bude desilo nešto novo i još slobodnije i avangardnije, eto mene tamo. To je ujedno i odgovor i razlog zašto sam tu gde jesam.  

Kažeš da politiku i umetnost nije dobro mešati, ali sa druge strane tvoje instalacije često imaju političku poruku. Da li je politiku u Srbiji zapravo nemoguće izbeći?

To pitanje je u stvari i odgovor na pitanje. Ovo je jedno kasaba-društvo koje sve povezuje sa politikom. Čak i neki moji poznanici, komšije, ljudi koji me znaju od malih nogu kažu “E, evo ga ovaj car, ako se još nije prodao”. I sad postoji taj momenat da šta god da uradiš, neko pita ko te finansira, odakle ti pare, odakle ti hrabrost, ko te čuva, ko te je postavio. Dam neki intervju, neko pita “A ko ti je sredio ovo?” A sve je spontano, ljudi su se zainteresovali. Ne prihvatam čak ni sve ponude, odbijam većinu stvari, radim ono što mi prija i gde mogu da iskažem svoje stavove. Puno puta se desila i cenzura, jer mi za mnogo toga i ne znamo da se finansira od novca vladajućih. E to je ono što mene boli, jer ekologija je tema kojom se bavim i bez obzira da li nas dele na ove ili one, na kraju ćemo svi stradati od tog zagađenja. Ovde se sve to smatra politikom. Ovu vlast može ozbiljno da ugrozi ekološki ustanak jer je to njihov nemar. Oni su ti koji mogu da preduzmu nešto. Okej, i oni prethodni su takođe mogli nešto da urade, ali oni su otišli, sad su ovi tu. I to je pretnja za sve njih. Pokazalo se da su tu svi isti, promene se samo odela i boje, napravi se novi logo i udri. Zato ja i ne volim da se bavim politikom. Jednom sam davao intervju za neki list i usred intervjua me pita novinar “Pa je l’ ti znaš da je ovo njihovo?” Ja kažem da niti znam niti me interesuje, ja pričam svoju priču, pa vi radite dalje. I on kaže “Al’ nemoj to da te brine, cenzura ide na sve osim na kulturu i umetnost, za to ih baš briga”. I ja sad razmišljam je l’ to dobro ili loše. U tom smislu želim da zadržim nezavisnost,

Tekst je prenet sa portala časopisa Nova ekonomija.

Click