Nailaze dramatične promene u obrazovanju

10. January 2020.
Posle deset godina na mestu direktora Matematičke gimnazije i trideset godina profesorskog staža, pre par meseci Srđan Ognjanović je otišao u penziju, ostavljajući ovu školu kao mesto gde se skupljaju najbolji đaci, najvredniji, oni koji vole da rade, što je u sadašnjoj kulturi u kojoj odrastaju, sve teže postići. Pedeset godina profesor Ognjanović proveo je u ovoj školi, pa se ono što je ona postala može smatrati i njegovim životnim delom.
Matematička_gimnazija_-_Mathematical_Gymnasium_Belgrade_-_MGB_-_professor_Srđan_Ognjanović
Srđan Ognjanović. Foto: Matematička gimnazija Beograd

Intervju: Srđan Ognjanović, dugogodišnji direktor čuvene Matematičke gimnazije u Beogradu

Profesore Ognjanoviću, kad se sada osvrnete za sobom, jeste li zadovoljni, da li biste opet sve isto radili? 

U Matematičkoj gimnaziji proveo sam tačno 50 godina, kao učenik, zatim profesor i na kraju kao direktor. Ispunjen sam ponosom na to vreme i na rezultate koje smo moje kolege i ja za sve te godine postigli. Možda najznačajnije od svega je da smo uspeli da odbacimo višegodišnji pristup radu, koji podrazumeva učenje napamet faktografskih činjenica, već smo svoje đake učili kako da razmišljaju i rešavaju probleme. Naravno da bi se pronašle određene stvari koje mogu da se urade bolje ili lakše, ali mislim da je, gledano u celini, napravljen jako dobar sistem.

Posle dugogodišnjeg iskustva sa najboljim đacima i motivisanom decom, šta biste posavetovali – kako u ovom nametnutom sistemu vrednosti, gde se rad i trud najmanje cene, motivisati da se baš tome posvete? 

Vremena se menjaju. I ovde u Srbiji polako svi počinju da uviđaju da postoje prave i lažne vrednosti i da nema budućnosti bez znanja, posvećenosti i rada. Naši učenici u Matematičkoj gimnaziji, pa i njihovi roditelji su toga potpuno svesni i nije ih teško motivisati. Interesantno je da sam za problem nemotivisanosti učenika i studenata čuo od mnogih svojih nekadašnjih učenika koji sada žive i rade u zapadnim zemljama.

Nedavno su objavljeni rezultati PISA testiranja koji ukazuju da su srednjoškolci u Srbiji po znanju ispod OECD proseka, da ih je trećina funkcionalno nepismena. Šta je, po vašem mišljenju, razlog za ovako loše rezultate?

Opšta društvena klima. Već godinama je kod nas odnos prema obrazovanju nipodaštavajući. Pre svega mislim u društvu, ali mislim i na odnos države. Danas veliki broj roditelja savetuje decu da izbegavaju časove i da se samo potrude da nekako dođu do diplome. Nastavnici su slabo motivisani, reforme i unapređivanja sistema idu sporo. Međutim, moram da istaknem da nije PISA testiranje jedino merilo za procenu nekog obrazovnog sistema. Pre svega, to je jedan skup karakterističnih zadataka, kakvi se ne rade u našim školama, koji pomalo zbune i odbijaju učenike. Siguran sam da su naša deca rangirana, zbog takvih specifičnosti, ispod stvarnog nivoa.

Najgori rezultati na PISA testiranju ostvareni su upravo iz matematičke pismenosti. Kako Matematička gimnazija, sa sredstvima koja su uporediva sa sredstvima drugih obrazovnih institucija u Srbiji, ostvaruje odlične rezultate?

Matematička gimnazija je ipak jedna specifična mikrosredina. Ovde se uz mnogo ljubavi i entuzijazma postižu rezultati koji su na granici fantastike. Pri tome su finansijska ulaganja vrlo skromna.

Kako? U čemu se sistem rada Matematičke gimnazije razlikuje od ostalih, običnih gimnazija?

Pre svega, matematika kao nauka, ali i kao školski predmet je specifična. Kada je profesor Vojin Dajović pre nešto više od pola veka sa svojim saradnicima osnivao Matematičku gimnaziju, imao je viziju neke vrste samoodrživosti, gde će jedan broj nekadašnjih učenika postati nastavnici koji će na svoje nove učenike prenositi ljubav i energiju koju su njima pružali njihovi nastavnici. Na to treba dodati i veliku podršku institucija – Matematičkog instituta SANU i Matematičkog fakulteta i na kraju, svest da bez matematike i njenih primena nema budućnosti. Kvalitet rada Gimnazije već godinama privlači najbolje đake, a oni svojim radom i uspesima podižu kvalitet rada.

Kako izgleda proces selekcije i pripreme učenika za neko od svetskih takmičenja iz matematike?

Već od trećeg razreda osnovne škole postoje takmičenja, školska, opštinska, regionalna, državna, međunarodna. Ja lično sam impresioniran kada se, na primer, na gradskom takmičenju iz matematike u Beogradu za osnovce na jednom mestu okupi više od hiljadu talentovane dece, dece kojoj nije teško da rade, naprotiv, pripremaju se sa velikim zadovoljstvom i bez opterećenja. Slično je i u drugim gradovima. Najbolji među osnovcima najčešće se i opredele za Matematičku gimnaziju. Tu se onda sistematski radi, kroz redovnu i dodatnu nastavu, po nekad i kroz posebne pripreme za takmičenja. Naravno da rad daje rezultate. Dugogodišnji kontinuirani rad. Važno je da se istakne da ovakvi đaci stiču posebnu upornost, upornost koja nije baš svojstvena sadašnjim mladim generacijama.

Čini se da se đacima Matematičke gimnazije pažnja posvećuje samo kada ostvaruju uspehe ili kada lamentiramo o njihovom odlasku.  Zašto, prema vašem mišljenju, i druge škole ne primene recept Matematičke gimnazije? Da li je to moguće? 

Vrlo teško, pre svega zbog specifičnosti matematike. I u drugim zemljama gde postoje, ili su ranije postojale, matematičke gimnazije su  uspešnije od ostalih škola.

Kada mediji u Srbiji izveštavaju o uspesima mladih matematičara, samo kratko izveste o zlatim, srebrnim i bronzanim medaljama. Da li je to njihov lični uspeh, uspeh Matematičke gimnazije, ili društva u celini?

Pre svega nagrada za njihov rad. Dakle, lični uspeh učenika i uspeh njihovih nastavnika. Međutim, stalno ističem da nisu medalje na svetskim takmičenjima osnovni razlog postojanja i cilj rada Matematičke gimnazije. Osnovno je da se učenici osposobe za studiranje i dalji rad u nauci ili privredi, medalje dolaze nekako usput.

Stagnaciju u rezultatima imamo i u visokoškolskom obrazovanju. Prema poslednjim merenjima, Beogradski univerzitet je pao na Šangajskoj listi, uz objašnjenje da nismo izgubili na kvalitetu, nego da su drugi brže napredovali. Da li je moguće držati korak sa svetskim obrazovnim institucijama koje u obrazovanje ulažu neuporedivo više?

Poslednjih godina ulaganja u univerzitetsko obrazovanje i na istoku i na zapadu su sve veća. Siguran sam da i mi tu imamo ogromne potencijale, da bismo mogli da se uključimo u svetsku utakmicu i da privučemo veliki broj studenata, posebno iz trećeg sveta, kvalitetnim studijama i povoljnim cenama. Obrazovanje sve više postaje isplativ posao.

Činjenica da je obrazovanje isplativ posao dovela je i do fenomena Megatrend, poplave lažnih diploma i još većeg devalviranja pravog znanja i rada. Kako da ovu bolest izlečimo?

Naravno da nisam mislio na takav tip fakulteta. Ali neki fakulteti Beogradskog univerziteta, na primer ETF, Mašinski, Matematički, FON, FTN u Novom Sadu i drugi, izuzetno su kvalitetni i mogli bi da time privuku i mnoge strane studente. S druge strane, stalno treba insistirati na kvalitetu, vremenom će lažne diplome same sebe diskreditovati i postati bezvredne, jer poslodavci neće želeti zaposlene sa takvim diplomama.

Gledajući razvoj situacije u Srbiji, reklo bi se da najbolje đake mi u stvari spremamo za odlazak i da praktično ulažemo u kasniji razvoj tih zemalja. Imate li vi takav osećaj, kao dugogodišnji direktor škole čiji su đaci u svetu najtraženiji?

To je donekle tačno, ali to je sudbina malih. Na kraju, šta bi bilo od Tesle i Pupina da su ostali ovde, na Balkanu? Ja sam uvek podržavao svoje učenike da odu u svet, da vide drugačije pristupe nauci i obrazovanju, da nauče jezike, ostvare veze i poznanstva, ali i da nam se vrate.

Koliko ih se zaista vrati? I da li se pokaju ili ne? 

Nažalost, malo. Vrate se samo da pokrenu neki svoj biznis, ili ako pronađu posao koji odgovara njihovim sposobnostima. Nije to uvek lako, ali uspeva. Retko se dešava da neko ko odluči da se vrati u Srbiju, ponovo spakuje kofere i ode, mada znam i za takve primere. Optimizam mi podstiče vrtoglavi razvoj IT sektora i neslućene mogućnosti koje to pruža.

Da li to što najbolji đaci odlaze u inostranstvo na fakultet, mnogi da se nikada ne vrate, predstavlja uspeh ili poraz za srpsko društvo? A i za vas lično? 

Ne doživljavam to tako. Zar ne moramo i mi kao nacija da damo doprinos svetu? Zar nije normalno da i naši mladi naučnici učestvuju u radu Cerna i sličnih grandioznih naučnih poduhvata koje mi ne možemo realizovati ovde?

Nećemo ni moći, ako nam najbolji mladi odu. Da li mi uopšte imamo načina da ih zadržimo u zemlji ili da ih bar u jednom trenutku vratimo? Odliv ne trpi samo Srbija, ali je neslavni šampion. Šta ta darovita deca, prema vašem iskustvu, očekuju od Srbije?

Svakako da treba neprekidno raditi na tome. Tendencije da se menja sredina sve više su prisutne. Mladi Nemci i Šveđani takođe odlaze u Južnu Afriku, Kinu ili Brazil da upoznaju svet, tamo nauče nešto novo i prošire vidike. Nisu to isključivo ekonomske migracije. Ali, jasno je da siromašne zemlje imaju veće gubitke. Moramo stalno da popravljamo uslove života i rada, da unapređujemo tehnologiju, ulažemo u razvoj. Osim toga, moramo mladim ljudima pružiti šansu i stalno im davati prilike da stvaraju i dokazuju se. 

Šta bi, po vašem mišljenju, trebalo da se promeni u obrazovnom sistemu?

Obrazovni sistem treba stalno usavršavati. U skorašnjoj budućnosti očekujem dramatične promene u obrazovanju u svetu imajući u vidu digitalizaciju, učenje na daljinu, nova tehnološka rešenja. Moramo ne da hvatamo korak sa svetom, moramo tu da prednjačimo.

Tekst je prenet iz nedeljnika Nova ekonomija.

Click