Moskva: Arbat, od Majakovskog do Okudžave

1. December 2020.
Još od onog vremena, kada je karta za moskovski metro koštala četiri kopjejke, uvek sam nestrpljiv da čujem dubok bas: „Sledujušća stancija, Arbatskaja“ i da izađem na Arbat na stanici, koja ima izgled petokrake.
Arbat_Moscow,_Russia_(41504956100)
Foto: Andrey Filippov/Creative Commons

Na Arbat idem i pešice.

Prvo pozdravim Majakovskog, čija je impozantna skulptura na Trijumfalnom trgu.

Kada bi on sišao sa granitnog pijedestala najvećeg proleterskog pesnika, onda bismo zajedno krenuli niz Baštenski prsten, pa na Arbat – voleo je da odlazi u kafanu „Arbatski podrum“, u žutoj radničkoj bluzi.

Na ulici i pored nje su mesta iz života velikana ruske literature: Patrijaršijske prudi Bulgakova; kuće Čehova i Marine Cvetajeve; vila (tuđa) Gorkog i dvorac u kome je umro Gogolj – u vrtu carska skulptura pisca, umornog i sumornog, a na trgu druga, sovjetska, radosnog.

Na Arbatu je neizbežna uspomena na Puškina, stan u kome je proveo medeni mesec sa Natalijom i spomenik preko ulice, gde su zajedno predstavljeni, kao da nekuda idu, verovatno u Petrograd.

Bolje i da nisu otišli…

Odmah pored je živeo Anatolij Ribakov, autor romana „Deca Arbata“, a s druge strane Boris Bugaev, simbolistički pesnik, poznat kao Andrej Beli.

Nekoliko zgrada dalje je opšćežitije u kome je detinjstvo proveo Bulat Okudžava, „pesnik Arbata“. Otac mu je ubijen u staljinističkim čistkama, a majka devetnaest godina provela u logoru.

On se, „Iseljen sa Arbata i prošlosti lišen“ („Arbatski napevi“) vratio u ulicu detinjstva kroz visoku kapiju i bistu sa rukama u džepovima i bez gitare. Majakovski je napisao: „Hteo bih/ da živim/ i umrem u Parizu,/kad ne bi bilo/ takve zemlje – / Moskve“ („Povratak“). Okudžava je umro u Parizu, a njegova zemlja je bila – Arbat: „Moj Arbate,/ ti si moja otadžbina“ („Pesmica o Arbatu“).

Arbat je uvek imao dušu.

U vreme četiri kopjejke, Arbatom je prolazio trolejbus (i njega je pomenuo Bulat).

Na ulici je, sećam se, bila cisterna sa kvasom i disciplinovani red u koji smo stali.

Prodavačice su imale samo dve krigle iz kojih smo svi pili, a ispirale ih u kofi s vodom.

Nismo ručali na Arbatu, jer smo mogli, tada, da ručamo u najboljem moskovskom hotelu, Metropolu.

Sada je Arbat skupa turistička ulica, sa restoranima, antikvarnicama, uličnim sviračima i slikarima.

Tu su Mekdonalds, Hard rok kafe, a čaj pijemo – opet uz Okudžavu („Pijenje čaja na Arbatu“) u – Starbaksu.

Na Arbatu se nalaze zgrade svih stilova, izgrađene posle požara kada je Napoleon ušao u Moskvu (Stendal je gledao požar sa Arbata), zatim posle Oktobarske revolucije i najzad, naleta kapitalizma zadnjih decenija.

Staljinistički ampir („visotka“ – zgrada Ministarstva inostranih dela), sovjetska secesija (Narkomat odbrane), stare drvene kuće, staljinistički klasicizam, fantazija Arsenija Morozova („Znala sam da si lud, a sada to zna i cela Moskva“, rekla mu je majka, kada je videla zgradu), modernizam (Generalštab).

I dragulj arhitekture, porodična zgrada aritekte Konstantina Meljnikova, cilindrična konstruktivistička građevina sa prozorima nalik pčelinjem saću.

Kuća koja je sačuvala dušu Arbata.

Članak je prenet sa portala Danas.

Članak je prenet sa portala Danas.

Click