Paket aranžman ili Obrana i posljednji dani?

22. February 2021.
Vjerojatno nije slučajno da je gospodin Porfirije na čelo Srpske pravoslavne crkve došao kao mitropolit zagrebački i dokazani čovjek dijaloga i pomirenja koji je Hrvatsku nazvao drugom domovinom. I SPC i hrvatski katolicizam pripremaju se već godinama za historijsko pomirenje vjera i naroda. Skoro će biti 30 godina od ratova devedesetih a ni Drugi svjetski rat na ovim prostorima nije završio. Može li ovo pomirenje pokriti oba rata u paketu?
Beta-49pqb3yyeh-1.jpg
Foto: BETAPHOTO/MILOS MISKOV/MO

Piše: Vjekoslav Perica

Papa Franjo mogao bi uskoro posjetiti Srbiju, a moglo bi se dogoditi i da rimski biskup i srpski patrijarh s biskupima i episkopima dvaju naroda kleknu u Jasenovcu. Veran Matić, beogradski mirovni aktivista i Srbin koji je nedavno kleknuo na komemoraciji u Vukovaru, čovjek je koji nije izgubio svoju vjeru poput onog Hrvata Stipe iz banda REM kojeg spominje u članku o novom patrijarhu. Matić daje i još neke reference iz pop-kulture, koja inače nema veze s popovima ali ima s ex-jugoslavenskom rock scenom. Matić se nada da se na ovim nesretnim prostorima u jednom valjda sretnijem trenutku ukazao moderniji, „novotalasni“ crkveni lider: „Brojna simbolika stoji iza formulacije da je Patrijarh Porfirije prvi novotalasni patrijarh. Između ostalog, izabran je i ustoličen u nedelji u kojoj se obeležava četiri decenije od izlaska kultne kompilacije „Paket aranžman“ beogradskih novotalasnih bendova koju je objavio zagrebački „Jugoton“. Matić dalje piše: „Patrijarh Porfirije može da ima značaj izbora pape Franje, koji je napravio pravu revoluciju unutar Katoličke crkve, ali i veoma velike iskorake u ekumenskim naporima… Dijalog unutar hrišćanskog sveta, približavanje u istoj veri od izuzetnog je globalnog značaja… Želim da verujem da su čuda moguća i da će se njegovim imenovanjem za patrijarha desiti mnogo toga što do sada nismo mogli da očekujemo od Srpske pravoslavne crkve. Od pomirenja, tolerancije i, najviše, humanitarnog angažmana, do modernizacije, ali i istinskog i doslednog poštovanja deset Božijih zapovesti. U crkvi i van nje… Vreme je za novi početak, novi talas.“1

Da nastavimo diskurs po referencama iz popularne kulture jugoslavenske ere koje Veran Matić spominje u ovom članku. Generacija kojoj i novi patrijarh pripada, odrastala je uz one albume koji su probijali led, poput „Paket aranžmana“ tri beogradska benda iz 1981, ili „Obrana i posljednji dani“ „Idola“ iz 1982. To je dobro, iako je iz te nekad bratske i ujedinjene generacije kroz idućih četrdesetak godina izniklo svakakvih ljudi i kojekakvih nacija i dogodila se tragedija iz koje bi sad trebalo tražiti izlaz kroz rituale pomirenja na čelu s papama i patrijarsima. Izgledalo je da nas ta tragedija vodi „Ravno do dna“ (Azra, 1982.) i možemo se samo nadati da ipak još nismo dotaknuli „Dno dna“ (Đorđe Balašević, 2017 – godina izdanja albuma posve slučajno se poklapala sa 100-godišnjicama Krfske deklaracije i Oktobarske revolucije, tako da uzroke opjevanog srozavanja ne treba tražiti ni u Jugoslaviji ni u komunizmu nego u nekim drugim faktorima i vremenima, a kojim, to je iz teksta Balaševićeve pjesme jasno). Toliko o prorocima našeg doba, a da vidimo što nude oni koji se oslanjaju na stariji vidovnjački materijal.

Religija ima moćan apel, ali njezina je priroda dokazano ambivalentna a ritualno simbolični diskurs limitiran. Da čudesa nisu tako rijetka ne bi ih religije pripisivale samo bogu i svecima. Ako se složimo da je paušalno i površno religiju smatrati opijumom u značenju otrova, i da ona također može liječiti ljude, budimo svjesni te inherentne ambivalencije starogrčkog farmakona koji je istovremeno i lijek i otrov, magija, ritual i terapija. Etnoreligijski nacionalizam na ovim prostorima rijetko kad je bio lijek, a kao jak otrov se dokazao. Jedan je od glavnih faktora balkanskog međunacionalnog sukoba i pitanje je koliko on, makar i razblažen, sada može djelovati kao lijek i kao terapija za saniranje tog istog sukoba kojeg je izmislio, a kasnije njegove uzroke zamaglio i negativne učinke negirao. Rituali ne mogu biti sami sebi svrha niti puki legitimacijski instrument za režime kojima se ne odlazi s vlasti unatoč svim nedjelima i promašajima. Ne može svrha molitvi za pomirenje biti: ratovi da prestanu a mitovi da ostanu. Papa Ivan Pavao II održao je ratne 1994. u Zagrebu govor na kojem bi mu i Tito pozavidio, jedan od najljepših govora o imperativu bratstva i pomirenja jugoslavenskih naroda, napose katolika i pravoslavnih, a spomenuo je i bosanske muslimane. Ali je pri tome sve učinio da opravda i obrani religiju od odgovornosti za ovaj konflikt, iako je imala ulogu u konfliktu i njegovim rezultatima što dokazuju i novi etnokonfesionalni identiteti i statusi državnih religija i religijskih monopola u nacionalnim državama koje je taj konflikt iznjedrio.

Ipak, da se razumijemo, bolje je da dvije najveće crkve na ovim prostorima jedna drugu zovu sestrama i da rimskom papi 2019. u Bukureštu sto tisuća pravoslavaca skandiraju „jedinstvo“, „jedinstvo“, nego da su zaplete u međusobne anateme kao u vrijeme blaženoga Alojzija Stepinca i svetoga Nikolaja Velimirovića. I bolje da je do intenzivnog vježbanja pomirenja na ovim prostorima u zadnje dvije godine došlo nego da nije. I bolje da su oni koji danas predstavljaju te vjere i narode javno i nedvosmisleno požalili sve nevine žrtve, i „naše“ i „njihove“, kako su učinili hrvatski biskupi i srpski episkopi u Požegi, ili hrvatski premijer i predsjednik u Kninu, nego da nisu. I svaka čast gospodinu Veranu Matiću što je u tom procesu kao izaslanik predsjednika Srbije kleknuo u Vukovaru, bolje da jest nego da nije. Ali ne gajimo iluzije da će ovakvi simbolični i ritualni potezi učiniti nepotrebnim suočavanje s prošlošću. I da će neutralizirati državno sankcionirane i sakralizirane mitove i kultove kojima je izmišljeno i potom cementirano neprijateljstvo dva bliska naroda u kojima su milijuni ljudi bili jedni drugima rodbina, susjedi, prijatelji i kumovi. Bez da balkanski narodi zajedničkog jezika nađu zajednički jezik oko nekih ključnih historijskih činjenica iz povijesti od 1941. do danas, neće biti ni katarze ni metanoje, pa sve da se rimskom papi i srpskom patrijarhu pridruže Dalaj lama, ajatolah Hamenei i Q-Anonov šaman Jake Angeli, duhovni savjetnik Donalda Trumpa.

Ima rezona da komemoracija pape i patrijarha u Jasenovcu bude prva od nekoliko potrebnih i relevantnih sličnih komemoracija pomirenja, kajanja i oprosta na ovim prostorima jer se, kronološki gledajući, genocid u ustaškoj NDH dogodio prije genocida i etničkih čišćenja iz devedesetih. Ali što bi još moglo ući u taj paket aranžman? Odmah i Vukovar ili drugom prilikom jer je kronološki kasnije? I koje i čije će se žrtve spomenuti na toj historijskoj komemoraciji u Jasenovcu za koju je poziv katolicima u ime SPC uputio srpski patrijarh German još 1984? I kakvu će povijest ta komemoracija predstaviti? Da li će to značiti oživotvorenje vizije srpskog sveca vladike Nikolaja Velimirovića koji je od tih 80-ih glavni autoritet u srpstvu na temu Jasenovca i mnoge druge teme, iako se pokazalo da je bio u krivu oko uglavnom svega. Ako do te komemoracije dođe, da li će to značiti potvrdu Nikolajevih interpretacija ustaškog genocida kao vjerskog rata? Teorije vjekovne mržnje i vjerskih ratova na Balkanu javile su se 90-ih u zapadnim medijima i brzo propale; tako se ne može objasniti ni 1941. ni 1991. Takve teze iskrivljuju povijest, ignoriraju kontekst. Ustaše nisu „katolici“ nego fašisti, poput onih koji su ih doveli na vlast. Nije ih poslao Vatikan nego Mussolini i fašistička Italija da bi našli među Hrvatima izrode koji će im dati Dalmaciju i provesti bratoubilački rat da Slavena bude manje. Ustaše nisu katolici kao što to nije bio ni Hitler, porijeklom austrijski katolik, nego hrvatski nacisti koje su njemački nacisti koristili dok su planirali genocid nad svim slavenskim narodima. U tu svrhu dobro su im poslužili i četnici. Niti su antifašisti, srpski, hrvatski, crnogorski i drugi partizani koji su se pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije suprotstavili okupaciji i ustaškom genocidu, bili „bezbožnici“, nego u većini vjernici, bolji kršćani i hrišćani od mnogih koji su se tako predstavljali. Hoće li onda papa i patrijarh na toj epohalnoj komemoraciji spomenuti sve žrtve iz Jasenovca, ne samo Srbe i Jevreje, nego i ostale, Rome, Hrvate, Crnogorce i druge, posebno, jugoslavenske antifašiste? I kada će u „paket aranžman“ ovih komemoracija i pomirenja ući odavanje počasti muslimanskim bošnjačkim žrtvama iz ratova devedesetih? Ako je nekima prerano za Srebrenicu, onda odmah u Sarajevu? Jer ako ovaj balkanski „paket aranžman“ pomirenja ne bude cjelovit i uredno isporučen, onda bi se za sve ovdašnje nacije i religije to moglo pretvoriti u Obranu i posljednje dane.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.

Slične objave

Share