Peščanik

7a5a3dc5-1280x852.jpg
Javni servis23. Oktobar 2020.

Kakvi su ulozi na predstojećim predsedničkim izborima u Sjedinjenim Državama? Verujem da sve može stati u jednu reč: „normalnost“. Ali dok ispisujem tu reč, osećam nelagodu. Kod ljudi iz istočne Evrope moje generacije ona oživljava neprijatna sećanja na „normalizaciju“ u Čehoslovačkoj 1968. godine, kada su Sovjetski Savez i njegovi (danas bismo rekli) „koalicioni partneri“ izvršili invaziju, ugasili Praško proleće i vratili staru garnituru na vlast.

nick-fewings-aGkiNPivj_E-unsplash-1280x853.jpg
Javni servis21. Oktobar 2020.

U periodu 2012-19. broj korisnika usluga centara za socijalni rad u Srbiji se povećao za 14,7%. Svaki deseti stanovnik Srbije nalazi se na evidenciji centara. Najveću grupu korisnika usluga čine materijalno ugrožene osobe. Ovim podacima bi ukratko mogli da se sažmu uspesi socijalne zaštite vladajuće partije. Tekst koji sledi je kratak vodič kroz reformu socijalne zaštite, u kojoj centri za socijalni rad imaju posebno mesto.

ryoji-iwata-IBaVuZsJJTo-unsplash-1280x854.jpg
Javni servis18. Oktobar 2020.

O demokratiji se uvek može govoriti kao o krizi demokratije, i stvari tako stoje od njenog nastanka. Naravno, krize se vremenom menjaju; u našem slučaju, probleme je stvorilo globalno širenje demokratije. Granica između demokratije i nedemokratije postala je vrlo nejasna.

Korica-olivera-batajic-sretenovic-3.jpg
Javni servis18. Oktobar 2020.

Autor: Fabrika knjiga

Predgovor E.P. Thompsona (1948)

Ovo je priča o izgradnji jedne pruge. Nema ničeg naročito neobičnog u samoj pruzi osim što je izuzetno dobra za brdoviti Balkan. Ona počinje odmah s druge strane Save, u Slavoniji, i prelazi reku preko mosta na velikim drvenim šipovima zaštićenim čvrstim razbijačima leda. Prolazi kroz malo trgovačko mesto Šamac, gde usred leta seljaci dremaju pored gomila lubenica, jabuka i krušaka. Zatim ide kroz Bosnu prateći krivudavi tok reke Bosne. Teren postaje sve neravniji i sve brdovitiji dok pruga konačno ne stigne u grad Sarajevo, mešavinu raznih nacionalnosti, modernih stanova, muslimanskih kafana i poslastičarnica, pijaca, turskih minareta i nove industrije u razvoju.

Nema ničeg posebnog u toj pruzi. Dobra je to pruga, izgrađena po standardnim evropskim merilima i dugačka 240 kilometara. U početku će njom ići vozovi na paru, ali kad se za tri-četiri godine okonča elektrifikacija predviđena Petogodišnjim planom, železnica će takođe biti elektrificirana – iznad tla, naravno, jer bi, i pored dobre ograde, bilo nemoguće sprečiti bosanske koze i bosanske pse, pa čak i bosansku decu da zabasaju na prugu. Pruga prolazi kroz sedam tunela, a jedan od njih, Vranduk, dugačak je više od 1.500 metara. Tu su i mnogi mostovi preko reke Bosne i odvodni kanali za vodene tokove – koji su suvi i kameniti leti, ali se u jesen i proleće, kad sneg s planina počne da se topi, pretvaraju u mutne i zapenušane bujice. Postoje i mnoge usputne železničke stanice pored sela boje bele gline.

Neobično u vezi s ovom prugom je način na koji je građena. To je Omladinska pruga. Kad su ljudi u Britaniji prvi put čuli za Omladinsku prugu, mislili su da je reč o nekoj šali, propagandnom triku ili velikom učeničkom kampu. Neki su čak zamišljali vozove igračke.

Ali na pruzi Šamac-Sarajevo nema vozova igračaka. Ta metalna traka koja vijuga kroz dolinu Bosne snaga je nove Jugoslavije. Njom će se prenositi ugalj, gvožđe, rude, mašine, trupci. Ona će doneti napredak Bosni, jednoj od najzaostalijih Narodnih republika. Nove fabrike koje niču pored nje poboljšaće materijalno stanje ljudi u celoj Jugoslaviji. Izgradnja pruge je bila najvažniji jugoslovenski projekat u 1947. godini.

Prugu nisu gradili slabo plaćeni irski građevinski radnici ni nezaposleni ljudi izvučeni iz „radnih rezervi“. Nije građena sporo, fušerski i uz velike troškove, radove nije izvodila strana kompanija čiji će pipci ostati da isisavaju korist od osiromašenih seljaka.

Pruga pripada narodu Jugoslavije. Ljudi za nju kažu „naša“ pruga.

Njenu izgradnju je započela, izvodila i uspešno završila Narodna omladina Jugoslavije.

Tokom izgradnje iskopane su i prevezene stotine hiljada tona zemlje i kamenja. Podignuti su veliki nasipi. Put je prosečen kroz stene i ispod planina.

Nekadašnja austrijska preduzeća koja su izgradila veliki deo predratnog železničkog sistema u Jugoslaviji verovatno bi završila taj rad za devet godina. Izgradnja Omladinske pruge počela je 1. maja 1947. godine, a prvi voz od Šamca do Sarajeva prošao je 15. novembra iste te godine.

Radove su sve vreme, i danju i noću, obavljali dobrovoljci od 16 do 25 godina – mladi radnici i radnice, studenti i studentkinje, učenici i učenice, mladi seljaci i seljanke.

Veliki most preko Save kod Šamca sagradili su, pre roka, studenti tehničkih i građevinskih fakulteta, demobilisani invalidi i nekadašnji partizani. U ratu su mnogi među tim mladićima i devojkama izgubili ruku ili nogu. Tunel Vranduk je izgrađen pre roka. Među radnicima koji su ga gradili bili su mladi seljaci, studenti rudarstva iz Beograda, mlade izbeglice od terora u Grčkoj. Radove su nadgledala dva-tri inženjera. Radnici su imali kompresore i bušilice, dinamit, vagonete, rudarsku opremu.

Ali većina radova se odvijala bez stručnog nadzora i korišćen je samo najprimitivniji alat – gole ruke, pijuci, ašovi, teška kolica – tačke. Ipak, posao je uvek završavan pre planiranog roka.

Radovi su napredovali, ne zbog pretnji i ličnih ambicija, nego zahvaljujući pesmama i neverovatnom duhu saradnje. Za mladog jugoslovenskog seljaka bila je velika čast da bude proglašen za udarnika. Još je veća čast bila da brigada kojoj je pripadao i koja je predstavljala njegov kraj, dolinu ili mesto bude jednom ili više puta proglašena udarničkom.

Predveče, pod vrelim popodnevnim suncem, ili u rano jutro momci i devojke su se, marširajući i pevajući, vraćali posle sedmočasovne ili osmočasovne smene, ne da bi spavali nego da bi učestvovali u bogatom obrazovnom i kulturnom programu. U logoru su u praksi učili šta znači biti dobar rukovodilac, šta su demokratsko samoupravljanje, odgovornost i vrednosti života u zajednici. A na kraju jednomesečnog ili dvomesečnog boravka ulazili su u teretne vagone ukrašene cvećem i parolama ispisanim kredom, preplanuli i umorni, ponosni na svoju udeo u izgradnji velike pruge, ponosni što se kući vraćaju kao „brigadiri“, ali i žalosni što odlaze tako brzo. Dvočlani slogan pruge „Bratstvo, jedinstvo“ mesecima će odjekivati u njihovim ušima. Odlazili su kući uvereni da nikad dotad nisu imali tako dobar godišnji odmor.

Britanska zastava se tri meseca vijorila u prelepom delu doline Bosne. Svakog dana su grupe marširale na rad (kasneći po pet minuta i u neurednom, nasumičnom poretku) pod Junion Džekom. Britanska brigada je bila jedna od mnogih stranih brigada koje su došle na poziv Narodne omladine Jugoslavije.

Upravo u tom svojstvu – kao radnici na pruzi i kao posmatrači podviga naših prijatelja, jugoslovenske omladine – predstavljamo vam ovu knjigu.

Ima mnogo ljudi koji bi bili kvalifikovaniji da je napišu. Portparoli jugoslovenske vlade mogli bi detaljnije da objasne ulogu koju će pruga odigrati u privredi Bosne. Statističari Omladinskog pokreta mogli bi da kažu koliko je kubnih metara zemlje iskopano i prevezeno i betona izliveno. Obrazovni radnici bi mogli da saopšte procenat nepismenih koji je opismenjen. I uvek bi bilo ljudi koji bi rekli da je sve to „propaganda“.

Ova knjiga nije propaganda. Ovo je priča o onome što smo videli dok smo radili s brigadirima na pruzi, što smo čuli dok smo razgovarali i raspravljali sa svima, od uglednih predavača i omladinskih rukovodilaca do kuvara, službenika i đaka, što smo osećali dok smo uveče igrali kolo, skandirali ili pevali oko logorske vatre. Pričaćemo i o kratkom putovanju po Jugoslaviji koje nam je, pošto smo obavili posao, Omladinski pokret priredio kao svojim gostima, o našim dobrim prijateljima iz grčke brigade „Jorgos Sijandos“ koja je bila naš bliski sused u logoru i o formiranju britanske radne grupe s kojom smo ostali da pomažemo u izgradnji planinskog puta u Bugarskoj. Ako ponegde previše naglašavamo svoju ulogu u ogromnom poduhvatu izgradnje pruge, to ne radimo zato što je ta uloga mnogo važna nego zato što nam je cilj da čitaoce upoznamo sa svojim viđenjem pruge.

Na kraju knjige dodali smo komentare koji predstavljaju različita stanovišta – o onome što nam se dopalo i što se nekima od nas dopalo, a nekima nije. A izvukli smo i nekoliko zaključaka.

No, nije nam želja da dajemo pouke. Ako se pouke mogu izvući, onda su implicirane u tekstu. Od Jugoslovena se mogu naučiti mnoge lekcije o tome kakav duh treba imati da biste se suočili s ekonomskim teškoćama i problemima obnove.

Želimo da ova knjiga bude pre svega svedočanstvo o prijateljstvu s bezbrojnim pojedincima i celim Omladinskim pokretom Jugoslavije. To prijateljstvo nećemo brzo zaboraviti jer se temelji na zajedničkom iskustvu i zajedničkom uspehu. Na osnovu onoga što smo videli i u čemu smo učestvovali uvereni smo da će mladi Jugoslavije prevazići i najteže prepreke koje ih čekaju i savladati ih svojom neodoljivom veselošću i dobrim raspoloženjem. U njima smo videli crte odlučnih, samouverenih i kreativnih ljudi. Znamo da će naši prijatelji, radoznali i dobro informisani, demokratski nastrojenog i ponosnog duha, postojano odolevati svim spoljnim i unutrašnjim napadima na njihovu slobodu. Uvereni smo u to jer smo posmatrali kako se u onoj bosanskoj dolini gradi ne samo pruga nego i jako međunarodno razumevanje, kako se stvara legenda koja će zadiviti i nadahnuti budućnost, kako nastaje nova, iskrena i drugarska generacija ljudi.

Stef Jansen – Efekat štafete: pruga i njeni odjeci (2020)

Duh pruge je zahtjevna knjiga, i to u najboljem smislu riječi. U njoj se ukrštaju razne linije problematizacije koje zaslužuju pažljivo čitanje. Štaviše, ona tjera čitaoca da neprestano problematizuje i sopstveno čitanje – čitanje samog zbornika, čitanje ranijih tekstova kojim se on bavi, čitanje istorije socijalizma u Jugoslaviji i izvan nje, pa i čitanje svojih čitanja svega toga. Na taj način, ova knjiga predstavlja izuzetno inspirativno štivo.

U srcu tog inspirativnog rada leži kontinuirani dijalog s jednom malo poznatom knjižicom od osamdesetak stranica, napisanom na engleskom jeziku i izdatom 1948. godine: Pruga: Avantura izgradnje. Autorke i autori te knjižice su članovi britanske brigade koja je radila na pruzi Šamac-Sarajevo tokom ljeta 1947. godine. Tada se preko 400 Britanaca – u smjenama od pedesetak osoba i po nekoliko sedmica – pridružilo jugoslovenskim omladinkama i omladincima na gradilištu pored rijeke Bosne. S polu-nelagodom i ne-baš-nedvosmislenim samoomalovažavanjem koje je zaštitni znak određenih britanskih klasa, autori knjižice priznaju da je njihov građevinski doprinos na pruzi bio skroman. Nisu udarničke značke kitile britanske šatore. Njihovo prisustvo niko nije ni gledao kroz prizmu produktivnosti. Jugoslovenski domaćini (i, kao što ćemo vidjeti, organizatori u Britaniji) njihovo su učešće primarno zamislili kao legitimizirajuću misiju. Knjižicu koju su ti britanski brigadiri pisali moramo stoga razmatrati u tom svjetlu. Uzmemo li u obzir i kratkotrajnost njihovog boravka i neznanje jezika, postavlja se pitanje: zašto napraviti jedan zbornik o omladinskim radnim akcijama baš u dijalogu sa ovakvom publikacijom? Zar ne bi bilo bolje fokusirati se na obimne domaće izvore i udubiti se u arhivsku građu i u živa sjećanja?

Arhivi, intervjui i dokumentarno-umjetnički radovi zasigurno jesu dragocjeni izvori za razumijevanje omladinskih radnih akcija. To su u zadnjih petnaestak godina – kada su te akcije ponovo postale predmet interesovanja u društvenim naukama i u humanistici – pokazali razni autori i autorke. Ako su oni postavili solidne temelje pa i analitičke putokaze, i ako znamo da postoji bogata i dostupna građa, zašto bismo posegnuli za tankom knjižicom Pruga? Jedan razlog bi mogao biti strahopoštovanje. Naime, urednik i glavni autor te knjižice, istoričar-pisac E.P. Thompson, u kasnijem životu postao je prominentna figura u britanskoj ljevici, prvo u komunističkoj partiji i nakon 1956. godine izvan nje, pogotovo u kampanji za nuklearno razoružanje. Tako je postao ‘javni intelektualac’ u zemlji u kojoj to inače nije uobičajena kategorija. Ovaj zbornik smješta Thompsona unutar intelektualnih tokova i naglašava ulogu njegovog humanističkog marksizma u osnivanju kulturalnih studija u Britaniji. No, na moje zadovoljstvo, knjiga ne proklizava prema hagiografiji. Bila bi šteta ako bi se posegnulo za Prugom zbog retrospektivnog oduševljenja činjenicom da je jedna takva zvijezda, eto, u svojim mladalačkim danima učestvovala u ‘našim’ akcijama i iskazivala ‘dužno oduševljenje nama i svime što je naše’ (Spasić 2011: 55). Zvijezda se na akcijama postajalo ničim drugim do udarničkim radom, i to pravilo valja uvažavati.

***

Koju ulogu onda igra knjižica Pruga u ovom zborniku? Ona nije tek sigurna luka, izvor stabilnog znanja zamrznutog u prošlosti. Ona u mnogo većoj mjeri služi kao polazna tačka, kao poticaj za pitanja, kao prizma kroz koju se kristalizuje analiza, kao nadahnuće. Tako ovaj zbornik pokreće originalne i duboko promišljene rasprave o nizu tema koje daleko nadmašuju tu knjižicu, pa i fenomen radnih akcija, ali čiji se potencijal opet ne bi mogao realizovati bez stalnog vraćanja tom tekstu i tim akcijama. Pokušaću rekonstruisati tu hermeneutičku logiku s time što ću raspetljati četiri dimenzije koje se ovdje ukrštaju.

Prvo, zbornik analizira omladinske radne akcije kao empirijski fenomen i smješta ih u njihov istorijski kontekst. Autori razrađuju i produbljuju ranije uvide u taj fenomen, s fokusom na teme kao što su utjelovljeno iskustvo rada; darivanje i razmjena; modernistička imaginacija; infrastruktura; ideologija; afekt; mobilizacija itd. U manjoj mjeri poglavlja se oslanjaju na zvanične izvještaje iz doba sâmih akcija, a veću ulogu igraju tekstovi i filmovi koji su nastali kasnije. Tu nalazimo i memoare i neke intervjue u kojima su brigadiri iznijeli svoja sjećanja. I stalno su tu opisi i zapažanja iz knjižice Pruga. Razlika između primarnih i sekundarnih izvora se time zamagljuje jer se u svim slučajevima radi o retrospektivnim predstavljanjima, o reprezentacijama, o pokušajima da se suština radnih akcija shvaća i označava. No, veliki broj nekadašnjih brigadira koji su objavili takve tekstove i filmove, kao i Britanci koju su napisali Prugu, neprestano insistiraju da su ti njihovi pokušaji uvijek neuspješni: ma koliko se trudili, oni naglašavaju, istina o akcijama se jednostavno ne može ‘uhvatiti’ na taj način. Po njima, ko nije živio akciju ne može je razumjeti.

Ta zapažanja o krhkoj, osporavanoj vezi između življenog iskustva i reprezentacije nas vodi do druge dimenzije u ovom zborniku. U njoj autori analiziraju baš takve pokušaje da se predstave omladinske akcije, uključujući i često insistiranje da se taj zapravo najvažniji višak uvijek gubi u tom procesu. Kao mnogi drugi brigadiri prije i poslije njih, Thompson i njegovi drugovi pronalaze eksplanatorni ključ za čudesnu snagu omladinskih radnih akcija u tom višku. I baš zato što vjeruju da se čitalac bez uvida u to nešto ne bi mogao čak ni približiti bilo kakvom razumijevanju tih akcija, oni posežu za metaforama. Pišu da su omladinci bili zaposjednuti ‘duhom’ pruge, da ih je uhvatila ‘akcijaška groznica’ koja se povećavala i pojačavala kao ‘grudva’. Autori u ovom zborniku analiziraju taj njihov pristup i smještaju ga u svoju istoriju. Čineći to, često upotrebljavaju te iste metafore i ponekad dodaju nove.

Takav pristup nije jednostavan, niti bez rizika. Stoga se nazire treća dimenzija u intervenciji ovog zbornika u proizvodnji znanja: dubinska razmatranja o izazovima koje analize prvog i drugog tipa nose sa sobom. Na tragu ranije započetih razmišljanja o radnim akcijama, tu se prvenstveno postavlja pitanje autentičnosti. Da li je zanos koji je uzbudio tako mnogo autora baš bio toliki? Da li su ga baš svi brigadiri dijelili? Čak ako prihvatimo da je ‘groznica’ bila tako intenzivna, sveobuhvatna i zarazna, do koje mjere je ona bila proizvod ciljane mobilizacije odozgo? Do koje je mjere ona bila iskrena? Po mom mišljenju, jedan posebno dragocjeni doprinos ovog zbornika leži u sofisticiranim i kritičkim pokušajima da se takvim pitanjima autentičnosti pristupi na inovativan i nijansirani način. I taj poduhvat opet uključuje kontekstualizaciju: kako autorke i autori ovog zbornika pokazuju, sâm način na koji se problem autentičnosti uopšte konstituiše treba posmatrati u odnosu na istorijski trenutak u kojem se taj proces odvija.

To stoji i za četvrtu dimenziju koju možemo rekonstruisati u ovom zborniku. Ona se sastoji od pokušaja da se taj emancipatorni zanos ne samo razumije nego i održava i prenosi. Tom temom ću se detaljnije baviti na kraju. Ovdje ću samo reći da se, mada ova dimenzija nije jednako prisutna u svim poglavljima, kroz knjigu provlači jedan napor da se taj emancipatorski potencijal, taj duh pruge, analitički ne zatvori i time umrtvi.

Nadam se da sam i ja bio vjeran tom duhu u načinu na koji sam ovdje shematski rekonstruisao te četiri dimenzije. Bilo kako bilo, zbornik je na mene djelovao kao živa snaga i otvorio mnogo fascinantnih pitanja. U nastavku ću ponuditi nekoliko razmatranja koje je zbornik Duh pruge probudio u meni. Moj cilj je skroman i jednostavan: da pokrenem dalju kontekstualizaciju.

***

Ova knjiga svojim primjerom pokazuje koliko je bitno smjestiti razumijevanje omladinskih radnih akcija u društveni kontekst u kojem su one postojale. U nekim poglavljima je taj kontekstualizirajući pristup izraženiji nego u drugim, ali on je ustvari jedan epistemološki stub za cijelu knjigu. Poglavlje Ive Kosmos, na primjer, identifikuje nekoliko sličnosti, ali mnogo više razlika između shvaćanja (dobrovoljnog) rada nekad i danas. Kosmos je ustanovila da mediji u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji danas često pišu o omladinskim radnim akcijama na pozitivan način, ali da se to izražava u registru jedne kapitalističke moralne ekonomije koja radikalno odstupa od načina na koji su sami brigadiri označavali te akcije. Ona tu poseže za konceptualizacijom dara u radu Marcela Maussa i naglašava da ključ za njegovu analizu leži u jednoj vrsti generalizovanog reciprociteta, kojeg uopšte nema na vidiku niti u retrospektivnim medijskim komentarima niti u današnjim varijantama dobrovoljnog rada.

Andrea Matošević u ovom zborniku proširuje svoju raniju maussovsku analizu (Matošević 2016) tako što se obraća temi učešća ‘brigade bogalja’ na omladinskim radnim akcijama. U osnovi, za njega su ‘bogalji’ osobe s traumama iz drugog svjetskog rata. Ta kategorija prvenstveno uključuje osobe koje nose fizičke traume (ranjeni, amputiranih udova, bolesni…), ali je Matošević koristi i da bi označio druge gubitke. ‘Bogalji’ su, čini se, i osobe čiji su bliski poginuli, nestali ili ranjeni; osobe koje su ostale bez materijalnih uslova za život; osobe kojima je rat uskratio nekoliko godina obrazovanja i tako dalje. Takvo razumijevanje autoru dozvoljava da otvara pitanje ‘brige’ u odnosu na akcijaški rad, gdje se pod brigom, čini mi se, primarno misli na inkluzivnost (u kontrastu sa kasnijim radnim akcijama). Za svrhu mog argumenta ovdje ću samo napomenuti do koje mjere je zemlja u kojoj su se organizovale prve savezne omladinske radne akcije bila kolektivno obogaljena.

U Jugoslaviji 1947. godine, i nigdje više nego u Bosni i Hercegovini, razaranja rata su bila sveprisutna u ljudima, u infrastrukturi, u pejzažu. Stotine hiljada osoba još su bile raseljene. Masovne grobnice nisu još zarasle. Ako su uslovi života za sitno seljaštvo, veliku većinu stanovništva, i prije rata bili jadni, sada su se tome još dodale i posljedice rata. Sjećanja na taj rat su bila vrlo svježa i kako je on u sebi sadržavao i unutarjugoslovenski sukob, podjele su i dalje bile izražene i represija simpatizera poraženih vojski je trajala. U tom je kontekstu ratni pobjednik pokrenuo mobilizaciju mladih kroz svoje masovne organizacije. I tu valja naglasiti za šta se mobilizovalo: za implementaciju Prvog petogodišnjeg plana koji je, po komunističkom receptu, imao za cilj da ostvari oslobođenje kako zemlje tako i svakog čovjeka u njoj. Time se nalazimo u samom srcu jednog radikalnog modernističko-emancipatornog programa (v. Senjković 2016: 21-32). Cilj je ništa manje od novog društvenog poretka zasnovanog na kolektivnom radu novih ljudi koji se oslobađaju kroz njega. Radne akcije su imale prefigurativnu ulogu u tome: u toj heterotopiji akcijaši grade prugu i pruga gradi njih (ibid.: 306-307).

Kao što nas Reana Senjković u ovom zborniku podsjeća, taj program nije naišao na opšte odobravanje. Tadašnji izvještaji govore o tome kako su omladinske radne akcije bile na meti sabotaže. Senjković spominje i da su se mnogi roditelji usprotivili učešću sinova, a pogotovo kćerki. To nas ne bi trebalo iznenaditi. U cijeloj Evropi, i pogotovo u dijelovima pod nacističkom kontrolom, komunisti koji su organizovali te akcije su do nedavno bili predstavljeni kao monstrumi, često bukvalno. I čak ako je u međuvremenu postalo jasno da sveštenik ili hodža nije baš bio u pravu kad je govorio da se oni hrane bebama, još uvijek je bauk komunizma mogao ulijevati strah. Zaista, u kojim bi se okolnostima ljudi, ma koliko siromašni bili uslijed dugoročne eksploatacije, tek tako pridružili jednom radikalnom programu koji eksplicitno nastoji da transformiše sve što su do tada znali, programu koji odbacuje tradiciju koja nudi familijarnost i sigurnost? Kao ni drugdje, tako ni u Jugoslaviji, komunisti nisu očekivali da će se to tek tako desiti. Za to, znali su oni, postoji agitprop.

Propagandi ćemo se vratiti kasnije. Ovdje ću se još malo zadržati na temi modernizma. U svom poglavlju Martin Pogačar nam nudi uvid u specifičnu ulogu željeznica u modernizacijskoj paradigmi XIX. i XX. vijeka, kako materijalno tako i simbolički. Željeznička infrastruktura, koja se i sama sastoji od mreža ljudskih i neljudskih aktera, ima za cilj da umrežava: ona ne samo da mijenja odnos prostora i vremena već kroz nju državni prostor postaje efektivna realnost. Pri tome, kako Pogačar navodi, ona nije samo sredstvo za materijalno povezivanje koje će omogućiti brži prijevoz ljudi i dobara, i time industrijalizaciju. Željeznica je znala i očarati, te je širom svijeta postala simbol modernosti ili, možda bolje, modernizacije. Pruga je figurirala kao put ka modernosti. To je materijalno-simbolički registar u kojem možemo razumjeti njenu centralnu ulogu u petogodišnjom planu. Pri tome, kako smo već vidjeli, u organizaciji omladinskih radnih akcija u razorenoj poslijeratnoj Jugoslaviji nailazimo na mnogo sveobuhvatniji modernizam. Knjižica Pruga, pa i ovaj zbornik, pokazuju da je izgradnja pruge Šamac-Sarajevo bila zamišljena kao program ne samo stvaranja nove povezne infrastrukture za novu zemlju nego i stvaranja novog društvenog poretka. I brigadiri su u tom programu koncipirani kao avangarda novog kolektivnog političkog subjekta.

Kako primjećuje Maša Kolanović, noseći modalitet tog kolektivnog-subjekta-u-nastanku možemo nazvati ‘drugarstvo’. Tako su ga najčešće zvali i sami brigadiri, koji su s oduševljenjem govorili (i još uvijek govore) o prijateljstvu koje je prevazišlo, na primjer, rodne i etnonacionalne podjele. To su naglašavali i britanski akcijaši, koji pišu o tom drugarstvu i kao o vektoru za razvoj internacionalizma izvan granica Jugoslavije. Kolanović ističe da njihovo ushićenje drugarstvom koje su zatekli pored rijeke Bosne njega ne romantizuje kao tipičnu balkansku kulturnu crtu, već da ga u skladu sa programom radnih akcija shvaća kao proizvod zajedničkog rada za kolektivno dobro. To se uklapa u širi ton knjižice Pruga koja bilježi i prenosi jedan bezrezervni modernističko-emancipatorni etos koji je iz današnje tačke gledišta skoro pa nemoguće opet misliti. Taj etos je sveobuhvatan i bez izvinjenja. Gotov je stari svijet, istrošene su njegove vrijednosti. Treba sve promijeniti, i to ćemo i da radimo. Stiže novo vrijeme i ono će biti naših ruku djelo.

Ivan Rajković pokazuje kako se taj etos kosi i sa liberalnom nostalgijom koja prožima kulturnoantropološke studije u kojima slika egzotičnog Drugog koji ‘još uvijek’ njeguje svoju holističku tradiciju služi kao ogledalo kako bi se kritikovala zapadna kapitalistička društva gdje su takve vrijednosti ‘izgubljene’. Takve studije se često pozivaju na Maussov ogled o daru, mada, kako Rajković upozorava, njega možemo i drugačije interpretirati. U svakom slučaju, Rajković naglašava kako se knjižica Pruga radikalno razlikuje od takvog kulturalističkog pristupa. Britanski brigadiri ne crpe kritičku energiju iz egzotističkog oduševljenja jednom njima do tada nepoznatom tradicijom reciprociteta. Groznica solidarnosti koja je njih ‘uhvatila’ je sasvim druge prirode. Umjesto darivanja gotovih plodova rada, oni su svjedočili darivanju samog rada. I to darivanje nije služilo da bi očuvalo postojeće (‘tradicionalne’) društvene odnose, nego da bi stvaralo nove. I bolje.

***

Kako to da jedan takav ‘novi duh’ zaposjedne toliko akcijaša? Da li su oni zaista željeli da izgrade novi svijet? Da li je takva groznica zaista postajala? Vratimo se sada pitanju autentičnosti koje prožima mnoga razmišljanja o omladinskim radnim akcijama danas, i koje zasluženo zauzima bitno mjesto u ovom zborniku. Reana Senjković navodi izvještaje Saveza antifašističke omladine koji pokazuju da je itekako bilo slučajeva gdje je mobilizacija napustila princip dobrovoljstva. Ona pokazuje da je partija to odlučno osuđivala. Osim toga, neki su akcijaši pronašli entuzijazam tek na gradilištu: u svojoj knjizi Senjković citira brigadirke koje kažu da su išle na akcije iz oportunističkih razloga, ali da su tamo itekako bile zaposjednute ‘duhom’ (v. i Senjković 2016: 91-95). Sve u svemu, čini se da je masovni zanos na akcijama tako dobro dokumentovan da ga malo ko baš u potpunosti osporava. Umjesto toga, sumnje se najčešće tiču pitanja da li je on bio autentičan.

Skeptici pitaju: čak ako akcijaši jesu svojim radom i svojim riječima pokazali veliki zanos, otkud se on stvarao? U potrazi za uzrocima, oni rezoniraju unutar liberalne pretpostavke da autentičnost jedino može biti rezultat pojedinačnih odluka slobodnih subjekata. I u ovom slučaju, ti skeptici kažu, to je nevjerovatno. Prije će biti da su oni bili prisiljeni na učešće. Ali to nisu govorili, jer su se bojali o tome pričati ili, još gore, jer su to potisnuli nakon što su im komunisti uspješno isprali mozak. To sigurno nisu slobodni subjekti. I ako jesu išli na akciju svojom voljom, onda je to vjerovatno bilo iz oportunističkih motiva, sa željom za lično napredovanje. Tu se nesloboda odnosi na ideju da ih je komunistički sistem tjerao na to jer je to bio ‘jedini način’ da čovjek išta postigne. Dakle, iz te skeptične perspektive, zanos nije autentičan. On je prividan jer je proizvod fizičke prisile, ideološke manipulacije ili ciničnog oportunizma. Kako čitamo u poglavljima Ive Kosmos, Tanje Petrović i Ivana Rajkovića, liberalno shvaćanje subjekta, zasnovano na striktnoj i stabilnoj podjeli kolektivno-individualno, ne može da zamišlja scenarij u kojem institucionalna mobilizacija može da nađe, ili stvara, plodno tlo, scenarij u kojem veliki broj ljudi može da prepoznaje svoje brige i želje u njenim porukama. Još manje može da razumije grozničav etos u kojem se ljudi predaju kolektivnom radu koji ne samo realizuje infrastrukturni napredak nego i subjektivira u novom ključu.

Tanja Petrović produbljuje pitanje autentičnosti tako što ga stavlja u transhronično svjetlo. Ako za rani poslijeratni period preovladava uvjerenje da je akcijaška groznica zaista postojala, mnogo je šira sumnja naspram brigadira koji insistiraju da je takav zanos prožimao i njihov rad na akcijama tokom ‘poznog’ socijalizma. Dominantna paradigma interpretacijâ ovog kasnijeg entuzijazma, pokazuje Petrović, odvija se kroz prizmu ironije koja čak i u slučaju ljevičarskih interpretacija samo može da žali za originalnim, ‘čistim’ revolucionarnim trenutkom. U redu, kažu oni, tada je utopijska imaginacija mogla biti autentična. A, kako ističe Petrović, za višeslojno, uprljano, kontradiktorno življeno iskustvo jugoslovenskog socijalizma poslije toga u takvim razmatranjima nema mjesta. Da bismo izbjegli takav problematični retrospektivni pogled na jugoslovenski socijalizam, Petrović predlaže klasnu perspektivu koja uvažava temporalnu dimenziju. Za koji subjekt, u kojoj društvenoj poziciji, u koje vrijeme je takav zanos postao nezamisliv? Kome, gdje i kad je samo ostala ironija? Tako se ova knjiga pridružuje literaturi o izazovima politike nakon razočaranja politikom, među ruševinama emancipatornih ‘prošlih budućnosti’.

***

Ako se obrisi ‘novog’ uvijek naziru u odnosu na ‘staro’, zanimljivo je kako se koncipira ono ‘staro’ u knjižici Pruga. Prijeratna kapitalistička Jugoslavija pod srpskom monarhijom, koja je figurirala kao centralni Drugi za jugoslovensku komunističku partiju, jedva je prisutna. Sporadično se spomenu eksploatacijske svrhe željeznica u toj državi, pa i u ranijim carstvima. Pojavljuju se, kao prolaznice, pokrivene muslimanke kao nijemi simboli jedne vjersko-patrijarhalne tradicije. Nakratko sretnemo nekog gošpara i neku gospođu iz dubrovačke buržoazije koji ne kriju svoj prezir prema radnim akcijama. Međutim, kako Danijela Lugarić i Maša Kolanović primjećuju, u Pruzi se ‘staro’ mnogo snažnije priziva kroz primjere koje Britanci znaju iz vlastite zemlje.

Pruga je napisana na engleskom jeziku za britansku publiku. Nekoliko poglavlja u ovom zborniku rasvjetljava tu specifičnost. Ovdje ću probati da produbim taj rad. To ću pokušati kroz dalju kontekstualizaciju, ovoga puta izvan okvira nove jugoslovenske države. Dozvolite da proširim ‘klasno-temporalnu’ perspektivu za koju se Tanja Petrović zalaže u svom poglavlju. Iz koje su pozicije autori pisali Prugu? Gdje njih možemo smjestiti u prostoru i u vremenu, i kako možemo interpretirati sadržaj i formu njihove knjižice u tom svjetlu? Bez pretenzija da pružim sveobuhvatnu sliku, koristiću neke dostupne informacije da ocrtam početne smjerove za takvu analizu.

Oko 460 osoba je prošlo kroz britansku brigadu na gradilištu pruge Šamac-Sarajevo u 1947. godini. Na poziv Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije, Komunistička partija Velike Britanije je omogućila i promovisala učešće Britanaca kroz ‘Britansko-jugoslovensko udruženje’. Ta organizacija u okrilju partije je kasnije i objavila Prugu.  Sekretarka brigade Dorothy Sale navodi da su 30 do 40 posto njih bili komunisti (Pruga, xx). Ali po onome što sam uspio ustanoviti, osim jedne članice Laburističke stranke, svi autori knjižice spadaju u tu kategoriju.  Mnogo njih je dijelilo još dosta toga. Tu vidimo odrastanje u srednjoj klasi, većinom u porodicama u kojima su roditelji, i sami formalno obrazovani, vrednovali intelektualni i umjetnički senzibilitet i gajili kritičko-liberalne, antiimperijalističke simpatije. Od autora Pruge samo je Jeff Skelley bio radnik u fabrici. Većina autora je otišla na akcije brzo nakon završetka fakultetskog obrazovanja u humanistici (i, u jednom slučaju, u medicini) na elitnim institucijama. Neki su se poznavali od prije: na primjer, Sale, Thompson, Eve, Shepperson i Worsley su se učlanili u partiju dok su bili kolege na univerzitetu u Cambridgeu. Mnogi su kasnije obnašali akademske pozicije na ‘novim’ univerzitetima izvan tzv. (južnog) ‘zlatnog trougla’ – u Leedsu, Birminghamu, Hullu, Worchesteru, Manchesteru – što je inače bio tipični karijerni obrazac za deklarirane komuniste u poslijeratnoj Britaniji.

Dakle Prugu je napisala jedna grupa ljudi čiji se put u komunistički pokret može nazvati ‘intelektualnim’. U ranim četrdesetima su čitali marksističke klasike i možemo ih zamisliti u pubovima u Cambridgeu u burnim raspravama o stanju svijeta do kasno u noć (ili, preciznije, do deset, kada su se zatvarali pubovi). A koje je to bilo stanje svijeta? U žiži društvenog angažmana tadašnjih ljevičarskih krugova u Britaniji je bila sve veća prijetnja fašizma u Evropi. Ti mladi komunisti su poznavali starije drugove koji su se borili za špansku republiku i, nadahnuti njihovim primjerom, mnogi su se pridružili britanskoj vojsci u drugom svjetskom ratu da bi se suprotstavili fašizmu u raznim zemljama. Vjerovali su da je Crvena armija moćna sila bez koje će biti nemoguće njemu stati na kraj. To je, između ostalog, govorio i Churchill. Ali, za razliku od potonjeg, oni su status kvo u Britaniji smatrali nepravednim. I dok su služili u oružanim snagama jedne takve reakcionarne države igrali su aktivnu ulogu u dosta širokoj komunističkoj agitaciji unutar njih.

Nakon rata su se ti još uvijek mladi komunisti vraćali u svoju zemlju. Kao i u cijeloj Evropi, i tamo je vodeća parola bila ‘obnova’. Vjerujem da ni tamo nije bilo odmora. Ali, za razliku od Jugoslavije, u Britaniji se u velikoj mjeri zaista obnovilo ono što je postojalo prije rata. Mada je u 1945. godini Laburistička stranka formirala vladu, kapitalistički sistem je, naravno, bio sačuvan. I dalje je vladala ekstremna klasna nejednakost. Britanske institucije su i dalje bile ustrojene i zamišljene po aristokratskim-monarhističkim i imperijalnim principima. U Pruzi se navodi negativno pisanje o jugoslovenskim omladinskim radnim akcijama u novinama Daily Telegraph. To je svojevrsni glasnogovornik za takvu Britaniju čija je urednička politika tako desničarska da čak i danas, kada im je kućni kolumnista postao premijer, redovno brani zemlju od sveprisutnih crvenih opasnosti. Tako je bilo i tada. U kasnim četrdesetima komunisti su znali da Britanija i dalje igra ključnu ulogu u ratu u Grčkoj, i to na strani desničarskih snaga, protiv njihovih drugova. Kao i mnogi drugi, brinuli su zbog toga što vlada Sjedinjenih Američkih Država ima monopol nad nuklearnim oružjem te da je već pokazala da je spremna koristiti ga (Worsley 2008: 56).

Ipak, uz takve strepnje ovo je bilo i vrijeme velike nade za te mlade komuniste. Bitno je uočiti da se u tom periodu sukob na liniji kapitalizam/komunizam još nije zabetonirao. Hladni rat, mogli bismo reći, još nije zamrznut. U Grčkoj se još nije znalo ko će izaći kao pobjednik iz sukoba. U zapadnoevropskim kapitalističkim državama kao što su Francuska, Italija, Holandija i Belgija, komunističke partije su osvojile najbolje izborne rezultate ikada i postale su nezaobilazni politički akteri. Čak u Britaniji, sa izbornim sistemom koji skoro pa garantuje status-kvo, komunisti su imali dva zastupnika u parlamentu nakon što su u 1945. godini postigli svoj najbolji izborni rezultat ikad.

Dakle, to je istorijski trenutak u kojem su britanski brigadiri došli na omladinske radne akcije i izrazili oduševljenje onim što su tamo zatekli. U tom su kontekstu oni formirali svoja shvaćanja ‘starog’ (istrošeni britanski društveni poredak) i ‘novog’ (‘nove demokratije’ na drugoj strani kontinenta). Kako ističe Maša Kolanović, u to vrijeme, specifičnost geopolitičke metafore ‘nove Jugoslavije’ kao jedne od tih ‘novih demokratija’ je ležala prvenstveno u dominantnoj ulozi autohtonog partizanskog otpora u pobjedi nad fašizmom. Za britanske komuniste, šta bi bolje moglo da evocira novo-u-nastanku od ‘akcijaške groznice’ u kojoj se slobodno, pravedno društvo gradi kolektivnim radom i drugarstvom?

U tim istorijskim uslovima ne iznenađuje to da su jugoslovenski komunisti pozivali strane brigade na omladinske radne akcije upravo radi njihovog legitimizirajućeg potencijala za napore da se izgradi taj novi poredak (v. i McIlroy 2017: 532, fusnota 15). Kako s pravom ističe Reana Senjković, to spada u domenu propagande. Taj se termin ‘propaganda’ u engleskom originalu Pruge upotrebljava sedam puta, i to uvijek u smislu negacije. U četiri navrata se tako odbacuju optužbe da jugoslovenski komunisti vrše manipulaciju nad stranim brigadirima (str. 22, 29, 55). U jednoj rečenici se time naglašava da vijest o omladini koja gradi prugu nije tek ‘propagandni trik’ (str. viii). Meni je najzanimljiviji pasus u predgovoru gdje Thompson piše: ‘i uvijek bi bilo ljudi koji bi rekli da je sve to „propaganda“. Ova knjiga nije propaganda.’ Senjković nas podsjeća da je riječ ‘propaganda’ u to doba bila ključni termin u zapadnim diskreditacijama ‘novih demokratija’ i da tako možemo objasniti zašto je britanski autori nigdje ne upotrebljavaju da bi označili kampanju kroz koju su jugoslovenski komunisti mobilizovali omladinu na akciju. Ja bih dodao da se to isto može reći za Thompsonovo odlučno odbijanje takve kvalifikacije za knjižicu Pruga.

Vjerujem da se za druge, ‘interne’ svrhe jugoslovenski i britanski komunisti ne bi libili da upotrebljavaju termin ‘propaganda’ za partijsku mobilizaciju preko masovnih organizacija, pa i za sadržaj knjižice Pruga. ‘Propaganda’ nije uvijek bila ružna riječ za njih; štaviše, uz termin ‘agitacija’, ona je označavala aktivnost koju su smatrali važnom i časnom.  I u oba slučaja se radi baš o takvoj aktivnosti: o širenju poruka s ciljem ubjeđivanja ljudi da promjene mišljenje i/li praksu. Upadljivo je kako se u liberalnoj kritici ‘totalitarizma’ ne pravi problem oko širenja poruka s ciljem ubjeđivanja ljudi da nešto kupuju. Štaviše, od relativnog nedostatka reklame u mnogim zemljama gdje su vladale komunističke partije se zapravo napravio simbol za ‘sivu’ neslobodu. Iz te perspektive dobro je, čak i poželjno, mobilizirati afekt dobrote, društvene priznatosti i coolness na pojedinačnoj bazi i za privatnu dobit. Možete to čak raditi i da biste potaknuli milostinju koja ostaje unutar statusa kvo. Ali ako mobilizirate sličan afekt u avangardnom, kolektivnom registru sa ciljem radikalnih društvenih promjena, kako su to radile jugoslovenske vlasti za radne akcije, onda se to odbacuje kao manipulacija.

Što se knjižice Pruga tiče, očigledno, sve i da su htjeli, Thompson i njegovi drugovi nisu mogli da svoju propagandu zovu pravim imenom. Niti se igdje spomene riječ ‘ideologija’, što se vjerovatno može objasniti na isti način. Teško je to interpretirati drugačije nego kao taktički potez, pogotovo među mladim intelektualcima čiji je put u komunizam sigurno bio više obilježen ideološkim raspravama nego življenim iskustvom fizičkog rada i eksploatacije. To ni na koji način ne umanjuje njihovu privrženost komunizmu, ali možda nam taj biografski faktor može pomoći da razumijemo njihovo oduševljenje akcijaškim zanosom. Naravno, teški tjelesni rad, znoj i žuljevi su klasični sastojci soc-realističkih reprezentacija ali, kako ovaj zbornik pokazuje, u Pruzi se ipak najveće ushićenje izražava prema ‘groznici’ s kojom su se jugoslovenski omladinci bacili na taj kolektivni rad. Taj je rad onda prefigurativno otjelotvoravao novi egalitaristički društveni poredak kojem su i britanski brigadiri težili. Kakvo je to moralo biti iskustvo baš za ovu skupinu mladih iz države koja je po svemu i dalje funkcionisala kao arhetipično klasno društvo? Kako, u kontrastu sa okruženjem kod kuće, taj duh ne bi očarao ove visokoobrazovane britanske komuniste? Kroz marksističku teoriju su bili upoznati sa ideologijom, ali zar je čudno da ih je najviše oduševio baš afekt koji se tjelesno stvarao kroz kolektivni rad? Ako su išta naučili u Jugoslaviji, onda je za pretpostaviti da je to bilo baš to.

Na taj način možemo čitati tezu Danijele Lugarić da je Pruga „’sirovi’ materijal koji je odigrao formativnu ulogu“ u nastanku Thompsonove kasnije humanističke preformulacije marksizma, prije svega njegove istoriografije britanske radničke klase. U tom radu on izravno stavlja fokus na načine na koji „ljudi stvaraju vlastitu povijest kroz prakse kojima oni sami, a na temelju življenog iskustva, daju značenja“. Možda je, kako Lugarić sugeriše, baš susret sa akcijaškom groznicom inspirisao Thompsona da privileguje ‘življeno iskustvo’ nad ‘ideologijom’. Smatram da u tom svjetlu možemo i interpretirati pasus u kojem Bill Francis koristi moto da ‘vjera pomiče planine’ (v. Danijela Lugarić, Andrea Matošević, Tanja Petrović). Francis tu upotrebljava poznatu izreku iz novog zavjeta (Matej 17:20, 21:21; Marko 11:23) koja je postala sastavni dio kolokvijalnog engleskog jezika. Međutim, u nastavku tog pasusa Francis govori o ‘podvigu’, o ‘pokretaču’, o ‘poduhvatu’, o ‘zamahu’, i, naravno, o ‘novom duhu’ kojim je Jugoslavija ‘prosto opijena’ (Pruga). Dakle, ako se ovdje uopšte radi o ‘vjeri’, to nimalo ne izgleda kao doktrinska vjera, kao ‘ideološka’ saglasnost. Francisovo objašnjenje pokazuje da se opet radi više o afektu koji se stvara i ojačava kao ‘grudva’ kroz sâmo iskustvo kolektivnog rada.

***

Taj afekt prožima i Prugu i ovaj zbornik. Zbog toga imamo pred sobom izuzetno višeslojnu knjigu. Četiri dimenzije koje sam pokušao rekonstruisati na početku se stalno ukrštaju i nije ih lako raspetljati. Možda je to na nekim mjestima namjerno tako. Možda je to samo problem za moj način razmišljanja. Možda knjiga ne bi ni mogla da bude tako inspirativna da se drugačije postupalo. Nije jednostavno kombinovati evokativno, svesrdno nadahnuće sa rigoroznom, lucidnom analizom, ali smatram da ovaj zbornik u tome uspijeva. Na tome sam zahvalan autorima koji su time dali veliki doprinos širim društvenonaučnim raspravama.

Naime, već neko vrijeme traje diskusija o tome kako se treba retrospektivno pristupiti fenomenima koji su okrenuti prema budućnosti. Omladinske radne akcije su bile prožete takvom orijentacijom. Kako ih analitički smjestiti u njihove društvene uslove a da pri tome ne izgubimo snagu te orijentacije koja ih čini posebnim? Ovo je važna tema unutar današnjeg polja studija nade. Antropolog Hirokazu Miyazaki, na primjer, odbacuje kontekstualizaciju. Nada gleda unaprijed, i čim joj ‘pristupimo kao rezultatu jednog procesa’, on piše, ‘gubi se novost ili svježina prospektivnog trenutka koji taj trenutak definiše kao nadu’ (2004: 8). Zbog važnosti tog viška, smatra Miyazaki, nada se samo može ‘replicirati’, t.j. ponovo izvesti i time preuzeti. I to, po njemu, mora biti naš primarni cilj: da identifikujemo nadu u svijetu pa da ‘repliciramo iskre [te] nade na drugom terenu’ (ibid.: 30; za diskusiju v. Jansen 2016b; 2020: 65-67). Mnogi savremeni radovi unutar tzv. ‘teorije afekta’ kreću sličnim putem. Oni sa divljenjem konstatuju da neki višak postoji i da je on iskra-pokretač svega istinski važnog. I onda se žale na dominaciju ‘modernističkog’ analitičkog pristupa koji to nikako ne može da prihvati, koji uzaludno pokušava da ga uhvati u svojim kategorijama i koji ga time zatvara. Meni se takvo pozicioniranje čini suviše komfornim (Jansen 2016a). I mislim da problem postaje još veći kada govorimo o fenomenu omladinskih radnih akcija koji je prožet, od glave do pete, emancipatornim modernizmom u svojoj neustrašivoj – da, hubrističkoj – formi.

Autori Pruge i ovog zbornika dijele sa Miyazakijem i sa teoretičarima afekta želju da se znanje preorijentiše u vremenskom smislu: oni pokušavaju da se uz ‘kontemplativno’ znanje razvija i ‘prospektivno’ znanje koje bi bilo u skladu s orijentacijom fenomena o kojem pišu. Zato se u knjižici Pruga, pa i u ovom zborniku, pojavljuju ti isti izazovi. Ako se nešto tako neuhvatljivo kao što je ‘duh’ identifikuje kao ključnu komponentu za bilo kakvo razumijevanje radnih akcija – da li možemo analizirati nastanak tog viška i njegovo funkcionisanje u određenim uslovima? I da li možemo pri tome izbjeći da ga umrtvimo?

Thompson i njegovi drugovi su željeli da britanskoj publici predstave emancipatorno-modernističku eksploziju energije kojoj su svjedočili i koju su osjetili. Htjeli su prenijeti duh pruge, ali nisu odustali od pokušaja da ga smjeste u svoj kontekst. Pruga nam nudi kontekstualizaciju i ‘repliciranje’ njegove ‘iskre’ na terenu poslijeratne Evrope, prvenstveno Britanije. Ako je ta knjižica zasnovana na nekoj vrsti proto-etnografije, onda je možemo označiti kao ‘afirmativnu’ u smislu kako to predlaže Maple Razsa: ona gaji emancipatorni potencijal koji identifikuje u ljudskim praksama koje ‘su u suprotnosti s onim što se čini prirodnim i neizbježnim se gledišta današnjice’ (Razsa 2012: 35). Kada govore o omladinskim radnim akcijama, Thompson i drugovi stalno prizivaju takav pozitivan efekat čuđenja u kontrastu sa društvenim poretkom u tadašnjoj Britaniji.

Zauzvrat, ovaj zbornik se može čitati kao afirmacija te afirmacije. Tamo gdje Pruga nastoji prenijeti groznicu koju su Britanci prepoznali na gradilištu pored rijeke Bosne, ovaj zbornik nosi u sebi još jedan krug tog ‘zamašnjaka’ (Andrea Matošević). Kao takav on čuva i gaji klice ‘vaskrsenja’ akcijaškog subjekta (Badiou 2009: 49-76; Jansen 2019). Riječima Ivana Rajkovića, time se nastavlja svojevrsna ‘štafeta duha’. I u ovom zborniku duh ostaje u srži priče. Njega krasi neustrašivost autora koji prihvataju izazov da smjeste taj višak u vlastitu istoriju. I oni kombinuju kontekstualizaciju i repliciranje. A slika se ovdje dodatno komplikuje. Nije to samo tako jer se radi o razmatranjima ‘treće generacije’, gdje je originalni duh jugoslovenskih akcijaša već jednom prenijet od strane britanskih brigadira. Višeslojnost ovog zbornika proizlazi i iz činjenice da on sadrži sofisticirana proučavanja o tome kako takvo repliciranje funkcioniše kroz vrijeme – dakle, autori kontekstualizuju i to repliciranje. Na taj način ova knjiga ne samo da predstavlja svojevrsni ‘efekat štafete’, već nam pomaže i da ga promišljamo.

Bibliografija

Badiou, Alain. 2009 [2006]. Logics of Worlds: Being and Event 2 (preveo A. Toscano). London: Bloomsbury.

Fox, Alan. 1990. A Very Late Development: An Autobiography. Coventry: Industrial Relations Research Unit, University of Warwick.

Jansen, Stef. 2020. Čežnja u međuvremenu: ‘Normalan život’ i država u jednom sarajevskom naselju (prevela A. Bajazetov). Beograd: Biblioteka XX vek.

Jansen, Stef. 2019. “Anthropological (In)fidelities to Alain Badiou”. Anthropological Theory 19/2: 238-258.

Jansen, Stef. 2016a. “Ethnography and the Choices Posed by the ‘Affective Turn’“. U: Sensitive Objects: Affects and Material Culture. Maja Povrzanović Frykman i Jonas Frykman, ur. Lund: Nordic Academic Press, 55-78.

Jansen, Stef. 2016b. “For a Relational, Historical Ethnography of Hope: Indeterminacy and Determination in the Bosnian and Herzegovinian Meantime”. History and Anthropology 27/4: 447-464.

Matošević, Andrea. 2016. „Više od zbroja infrastrukturnih postignuća: Omladinske radne akcije i fenomenologija moralne ekonomije dara“. Narodna umjetnost 53/2: 61-77.

McIlroy, John. 2017. “Another look at E.P. Thompson and British Communism, 1937-1955”. Labor History 58/4: 506-539.

Miyazaki, Hirokazu. 2004. The Method of Hope: Anthropology, Philosophy and Fijian Knowledge. Stanford: Stanford University Press.

Razsa, Maple. 2012. “Toward an Affirmative Ethnography”. Anthropology News 53/9: 35.

Senjković, Reana. 2016. Svaki dan pobjeda. Kultura omladinskih radnih akcija. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku & Srednja Europa.

Spasić, Ivana. 2011. „Smrt Bricea Tatona i uslovni kosmopolitizam socijalističke Jugoslavije“. U: Horror-porno-ennui. Kulturne prakse postsocijalizma. Ines Prica i Tea Škokić, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 51-69.

Worsley, Peter. 2008. An Academic Skating on Thin Ice. Oxford: Berghahn.

Fabrika knjiga, oktobar 2020.

Potražite ovu i ostale Fabrikine knjige na oktobarskom sajmu knjižare Beopolis u Domu omladine.

Peščanik.net, 17.10.2020.

Članak je prenet sa portala Peščanik.

Javni servis16. Oktobar 2020.

Ministar za socijalna pitanja i Krizni štab su još pre 8 meseci odlučili da više od 23.000 ljudi smeštenih u staračkim domovima i raznim ustanovama socijalne zaštite zatvore u sobe i hodnike, i da ih ne puštaju dok ne prođe pandemija.

1024px-Predvorje_Predsjednički_dvori.jpg
Javni servis9. Oktobar 2020.

Nije da to nismo znali i prije, ali sa svakim novim istupom Zorana Milanovića hrvatski građani bi morali biti zahvalni na činjenici što je društvu početkom dvijetisućitih bilo preko glave i Tuđmana i tuđmanizma, zahvaljujući čemu je ustavnim promjenama funkcija predsjednika republike svedena na ulogu fikusa.