Antički junak Maradona

Puno prije današnje stvarnosti kojoj najbolje odgovara opis “društvo spektakla” i u kojoj se sve vrti oko, što proglašenih, što samoproglašenih zvijezda, bio je Diego Armando Maradona. Čovjek fanatično obožavan, jednako u Argentini, kao i u Napulju, bio je prva i skoro pa jedina svjetska zvijezda na način na koji danas podrazumijevamo takav status. To konkretno znači da je gdje god da bi se pojavio izazivao nevjerovatnu pažnju, da su mu mediji pratili svaki korak, da privatni život praktično nije imao i da je od tih istih medija jednako nekritički slavljen, koliko je bio i sa užitkom uvaljan u blato. To isto vrijedilo je i za najveći dio javnosti, odnosno za sve one koje se nisu pridružili Maradoninom kultu, a takvih je bilo i ostalo raznih. Od onih koji su naprosto u njemu gledali božanstvo koje je njihovom klubu ili reprezentaciji donijelo najveće uspjehe, do ljudi koji su u Diegu vidjeli antičkog junaka, nagrađenog nevjerovatnim talentom i istovremeno progonjenog svim zamislivim demonima. I istina je, Diego Armando Maradona bio je skrojen po svim pravilima junaka iz grčke mitologije. Na koncu, njegovo izmučeno srce izdržalo je punih šezdeset godina sve dok pred kraj ove sumorne pandemijske godine 2020. nije odlučilo da je dosta, ostavivši nam da se oprostimo od njega kako već znamo i umijemo. U momentu dok ovo pišem, u Napulju traje kontinuirano masovno okupljanje oko murala i mjesta koji su u tom ludom mediteranskom gradu posvećeni Maradoni, a istovremeno je vrlo izvjesno da će Argentina organizirati nezapamćeni sprovod tom čovjeku, a sve zajedno jedno i drugo pandemiji unatoč. I nitko nema iluzija da je moguće ova okupljanja zaustaviti pa stoga i ne pokušava.

Međutim, sve to njemu više ne znači ništa i jedino čemu to odavanje počasti služi jeste samopotvrđivanje društava i pojedinaca. Iz svega što o njemu znamo Maradona je bio dijete iz siromašne radničke obitelji, plemeniti dječak koji je kao nedoraslo dijete doživio nevjerovatnu slavu s kojom se nije mogao nositi. Iz toga je niknula rascijepljenost i jedna velika tuga u tom čovjeku koje je imao jednako koliko i nogometnog talenta i koja ga je odvlačila s jedne strane prema ovisnostima i ekscentričnom ponašanju u javnosti, a s druge u ljevičarski politički aktivizam i borbu za pravedniju Latinsku Ameriku. Kao da je u jednom času odlučio da je s nogometom bilo dosta, da je u njemu sve napravio i da postoje puno bitnije stvari. Od kojih je fanatično navijanje za tenisačku reprezentaciju Argentine na svakom Davis Cupu bila jedna od zabavnijih. Paradoks vezan uz njegov politički aktivizam, koji uostalom nije bio jedini u njegovom životu, jeste taj da je svom nastojanju unatoč, bio jednostavno još jedna zvijezda koju je kapitalistička medijska mašina savršeno koristila. Zahvaljujući činjenici da je ipak poživio nekoliko desetljeća u tom statusu, za razliku od Che Guevare s čijim se likom dogodilo isto, Maradona je mogao izravno svjedočiti kako je nemoguće iskočiti iz te pozicije i izboriti se za sadržaj. Tuga je s tom spoznajom sigurno bila još veća. Bez obzira na to pak što niti jedan od dva dokumentarna filma koja su se bavila s njim, onaj Kusturičin, kao i nedavni autora Asifa Kapadije koji se uglavnom bavio odnosom njega i Napulja nije do kraja pustio Maradonu da do kraja ispriča svoju priču, što je sam napravio u knjizi “Zovem se El Diego”, oba su imala nekoliko dirljivih momenata, s posebnim naglaskom na moment u kojem sluša kako Manu Chao na ulici izvodi pjesmu koju mu je posvetio.

Na koncu, čini se kako je unatoč ogromnoj slavi i stalnoj izloženosti ogromnom broju ljudi, Maradona uvijek bio sam i do kraja usamljen. Bio je sam i kada je teglio prosječne momčadi Argentine i Napolija na vrh svijeta, Italije i Europe, kao što je bio sam u borbi sa svojim demonima. Sam i toliko nogometno nenadmašan da je smiješno što su ga s Mundijala u SAD-u ‘94. udaljili zbog kokaina. Onaj gol kojeg je stigao na tom prvenstvu postići protiv Grčke nije bio plod nikakvih stimulansa, nego dodir genijalca. Kad bih na kraju pokušao biti toliko preuzetan i nagađati što je za njega osobno bio vrhunac karijere, siguran sam da je to titula prvaka svijeta iz Meksika ‘86. Bez obzira na sve ostalo, Maradona je tu nastupio kao čovjek s ulice koji je došao pokazati svijetu i vlastitoj zemlji da se njezina duša nalazi u slamovima radničke klase koja zaslužuje život dostojanstven čovjeka. Ta ideja ga je, bez obzira na sve, pogonila do kraja. Adio, Diego.