Intelektualno dno

5. July 2020.
Nije mi čudno kada snimak doktorke rasistkinje, koja brutalno vredja crnu studentkinju medicine, nazivajući je "crnom kravom", na portalima ljudi komentarišu još gore: rasističke uvrede, prostakluci, kritika devojke jer je "vredjala Srbe" (rekavši da se pita zašto je uopšte došla u ovu zemlju), sve to je očekivano i postoji svuda.
biljana-srbljanovic
Biljana Srbljanović. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Biljana Srbljanović

Ti divljački komentari su najbrojniji, oni su anonimni, oslobodjeni odgovornosti i bilo kakve društvene norme i korisni su da, bez foliranja i licemerja, tačno znamo gde živimo, a ne da se čudimo otkud to da je lekarka ovakva. Ali, ćutanje o ovom dogadjaju ogromnog dela intelektualne elite, koja ima pristup uticajnim platformama, koja ima potrebu da svaku polusvarenu misao dnevno na društvenim mrežama isprazni pred javnost, mnogo je gore od svake anonimne rulje koja žrtvu rasistički linčuje po onim komentarima. I ne samo to, doktorka rasistkinja je, u “gradjanskim medijima” čak dobila priliku da dodatno vredja svoju žrtvu: preti joj da ju je “nelegalno snimala” njen akt, koji je krivično kažnjiv i time dobije priliku da ga predstavi kao “razmiricu suseda”, a zatim se lažno izvini “komšinici zbog neprijatne situacije u kojoj smo se zajedno našle, usled nesmotrenih reakcija”, kao da je neka viša sila nametnula krivično delo koje je lično i svesno počinila i time izjednači sebe sa žrtvom svog ogavnog ponašanja. I nikom ništa.

Ne čudi me ni kada se tabloidi krvoločno bace na izveštavanje o smrti samoubistvom, a njihovi čitaoci zahtevaju više i više, što više detalja i ljuti su kada ih ne dobiju, jer smrt prodaje novine, a tabloidi ne edukuju nikog, to je tako bilo uvek. Ali grebanje predstavnika intelektualne elite o smrt umetnika, o kom reč nisu znali ili hteli reći dok je bio živ, je mnogo, mnogo gore. Ti pokušaji da se lična tragedija iskoristi za sopstvenu valorizaciju intelektualca koji je komentariše, često kroz neke poluobličene misli bazirane na srednjoškolskom tumaranju bespućima filozofije, a bez ikakvog poznavanja ili barem želje da nauče kako se o mentalnom zdravlju i suicidu sme, a posebno kako se ne sme pisati, to je ono što vuče čitavo društvo na dno.

I baš u ovom slučaju, to se najjasnije vidi. Od stotine tekstova, postova, komentara, hiljade lajkova i smajlija koji plaču, od privlačenja pažnje poluinteligenata na mrežama, što vredjaju pokojnog umetnika o kome, baš kao ona intelektualna elita što glorifikuje ovaj suicid i tumači ga kao borbu protiv Vučića (da ne okolišim), ne znaju bukvalno ništa, postoji realna opasnost. Glorifikacija smrti samoubistvom, guranje ovog dogadjaja u sopstveni skučeni okvir političkog razumevanja sveta, jedan je narcisistički i vrlo opasan čin: to veličanje ove nasilne smrti, bez ikakve zadrške, elementarne pristojnosti, ljudske uzdržanosti, može možda još nekog potencijalnog samoubicu u delikatnom stanju, ohrabriti da uradi isto. Ko ne veruje, neka pročita jedini ozbiljan tekst na tu temu – “Kako javna reč o suicidu doprinosi širenju ove pojave” Gorana Tomina.

Da dodam i to da je prosto neukusno, nedopustivo, nemoralno i neljudski, trpati svoje malogradjansko dupe u tragediju o kojoj ne znaju ništa, da je sramotno gaziti po mrtvim ljudima, da bi sebe uspeli na društvenoj skali uvažavanja na osnovu mnogo jakih kritičkih misli, da je poštenije svako ono prosto biće što od tabloida zahteva da mu objavi sadržaj oproštajnog pisma, od malogradjanske elite, koja bljuje nesvarene misli o višem smislu smrti umetnika, ubirući time aplauze sebi sličnih i nemu nevericu stvarno ugroženih.

Tragična vremena, u nekim idealnim svetovima, ljudima mogu biti prilika da zastanu, razmisle, potraže dublji smisao u svemu, odluče da pokušaju drugačije, da započnu promenu pre svega u sebi, a zatim i u čitavom društvu. Ta ista vremena u realnom svetu u kom grcamo pod teretom strašnih dogadaja, ipak izvlače i ono najgore u nama. Obaveza intelektualne elite je da se odupre sebi, da se uzdigne iznad sebičnog sopstva i uzdrži istupa koji najviše podsećaju na histerične tantrume tek prohodale dece: bacaju se na pod, udaraju nogama i rukama, vrište, plaču, upiru prstom na drugog, samo u jednoj naizgled hladnoj formi intelektualno kao promišljenog društvenog komentara koji, ne samo da je glup, nego je podmukao i opasan, samo ako ga pročita neko na ivici, neko ko ne zna s kakvim niskim pobudama mu se intelektualac obraća.

Zapamtite ovaj trenutak i neljude koji su se, na bilo koji način, okoristili o njega. Ti će nas pobiti pre nego i najopasniji virus u svetu.

Tekst je prenet iz lista Blic.

Click