Nacionalizacija se, dakle, kao bumerang vratila točno na ono mjesto u kojem je počelo simboličko rušenje socijalističkog svijeta, i to ne na valu sovjetskih tenkova, nego sukladno željama velikog dijela Berlinaca.

Ako s jedne strane Milanović s pravom zamjera Vučiću na uplitanju u unutrašnje odnose u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, a potom radi to isto, ispada potpuno nevjerodostojan. Isto vrijedi i za njegove zamjerke Željku Komšiću.

Ponajprije je tužno, potom zabrinjavajuće, a na koncu i suludo da nas se svih skupa, nakon svega, vraća na početak. Kao da su ćirilica, srpski nacionalni simboli ili čitav narod ugroženi. Gdje i od koga?

Ono što upada u oči mimo odnosa hrvatskog društva i politike prema ovom nasljeđu, jeste to da je ovim Petkovićevim činom napravljen puni krug među osuđenicima. Od Praljkovog ritualnog samoubojstva, do Petkovićevog javno izraženog žaljenja, prihvaćanja krivice i kajanja.

Neće srpski političari da preko usta prevale riječ genocid. Bježe u eufemizme “strašnih” i “groznih” zločina i nastavljaju da guraju prst u oko sudu UN-a. Vučić je obećao da dok god je on predsjednik, u Srbiji neće biti rezolucije o Srebrenici.

Vijećnica jeste prelijepa zgrada iz austrougarskog razdoblja i jeste bila namijenjena da bude Vijećnica, ali nisu je zato spalili. Kao što ni Stari most nisu srušili zato što je bio lijep, nego zbog njegove simbolike.

Na isti način na koji je do hapšenja živio Martinović, živio je svojevremeno i Ante Jelavić u Splitu. Na svojoj adresi, pod vlastitim prezimenom na vratima i s posve normalnim šetnjama po gradu.

Čak je i socijalistička Jugoslavija nakon 25 godina odlučila okrenuti novu stranicu i krenuti dalje, a mi smo sada od kraja rata udaljeni 26 godina, a nema nikakvih naznaka da bi se nešto po ovom pitanju moglo promijeniti.

Ako je išta moglo poslužiti kao jasna poruka Hrvatima u Bosni i Hercegovini da se trebaju okrenuti vlastitoj zemlji i njenim potencijalima, to je upravo otvaranje pelješkog mosta.