Možemo li rat ostaviti iza sebe?

6. Avgust 2021.
Čak je i socijalistička Jugoslavija nakon 25 godina odlučila okrenuti novu stranicu i krenuti dalje, a mi smo sada od kraja rata udaljeni 26 godina, a nema nikakvih naznaka da bi se nešto po ovom pitanju moglo promijeniti.
Dragan_Markovina (1)
Dragan Markovina. Foto: Mozel W.

Piše: Dragan Markovina

Ključno pitanje, bez kojega je nemoguće da ova društva, ali i države kao institucije krenu naprijed i počnu se baviti stvarnim životnim pitanjima, jeste to možemo li ostaviti rat iza sebe? Odnosno, jedino s potvrdnim odgovorom na ovo pitanje je sve navedeno moguće. To, naravno, ne znači da nas rat nije sve, vjerovatno i zauvijek, obilježio i ostavio razne vrste trauma. Ponajprije u Bosni i Hercegovini, a potom i u Hrvatskoj, jer je bio strašan na svim razinama. I jasno je da će nas to iskustvo pratiti, neke intenzivnije, neke manje intenzivno, posebno one koji su nekoga izgubili. Stoga ovo nije pitanje potiskivanja ili programiranog zaborava za ljude pojedinačno, jer to niti treba očekivati ili inzistirati na tome, niti je to moguće. Riječ je o tome imaju li mainstream politike i mediji prvo volje, a onda i snage da krenu graditi društvo izvan mitologije devedesetih?

TRAUME I ZLOPAMĆENJE

Za sada je jasno da nemaju, kao što je jasno da svaka godišnjica potiče nove traume i zlopamćenje. Mnogi koji bi htjeli ostaviti traumatičnu prošlost iza sebe često znaju navoditi primjer uspješne, brze i efikasne pomirbe Francuske i Njemačke nakon Drugog svjetskog rata i milijuna mrtvih. To jeste činjenica, ali je puno bolji i nama bliži primjer taj da je u socijalističkoj Jugoslaviji, k tome u jednopartijskom sistemu koji je svoj legitimitet crpio izravno iz Narodnooslobodilačke borbe, 1970. odlučeno da se važne bitke i datumi počnu obilježavati svake pete godine umjesto svake. Drugim riječima, čak je i socijalistička Jugoslavija nakon 25 godina odlučila okrenuti novu stranicu i krenuti dalje, a mi smo sada od kraja rata udaljeni 26 godina, a nema nikakvih naznaka da bi se nešto po ovom pitanju moglo promijeniti.

Iako se ovakav tekst može pisati praktično svaki dan jer povoda ima i previše, konkretno ga pišem na 26. godišnjicu Oluje, koja se obilježava uz tradicionalni nacionalistički program, paralelne komemoracije Documente i Srpskog narodnog vijeća te, sad već tradicionalno skandaloznih poteza Zorana Milanovića. Ove godine je odlučio odlikovati Vojnu policiju HVO-a i brigadu “Ludvig Pavlović”, sve uz poruku da to nije usmjereno ni protiv koga. Imamo li u vidu da je čak i Luka Korlaet, zamjenik gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića, stavio u ime Grada vijenac na grob Franje Tuđmana, možemo jasno vidjeti kako je Tuđman postao neupitna veličina i mit kojem se realno više ne može ništa.

BITAN PREDUVJET

Što nas konkretno vraća na osnovno pitanje teksta možemo li rat ostaviti iza sebe? Odgovor je da bismo mogli, ali uz jedan bitan preduvjet. On se odnosi na to da se iskreno prizna ono što se dogodilo i da se ne pokušava zločine umotati u celofan službenih odlikovanja i retoričku relativizaciju. To vrijedi i za Srebrenicu i za zločine nakon Oluje i za sve užase koji su počinjeni u ratovima. To se, nažalost, ne događa zbog nekoliko razloga. Jedan je što dobar dio javnosti ne vidi nikakav problem u zločinima počinjenim u vlastito ime, drugi je što mnogi misle da bi ta iskrena priznanja oduzela legitimitet njihovim politikama, a treći je taj što postoje oni koji pored poznavanja činjenica svejedno misle da treba u ime države izgraditi mit o ratnim devedesetim. To je, recimo, specijalnost Zorana Milanovića.

To što ovakvim pristupima drže i druge i sebe taocima prošlosti i svjesno vlastitim nacijama nameću kolektivnu odgovornost njih uopće ne zanima.

Drugim riječima, ubojiti miks autentičnog nacionalističkog raspoloženja u društvu i potpune neodgovornosti mainstream politike vezali su nas zauvijek uz devedesete oko kojih se vrtimo kao u ringišpilu. Koliko to nema smisla, ne treba posebno naglašavati, ali očito se neće promijeniti.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Share