Poučan slučaj Štela

16. Avgust 2021.
Na isti način na koji je do hapšenja živio Martinović, živio je svojevremeno i Ante Jelavić u Splitu. Na svojoj adresi, pod vlastitim prezimenom na vratima i s posve normalnim šetnjama po gradu.
Dragan_Markovina (1)
Dragan Markovina. Foto: Mozel W.

Piše: Dragan Markovina

Vijest o hapšenju Vinka Martinovića Štele zatekla me upravo u Mostaru, koji živi u nekom svom novovjekom ritmu euforije oko Veleža, turizma koji se vratio, s paradoksom u činjenici da je dobar dio građana otišao na more, dok su istovremeno mnogi ljudi došli iz dijaspore po svoju dozu mora i nostalgije. Nikoga nije pretjerano iznenadilo to što je uhapšen, a da se uopće nije krio, i čitav slučaj ukazuje na patologiju ovdašnjih država. Hrvatska mu je kao sudila zbog ubojstva u ratnom Mostaru pa ga pustila da se iz suda odšeta direktno u Bosnu i Hercegovinu, pro forme ispisavši međunarodnu tjeralicu, da bi slučaj s ovim hapšenjem dobio zanimljiv obrat. Koliko to sve skupa ima veze s Milanovićevom glorifikacijom HVO-a suštinski je manje bitno pred činjenicom da je nakon ovog poteza nemoguće više igrati igru skrivača i fingirati nekakvu borbu za pravnu državu bez posljedica.

NIKO GA NIJE NI TRAŽIO

Slična stvar Hrvatskoj se dogodila s izručivanjem Dinka Šakića, posljednjeg zapovjednika Jasenovca kojem je suđeno isključivo zbog pritiska međunarodne javnosti pa čak mu i korektno presuđeno, dok je sve vrijeme uživao status heroja ulice. O toj planskoj šizofreniji Viktor Ivančić je napisao sjajnu knjigu “Točka na U”. Sa Štelom se neće ponoviti ništa slično, ali ponajprije zbog toga što hrvatsku javnost zapravo rat u Bosni i Hercegovini uopće ne zanima, a još manje je spremna čuti nešto o ulozi Hrvatske u čitavoj priči. Informacija o njegovom hapšenju se stoga provukla na marginama vijesti, a kako god da se slučaj okonča, neće doći do nikakve katarze, a još manje do nekakvog revidiranja stavova kod Milanovića. Što, naravno, ne znači da nije dobro što je uhapšen.

Štelin slučaj ima dva, podjednako bitna nivoa. Prvi se odnosi na užasavajuću činjenicu da ljudi koji su radili užasne stvari žive potpuno slobodno u istim tim sredinama, pri čemu najveći dio njih nije odgovarao apsolutno nizašto. Martinović je bio previše isturen pa nije mogao izbjeći Haag, ali oni nižeg ranga su nastavili svoje živote kao da se ništa nije dogodilo, isključivo zato jer su ih politike nastavile doživljavati kao heroje i štitile su ih od pravosuđa. Na isti način na koji je do hapšenja živio Martinović, živio je svojevremeno i Ante Jelavić u Splitu. Na svojoj adresi, pod vlastitim prezimenom na vratima i s posve normalnim šetnjama po gradu, na kojim sam ga znao viđati. Čovjek se, dakle, nije skrivao, jer ga nitko nije tražio. Tužno je, stoga, konstantno inzistiranje na rasvjetljavanju poslijeratnih obračuna nakon 1945. godine i na odavanju počasti žrtvama, koje je istovremeno praćeno s potpunom ignorancijom prema žrtvama iz devedesetih, koje gledaju zločince svakodnevno u ulozi mirnih građana ili su potpuno svjesni da oni tako provode život.

A ŠTA STE RADILI…?

Drugi bitan nivo je saniranje posljedica njihovog djelovanja. Tih ratnih godina, kad se po Mostaru gradilo kako je tko htio, posve bespravno jasno, ispod balkona mojih djeda i bake, izniknuo je neki nakaradni objekat iza kojeg je navodno stajao osobno Vinko Martinović. I eno objekta i dandanas, jednako očito bespravnog, ispod tog istog balkona, sve unatoč silnim aktualnim akcijama nove mostarske gradske vlasti za uklanjanjem bespravnih objekata. Drugim riječima, ako se nismo kao zajednica spremni dosljedno obračunati niti s bespravnom gradnjom iz devedesetih, kako možemo očekivati da ćemo se suočiti s onim najgorim što su ti ljudi radili? Odgovor je vjerovatno da ne mislimo, ali naprosto je nemoguće da jednog dana netko od potomaka ne postavi pitanje, a što ste radili u posljednjem ratu?

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Share