Šta Vučićeva Srbija hoće? Model Srpskog sveta, što je eufemizam za Veliku Srbiju, vodi u rat, čak i ukoliko ga mnogi neće.

Ove godine se navršava ravno dvanaest decenija od smrti jednog od najvećih modernih filozofa, čovjeka koji je napisao i one besmrtne maksime: “Kako dobro zvuče loša muzika i loši razlozi kad se ide na neprijatelja”, odnosno “Što smo se više uzvinuli, utoliko manji izgledamo onima koji nisu kadri da lete”.

Ovogodišnji posljednji oktobarski utorak, odnosno dan izlaska ovog teksta, istovremeno je i posljednji utorak prije američkih predsjedničkih izbora. Za sedam dana osvanuće najvažniji politički dan ove godine

U Beogradu predsjednik Vučić ćuti dok Dodik najavljuje “veliku Srbiju”. U Zagrebu se premijer Andrej Plenković ne ograđuje od reafirmacije Herceg-Bosne, čije je tvorce Haški tribunal osudio kao ratne zločince.

Puno zanimljivija od pobune studenata je reakcija uprave sveučilišta i Studentskog zbora koja je uključila frazeološki autopilot koji je dosad uvijek prolazio, zaključivši kako je riječ o politizaciji

Da li je fudbal “najvažnija sporedna stvar na svijetu” ili – što reče onaj Englez – nešto mnogo više od pitanja života i smrti, nekada i nije toliko važno. Važnije su neke gotovo sporedne asocijacije koje je fudbal u stanju da donese

Situacija jako podsjeća na Njemačku iz kasnih dvadesetih, s tom razlikom što Vučićeva vlast u Srbiji ne vidi nikakav problem u svemu ovome, dok je u Hrvatskoj Andrej Plenković konačno izustio o čemu je riječ.

Državni sekretar Mike Pompeo u Dubrovniku je upozorio Hrvatsku na Kinu, kao što je to ranije učinio u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji. Istovremeno je najavio ozbiljno angažovanje u Bosni i Hercegovini.