Bi(e)ber i so komisijskih izvještaja

Piše: Muharem Bazdulj

Prije pet-šest dana objavljen je izvještaj Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u evropskim integracijama prema kojem u oblasti vladavine prava, slobode medija i borbe protiv korupcije BiH od objavljivanja Mišljenja Evropske komisije nije ostvarila napredak, a u većini drugih oblasti zaostaje za zemljama u regionu. Mada je, kako izvještavaju agencije, naglašeno da je ostvaren napredak u određenim oblastima, ove godine su najdirektnije i bez diplomatskih eufemizama karakterističnih za ranije izvještaje, označeni politički i institucionalni predstavnici kao najodgovorniji za one oblasti u kojima nije ostvaren napredak. Promjena vokabulara se djelimično može objasniti i promjenom metodologije i pristupa procesu proširenja od nove Evropske komisije i zemalja članica EU, koje će sada imati veću ulogu u ocjenjivanju napretka.

Mi bismo, kao…

Mada je, dakle, rečeno da Bosna i Hercegovina zaostaje za drugim zemljama u regionu, to nipošto ne znači da su te druge zemlje “odlikaši”. Kad je riječ o Srbiji, recimo, potencira se kako ona nije napravila nikakav napredak kada su u pitanju izborni procesi ili pravosudni sistem, dok je umjereni napredak registrovan kada je u pitanju borba protiv korupcije (strukturne reforme i saradnja između agencija) i reforma javne administracije. Što se Crne Gore tiče, u izvještaju Evropske komisije o napretku ove zemlje kaže se da novi parlament Crne Gore treba da nastoji da pronađe široki međustranački i društveni konsenzus. Konstatuje se da je predizbornu kampanju obilježilo nepovjerenje te da zemlja ima spremnost za borbu protiv kriminala, dok je u oblasti pravosuđa postignut ograničeni napredak. Parlament, kako se navodi u izvještaju Evropske komisije, treba u praksi da pokaže posvećenost crnogorskom programu reformi, što je od vitalnog značaja za napredak zemlje na putu ka Evropskoj uniji.

Izvještaji su, dakle, listom pesimistični, no nema se utisak da je to nešto posebno uznemirilo ni političku klasu, ni javnost, ni medije, ni ljude općenito. Čitav proces evropskih integracija došao je do tačke kao u onoj besmrtnoj rečenici s početka rata u Sloveniji: Mi bismo, kao, ušli u Evropsku uniju, a oni bi, kao, da nas prime. A život ide svojim tokom, ne samo u kontekstu visoke politike i geopolitičkih odnosa nego takođe i u kontekstu puke svakodnevnice. Jedan od upućenijih stranih eksperata za situaciju u Bosni i Hercegovini i ostatku zapadnobalkanske regije, direktor Centra za historiju i politiku jugoistočne Evrope na Univerzitetu u Grazu, porijeklom, inače, iz Luksemburga, Florian Bieber, dao je ovih dana intervju Jerku Bakotinu, iz zagrebačkog “tjednika za srpsku nacionalnu manjinu”, Novosti. Mada je cijeli intervju indikativan i zanimljiv, vrijedi citirati sam njegov završetak: “Sudbina regije ne ovisi toliko o njoj koliko o događanjima u Uniji i najvažnijim članicama. Proširenje trenutno nije na agendi. Dok EU ima problema s demokracijom u Mađarskoj i Poljskoj, zapadni Balkan neće pristupiti Uniji. Do promjene neće doći dok Njemačku više zanima proizvodnja automobila nego stanje mađarske demokracije. Teško je davati procjene o svijetu nakon pandemije koronavirusa. Ipak, ne mislim da će status quo trajati vječno. Tijekom pandemije vidjeli smo da su građani EU bili razočarani izostankom koordinacije, dakle, očekivali su više od Unije. Znači, postoji prostor za više Europe zasnovane na vrijednostima, što uključuje i drugačije politike prema proširenju i migracijama. No, centrističke stranke moraju za to steći hrabrosti”.

Začin

Neki od stavova ovdje izrečenih mogu da djeluju otrežnjujuće. Najvažnije je vjerovatno ono što je rečeno na samom početku: “Sudbina regije ne ovisi toliko o njoj koliko o događanjima u Uniji i najvažnijim članicama. Proširenje trenutno nije na agendi”. Miroslav Lajčak ovih dana izjavljuje da “niko nije dobio članstvo u EU tek tako”, a zna i sam da to nije baš tako. Uostalom, kao i u svakom klubu, odluku o novim članovima donosi sam klub, bez obzira na dostignuća aspiranta. Pošteno je reći da nikakva reforma danas ne garantuje brzo članstvo u Evropskoj uniji. Pisano je već mnogo puta zašto takva indolencija potencijalno najviše šteti samoj Evropskoj uniji, no jasno je da takva argumentacija u praktičnoj politici ne donosi uspjeh. U tom smislu, i ne mora biti posebno problematično što “Njemačku više zanima proizvodnja automobila nego stanje mađarske demokracije”. Kao što ni Bugarska i Rumunija na jedan način, a Kipar, recimo, na drugi, nisu primljeni u EU zato što su sve reforme savršeno proveli, odnosno jer je imao riješene sve granične probleme, nego jer je Evropska unija shvatila da joj je to u interesu, tako i pitanje prijema zapadnobalkanskih zemalja u punopravno članstvo zavisi samo od svijesti u Berlinu, Parizu i Bruxellesu da će to Uniji donijeti više koristi nego štete. To, naravno, ne znači da treba fatalistički odustati od reformi. Većinu onoga što EU traži, zapadnobalkanske zemlje bi trebalo da provedu za svoje dobro, čak i da to nema nikakve veze s potencijalnim članstvom u EU. Kad se dosegne evropski nivo ljudskih prava i ekonomskih sloboda, članstvo u EU svakako više dođe kao začin.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.