Ekstremistička desnica izlazi u realni svijet
Piše: Dragan Markovina
Činjenice govore sljedeće: U posljednjih niti deset dana u Beogradu je izvedena predstava Zlatka Pakovića “Srebrenica: Kad mi ubijeni ustanemo”, nakon čega su redatelj i glumci, pa čak i oni koji ne glume u predstavi, ali su radili s Pakovićem u ranijim predstavama, dobili na stotine prijetećih poruka, sve uz organiziranu hajku tabloida protiv predstave. Samo par dana nakon toga u istom prostoru Centra za kulturnu dekontaminaciju otvorena je izložba o zločinu na Tuzlanskoj kapiji 1995, na koju je upao ekstremistički političar Miša Vacić prekinuvši program, uz suludi zaključak o tome kako nikakvog granatiranja nije bilo, nego su Tuzlaci sami postavili eksploziv s namjerom da ubiju vlastite sugrađane. Jedva koji dan nakon toga grupa desničarskih ekstremista je upala na izložbu karikatura u Zemunu i uništila kompletan postav. U Zagrebu je pak mladi čovjek došao s kalašnjikovom pred zgrade Vlade i Sabora na Markovom trgu, rafalnom paljbom pokosio, ali na svu sreću ne i usmrtio jednog policajca, pukim slučajem promašio drugoga, da bi nakon toga počinio samoubojstvo. Odmah potom, uvidom u njegov profil na Facebooku utvrdilo se da je bio blizak miljeu ekstremne desnice te zagovarao likvidiranje Srba, ali i napad na Plenkovićevu, po mišljenju tih krugova, izdajničku Vladu koja je ušla u koaliciju sa SDSS-om. Sve u svemu, situacija jako podsjeća na Njemačku iz kasnih dvadesetih, s tom razlikom što Vučićeva vlast u Srbiji ne samo da ne vidi nikakav problem u svemu ovome nego tabloidi pod njenom kontrolom utječu na stvaranje mrzilačke atmosfere u društvu, dok je u Hrvatskoj Andrej Plenković konačno izustio kako je riječ o terorizmu i desničarskom ekstremizmu. Istom onom s kojim je paktirao u prvom mandatu, doduše, ali vidjet ćemo kako će se stvari dalje razvijati.
U čitavoj priči, koliko god sve skupa bilo užasavajuće, najzabavnije su ozbiljne analize, u ozbiljnim medijima, od ozbiljnih i uvaženih ljudi, odakle je došlo do porasta desnog ekstremizma. Odgovor je, nažalost, banalan i, štoviše, prilično sam siguran kako ga i mnogi od onih koji postavljaju to pitanje znaju, ali ga se ne usude izreći. Ovdašnja društva su i nastala i formirana na desnom nacionalističkom ekstremizmu koji je prvo bio poželjan, posebno u ratnim godinama, potom je donekle gurnut u pozadinu početkom dvijetisućitih u doba kratkotrajne liberalizacije, da bi posljednjih godina bio iznova izvučen na površinu od vladajućih partija, u prvom redu za preuzimanje vlasti i discipliniranje opozicije i nevladinih udruga, da bi se u zadnje vrijeme, barem u Hrvatskoj, donekle oteo kontroli. Imajući sve ovo u vidu, povjerujemo li da Andrej Plenković doista želi riješiti problem, jasno je kako će se naći pred nerješivim izazovom, budući da ne postoji nikakav način da se obračuna s ekstremizmom, a pri tome poštedi vlastitu stranku i Tuđmanovu nacionalističku ideologiju koja stoji iza svih ovih ljudi. Nažalost, svi su izgledi da će upravo nešto takvo pokušati, na isti način na koji pokušava sanirati traumatične odnose Hrvata i Srba, uporno zaobilazeći tuđmanističke temelje isključivog nacionalizma. Ukoliko ostane pri takvoj politici, manji će biti problem taj što će njegovo ponašanje biti protumačeno kao licemjerno, a puno veći što će na taj način istinski obračun s ekstremizmom biti nemoguć.
Što se pak tiče Srbije, gotovo potpuna nespremnost ne samo vladajućih nego i dobrog dijela opozicije i društva da se suoči s politikom Srbije iz devedesetih i u potpunosti je odbaci te se posveti sadržaju svakodnevnog života u vlastitoj zemlji, umjesto što se uporno bavi unutrašnjim odnosima u drugim zemljama, uz apsolutnu vlast jednog čovjeka i gotovo potpunu kontrolu nad medijima, izgledi da se ovakva vrsta ekstremističkog nasilja koje je iz virtualnog preselilo u stvarni život suzbije, gotovo da su zanemarivi.
Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.
