Klimavi ali opasni dvonožac Beograda i Banjaluke

23. October 2020.
U Beogradu predsjednik Vučić ćuti dok Dodik najavljuje “veliku Srbiju”. U Zagrebu se premijer Andrej Plenković ne ograđuje od reafirmacije Herceg-Bosne, čije je tvorce Haški tribunal osudio kao ratne zločince.
bosko-jaksic-mcb
Foto: Medija centar Beograd

Piše: Boško Jakšić

Milorad Dodik u Zagrebu. Pa onda u Beogradu “razgovor prijatelja” – Aleksandra Vučića, Dodika i Dragana Čovića. U Sarajevu uzbuna. Uprkos podsećanju da su barem četiri srpsko-hrvatska plana za podelu Bosne i Hercegovine završila u ropotarnici istorije, uprkos navikavanju na nelagodni mir posle Daytona, zabrinutost je opravdana. Svedoci smo naleta novog nacionalizma i revizije istorije na raznim stranama, a Evropska unija simptomatično ćuti kao da je zaboravila kakvu je svet platio cenu anglo-francuske neodlučnosti 1930-ih godina. U Beogradu predsednik Vučić ćuti dok Dodik najavljuje “veliku Srbiju”. U Zagrebu se premijer Andrej Plenković ne ograđuje od reafirmacije Herceg-Bosne, čije je tvorce Haški tribunal osudio kao ratne zločince. Mogući veliki planovi tradicionalno su obavijeni velom misterije, ali postoje detalji koji ih razotkrivaju, ili barem uvećavaju sumnje. Kolekcije takvih malih gestova samo doprinose neizvesnosti od koje su se političari tri etnije vakcinisali, ali se ona – neizvesnost – useljava u živote običnog sveta.

Pokvaren šou

Ovih dana predstoji potpisivanje povelje o bratimljenju Beograda i Banjaluke, što se nadovezuje na predlog da jedan park u Beogradu dobije ime Republike Srpske. Već se zvanično obeležava Dan Republike Srpske u Srbiji, a na inicijativu Vučić-Dodik očekuje se uvođenje novog zajedničkog praznika, Dana srpskog jedinstva. Biće to datum proboja Solunskog fronta, “kada je jurišem biblijskih razmera srpske vojske došla sloboda i za ono što zovemo danas Vojvodinom, ali i ono što zovemo Republikom Srpskom, koje su do tada pripadale drugim imperijama”, kako kaže gradonačelnik Novog Sada, koji se već pobratimio sa Banjalukom. Nije praksa bratimljenja nova. Počela je odmah posle Drugog svetskog rata kada su gradovi sveta, na osnovu Povelje Ujedinjenih nacija, počeli da sklapaju prijateljstva sa drugim gradovima. Beograd se pridružio davne 1957. bratimljenjem sa Coventryijem u Velikoj Britaniji kada je iz prestonice tadašnje Jugoslavije poslata drvena građa za obnovu pozorišta uništenog u nemačkim bombardovanjima. U znak zahvalnosti, teatar i danas nosi ime Beograd.

Čitajte kolumne Boška Jakšića:

Od tada se Beograd pobratimio sa Chicagom 2005, Krfom u Grčkoj i Ljubljanom 2010. Prijateljski odnosi uspostavljeni su sa nekoliko evropskih prestonica, a sporazumi o saradnji sa desetak gradova iz svih krajeva sveta, od Pekinga do Astane, od Teherana do Tel Aviva i Alžira, od Banjaluke, Podgorice i Skoplja do Bukurešta i Minska. Ono što je novo je da se bratimljenja danas više ne tiču sveta, već regiona. Posle Banjaluke, u planu je bratimljenje sa Kosovskom Mitrovicom. Pažljivo se biraju gradovi koji su svojevrsna promocija srpskog sveta, ambicioznog ali opasnog pokušaja okupljanja “svih srpskih zemalja”, odnosno “svih srpskih gradova”. Prema statutu Beograda, grad može da sarađuje sa jedinicama lokalne samouprave drugih država, u okviru spoljne politike Republike Srbije, uz poštovanje teritorijalnog jedinstva i pravnog poretka Republike Srbije, u skladu sa Ustavom i zakonom. Bratimljenje je uspostavljanje bliske saradnje između dva grada dve različite suverene države. Što bi bilo u skladu sa odredbama da gradovi pobratimi imaju postignute protokole ili potpisane povelje o međunarodnoj saradnji.
Čini se da postoji neka (politička) misterija iza razumnih predloga da neki od beogradskih festivala dobiju svoja skraćena izdanja u Banjaluci ili da se u Beogradu otvore krajiška i hercegovačka kuća za uživanje u proizvodima iz tih krajeva. Zamišljeno je da odluka o bratimljenju u Skupštini Beograda prođe svečano, bez diskusije, ali šou je pokvario Rade Veljanovski, jedan od samo dvojice opozicionih odbornika u Skupštini Beograda. “Predlog ove odluke o bratimljenju Beograda i Banjaluke izgleda na prvi pogled potpuno benigno i iz ugla predlagača ne bi trebao da bude ništa sporno, ali nije tako”, počeo je profesor na Fakultetu političkih nauka. “Postavlja se pitanje smisla kada se radi o bratimljenju u porodici, kao što je ovde slučaj. Šta to znači kada se brat bratimi sa bratom, a već su braća? Ovde se očigledno radi o nečem drugom. Kada se zna da Dodik već duže vreme stalno ponavlja da je Republika Srpska država, a da Bosna i Hercegovina nije država, onda nije teško zaključiti čemu ovakva odluka. Ovim se želi da se pokaže kako su Beograd i Banjaluka statusno izjednačeni, kao glavni gradovi dveju država, što znači da ovakva odluka ne doprinosi dobrim odnosima među susedima i u celom regionu. Ako Beograd želi da se s nekim bratimi u Bosni i Hercegovini, onda bi to moglo da bude Sarajevo.” Odbornik Veljanovski je usred verbalnog linča izviždan i proglašen “antisrbinom”, a čitav događaj je simptomatično prošao bez publiciteta u javnosti, ispod radara. Valjda kako ne bi dodatno uzburkavala posle izjave srpskog ministra vojnog da Vučić treba da bude predsednik svih Srba. Da, drugim rečima, Srbima u Hrvatskoj ne bude predsednik Zoran Milanović, a Srbima u Crnoj Gori Milo Đukanović, već Aleksandar Veliki Srpski. Da li Vučić treba da bude i predsednik Srba u Republici Srpskoj, kao što bi Milanović bio predsednik Hrvata u Herceg-Bosni ili Srbiji? Da li je to propagandna priprema za širenje ideje o srpskom svetu koja je lansirana još u vreme predsednika Borisa Tadića? Ne bi trebalo mnogo da nacionalisti to aklamacijom prihvate – kada ne bi bilo dogovora iz Ohia iz 1995. Nije slučajno da se sve češće čuje kako je Dayton “prevaziđen”.

Bakir je u pravu…

Zamisao o bratimljenju Beograda i Banjaluke je mali korak na jednom opasnom putu popločanom populističkim nacionalizmom i asfaltiranom tajnovitom smesom privatnih ambicija koje je Dodik definisao najavom mogućnosti da Srbi i Hrvati zatraže izlazak iz BiH. Beograd danas sebe proglašava faktorom mira, ali je u realnosti strepnja svim svojim susedima. U pravu je predsednik SDA Bakir Izetbegović kada kaže da “nikada bosanskohercegovački tronožac ne može stajati na dvije noge”.

Tekst je prenet sa portala Oslobođenje.

Click