Opozicija, osim što jasno pokazuje protiv koga je, nema mnogo zajedničkog. Već sama kvalifikacija "prave" i "lažne" opoziciju deli opoziciono biračko telo. Dele ga i česte nesuglasice medu liderima slične orijentacije – pri čemu je ta orijentacija više intuitivno prepoznatljiva, nego dobijena jasnim porukama o važnim pitanjima.

Nakon završetka ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, "Crvene beretke" su legalizirane 1996. godine u Srbiji pod imenom Jedinica za specijalne operacije(JSO). Za glavnu bazu određen joj je bivši vojni kompleks u Kuli gdje je 4. maja 1997. održana proslava godišnjice osnivanja ove jedinice. Pored predsjednika Srbije Slobodana Miloševića, svečanosti su prisustvovali Milorad Vučelić, Mihalj Kertes, te brojni pripadnici Državne i Javne bezbjednosti MUP-a Srbije, Vojske Jugoslavije i njenih službi.

Izvod iz intervjua za Vreme. "Ljudima je postalo jasno da moraju braniti svoju prirodnu sredinu, jer to je pitanje našeg opstanka na ovoj planeti. I mislim da su ovi protesti znak da ljudi izlaze iz letargije. Kada je zaštita životne sredine u pitanju, to onda nije ni pitanje ideologije, niti pitanje političkih stranaka, već – ponavljam – stvar našeg prirodnog opstanka. To je borba za ono što ćemo da jedemo, kakvu ćemo vodu da pijemo, onu iz zdrave ili bolesne zemlje, te kakav ćemo vazduh da dišemo. A to su tri bazične stvari života."

Izvod iz intervjua za Vreme. "Što se tiče Nedića, Ljotića i donekle četnika, njihova rehabilitacija je posledica reorijentacije fokusa kolektivnog sećanja – koja je započela još osamdesetih godina – sa heroizma partizana na stradanje srpskih civila. Tada su partizani predstavljeni kao nekakvi fanatici koji nisu marili za civilne žrtve nemačkih represalija i čija je borba samo pospešivala zločine nacista. Kada se jedanput tako postave stvari, onda kolaboracionizam postaje akt patriotizma, a antifašizam čin nacionalne izdaje. Tako Nedić i Ljotić i Draža postaju pozitivni likovi, a pravi antifašisti – partizani – postaju zločinci".