Lomača za protuhrvatski blud

Smrt Mire Furlan izvukla je iz naftalina sve one mučne napise zbog kojih je popularna glumica napustila Zagreb i, zajedno sa suprugom Goranom Gajićem, otišla u Sjedinjene Američke Države. Među najgnusnijim napadima svakako je i trodijelni feljton iz tjednika Globus, objavljen 1992. godine. Da nisu tada svi u Hrvatskoj “disali” isto pa pridonijeli hajci ili se naprosto pravili da sve to s Mirom Furlan i ostalima nepodobnima po tadašnjim kriterijima baš i nije njihov posao, svjedoči tekst Viktora Ivančića iz Slobodne Dalmacije, objavljen u to zlo vrijeme.

Istraga će ovih dana utvrditi kako je zagrebačka glumica Mira Furlan s pravom bila optužena za protuhrvatski blud te kako kršćanski bogobojazna hrvatska javnost nema razloga za kajanje (koje se, zbog pomalo neočekivanoga raspleta, počelo tiho uvlačiti pod kožu) što je presudu nad mladom ženom već složno izvršila, učinivši joj život na ovim prostorima doslovno nepodnošljivim. Ulogu glavnog pribavljača dokaza preuzeo je na sebe ambiciozni zagrebački tjednik Globus, objavivši i drugi nastavak feljtona o “tragičnoj sudbini velike hrvatske glumice”, s time da je konačni cilj takve humanitarne djelatnosti najavljen već naslovom prvog dijela: “Težak život lake žene”! Netko se, dakle, u lakim novinama teškog Kuljiša, koje su već ranije dale vrijedan doprinos javnom kasapljenju Mire Furlan, zgodno dosjetio da svaka etiketa, pa i ona za izdaju, s vremenom može otpasti ako se prije njenog lijepljenja dovoljno snažno ne pljune, pa je – nesiguran u kvalitet prethodnoga medijskog lučenja – pun zanosa pristupio “obnovi postupka”.

“Globusov investigativni tim”, kako glasi službeni naziv pseudodetektivske formacije koja potpisuje feljton, uzeo si je u zadatak da rezultatima “istražnih radnji” razjasni kako protuhrvatski blud popularne glumice, kao i usud što joj je zbog toga priređen, nisu proizašli ni iz čega, već su logična posljedica njezinih bolesnih psiho-fizičkih stanja i problematičnih moralnih nazora. Pozadinski motiv istrage je dvojak: a) pokazati da se samo poremećene osobe “u ovakvim vremenima” mogu ponašati politički nepoćudno i b) sugerirati kako nitko neće tako olako iskoračiti iz debele sjenke zajedničke nacionalne zastave (koja tako bučno lepeta nad našim glavama) bez opasnosti da pritom bude javno ustrijeljen. Držim da takav postupak – proveden biranim riječima, čak uz prigodnu “lakoznanstvenu” kamuflažu – zaslužuje dužnu pažnju, pošto je riječ o trenutno najvitalnijem žanru u hrvatskom novinarstvu. Nije slučajno što se taj siloviti trend podudara s poplavom kolektivnih pseudonima (uz naše “Investigatore” tu su još “Ekspertni timovi”, STOS-ovi, “Tragači Slobodnog tjednika”…), po čemu će budući kroničari obilježavati naš “aktualni trenutak” kao doba kada su domaćim novinarstvom harale maskirane bande.

Od Djevice do “bludnice”

Ključ za razumijevanje leži u tome što Globusovi tragači prilaze svojoj misiji s hinjenom naivnošću i “najpoštenijim namjerama”: urednik lista je pokušao u New Yorku stupiti u kontakt s Mirom Furlan, ali nije dopro dalje od telefonskog razgovora s njezinim suprugom Goranom Gajićem (“beogradskim režiserom zagrebačkog porijekla”), koji je revoltiran pisanjem hrvatskoga tiska, osobito Globusa gdje rade njegovi bivši prijatelji, i tvrdi da mu je “uništen život”. Investigatori to primaju s neskrivenim čuđenjem – to, naime, da je Gajiću uništen život – jer se “u brojnim osvrtima na ponašanje Mire Furlan njega uopće ne spominje“. Da, to je doista čudno! Gajić nema razloga da se duri kada mu se mogu prirediti još mnogo gore stvari! I zbog čega bi, uostalom, uopće držao da je oženjen ako to nije spomenuto u nekom novinskom osvrtu?

A što se tiče “ponašanja” njegove supruge, tu se zna da “njezin boravak i rad u Beogradu, glavnom gradu zemlje koja je izvršila najtežu agresiju na Hrvatsku u njenoj povijesti, protumačen je u nas kao stav. Mira je, pak, smatrala da se radi o velikom nesporazumu“. Tako je odmah jasno da Mira Furlan može samo “smatrati” svoje postupke, da je prema tome osoba izvan sebe, da je u tome pogledu valja razumjeti, a samo specijalizirani medijski stručnjaci znaju zašto čini to što čini! Svakako, lnvestigatori su se “nadali intrigantnom razgovoru koji će rasvijetliti okolnosti ovog mučnog skandala, no prilika je propuštena“. Pa kad je već ispalo kako je ispalo, oni će ipak “rasvijetliti okolnosti” pa će valjda i sam skandal izgubiti na “mučnini”, i to tako što će djevu koju su uzeli za predmet svoje kolektivne skrbi već u naslovu proglasiti bludnicom!

Kasnije se to u više navrata sugerira – na primjer u opisu “prvog glumačkog iskušenja“, gimnazijskoj predstavi “Live like pigs”, gdje je Furlan igrala mladu prostitutku. “Kao da je usud odmah ostavio pečat!” – glasi komentar grupnog lnvestigatora. lspod jedne od fotografija u drugom nastavku feljtona ispisana je legenda: “Poželjna i intelektualcu i kamiondžiji – Mira Furlan u predstavi ‘Šteta što je kurva'”, a to je tek za nijansu manje suptilno od kurzivnog tiskanja podatka da je dotična rođena u znaku Djevice. Tako, eto, nastaje “još jedna nesretna hrvatska biografija”, pa sadašnje “depresivne okolnosti” ni u kom slučaju “nisu tek posljedica nesporazuma“!

Korijene te nesreće Investigator pronalazi već u “ranim djevojačkim danima“, i to – gle vraga! – u “izuzetnoj naklonosti knjizi“, jer je – ako niste znali – “upravo posvećenost literaturi urodila stanovitom izdvojenošću iz krugova vršnjaka i, što je važnije, prenaglašenom osjetljivošću“. Grupni tragač si čak uzima slobodu da pretpostavi kako se Mire “sigurno dojmio” roman “Srna” mađarske autorice Magde Szabo. Zašto? E pa zato što se tu radi o “ispovijesti glumice iz aristokratske obitelji koja u komunističkom režimu postaje zaslužna narodna umjetnica“, a uz to knjiga “obiluje dilemama, lutanjima i završava tragično“!

“Izvorišta šizoidnosti”

Da je, prema tome, Mira Furlan u mladosti manje i probirljivije čitala, danas bi bila zdravija i poželjnija osoba, s jače izraženom domoljubnom sviješću nego što je to pokazala u odsudnim trenucima. A da je imala drugu majku, bila bi zacijelo i manje zlurada prema Zagrebu! Naime, iz feljtona doznajemo da je Mira nosila i “duboku majčinu traumu iz ratnih dana“: majka je bila Židovka, a “priča se” da je razdoblje Endehazije ustrašena provela u ormaru. Refleks na Miru: “Treba Ii tu tražiti korijene njene česte zluradosti prema Zagrebu?”

Investigator, čiji je antisemitizam ljupko relativiziran znakom pitanja, ne kazuje zbog čega bi to Židovi i židovska djeca trebali danas osjećati zluradost prema Zagrebu. On se tek lakim potezom prebacuje na tjelesne defekte, primjećujući da je Mira Furlan “uporno izbjegavala nastavu tjelesnog odgoja, krijući neke samo njoj znane komplekse, stanovit zazor od tjelesnosti“. A onda u svemu tome pronalazi ni manje ni više nego – “izvorišta šizoidnosti“!

U tome duhu, s tonom punim brige i pokroviteljstva, slijedi uredno vađenje unutrašnjih organa i poziv halapljivoj javnosti na ritualno grickanje. Navode se imena muškaraca koji su prolazili kroz Mirin život, detaljno opisuju suicidne situacije, obiteljske tragedije, odlasci na plastične operacije, pa sve do “začinjanja sve čvršćih veza s Beogradom“, kada se “opet miješaju profesionalni odnosi s ljubavnima“. Globusov tim anonimnih njuškala će, primjerice, pronaći znakovitost u tome što njezina veza s Vladom Divljanom, skladateljem bivših “ldola”, koincidira s “fermentiranjem novog nacionalnog osvještenja” u Beogradu i pojavom albuma “Odbrana i posljednji dani”, koji je “nadahnuta himna Svetosavlju“. Ne zanima ga, međutim, što je taj isti “Lepi Vlada” – upravo zgrožen kolektivnim ludilom – otišao živjeti u Australiju; njega zanima Mirino “začinjanje sve čvršćih veza s Beogradom”, što onda ima veze s njezinim duševnim stanjem i ustrojstvom, ali to ne škodi da se sve zajedno plasira kao politički stav s razumljivim implikacijama. Dapače!

Globus je i inače u ovdašnjem žurnalizmu patentirao metodu “organicističkog razlaganja stvarnosti”, gdje se dade odčitati blagotvorni utjecaj dr. Slavena Letice na hrvatsku političku kulturu. (Valja se samo sjetiti “psiholoških portreta” političkih ličnosti, što su također radili “ekspertni timovi”, čime je čitava stvar imala biti zaogrnuta u znanstveno-popularnu formu, e da bi se – recimo – mogao objaviti i takav prikaz Ante Markovića pod naslovom “Srpski kvisling koji se sklonio u Zagreb”, sa “znanstvenom” svrhom otvorenog poziva na linč.) U takvim je rabotama čak i brutalni ST dosljedniji od Globusa jer svojim čitateljima ne baca prašinu u oči, jer se ne predstavlja drukčijim nego što jest, jer se ne kani pričinjati kultiviranim kada poseže za najprljavijim sredstvima da bi nekome raskopao utrobu.

Psiha i politika

“lnvestigativni tim” će za takvu istu “medijsku operaciju” navući prigodne rukavice, e kako po obavljenome poslu ne bi morao doći u situaciju da od svega pere ruke. Tim načinom će zadovoljiti i ukuse sve šireg sloja hrvatskih intelektualnih malograđana – onih što se danas tako rado prisjećaju svojeg gimnazijskog hrvatstva – kojima će ponuditi “izvjesni tračerski rafinman”, kulturološki “viši smisao” kao pokriće za ispoljavanje prljavih strasti. Međutim, plasirati spletke uz akademsku ozbiljnost, predstavljati intrige kao “stručnost”, pa onda sve to zgodno politički začiniti, nije uvijek laka zadaća. Kada piše o Miri Furlan, Globus to radi ovako:

“Činilo se da svaki put kad u nekom muškarcu vidi profesionalni autoritet, ona teži i ljubavnom potvrđivanju i podređivanju. I obratno, u svakoj njenoj ljubavnoj vezi muškarac se pretvarao u profesionalni autoritet koji je definirao njezinu karijeru.”

A zna Ii čitalac sto je druga strana ove “šizofrene situacije”?

“Druga strana ove šizofrene situacije sastojala se u njenim vrlo prisnim vezama sa zagrebačkim, a poslije i beogradskim feministkinjama.”

Kako su se još ispoljavale ove šizofrene situacije, pardon, “razapetosti”?

“Te razapetosti na profesionalnoj i emotivnoj razini sve su se više pojačavale i na nacionalnom planu”!

A kako se to razapetosti pojačavaju na nacionalnom planu?

“Da bi se dokazala u jednoj sredini uvijek bi razočaravala drugu”!

Što smo, dakle, iz ovoga naučili? Naučili smo da hrvatska glumica Mira Furlan, čije se razapetosti pojačavaju i na nacionalnom planu, teži ljubavnom potvrđivanju i podređivanju, što znači da je u jednoj strani šizofrene situacije, a druži se s feministkinjama pa je i u drugoj strani šizofrene situacije, mada je to u stvari jedna te ista šizofrena situacija koja se sastoji od dvije strane, što se još može nazvati i “te razapetosti”, koje je moguće pojačavati i na nacionalnom planu, s tim da se nacionalni plan za razliku od šizofrene situacije ne sastoji od dvije strane već od dvije sredine, gdje se naizmjenično dokazuje-razočarava glumica-klackalica i tako te razapetosti, koje mogu biti na više razina, pojačava na nacionalnom planu, nije sad bitno čijem, da Ii njenom, tuđem ili općem… Tako izgledaju znanstvenoistraživački rezultati “Globusova investigativnog tima”.

Revni tragači, naravno, sve to opravdavaju svojim pokroviteljskim gardom, pa čak simbolički spočitavaju glumici-patnici što ne želi prihvatiti njihovu ruku “pomoći”, nalazeći i za to razlog u njezinoj mentalnoj konstituciji. To je i najmorbidniji dio u dosadašnjem toku feljtona, jer se “gubitak domovine” i osuđenost na samoizgnanstvo izravno sugerira preko smrti majke. A Mira je tada, tvrdi Investigator, “na sprovodu doživjela živčani slom, odbivši od sebe poznate koji su joj željeli izraziti sućut”!

Patologlja dželata

Da, Miri Furlan je možda čak umrla domovina, od čijeg pomena se mnogima danas podiže kosa na glavi, i to jest samo njezin intimni problem. Ali je bestidna obmana da joj “poznanici” željni krvi prilaze kako bi joj izrazili “sućut” iliti “rasvijetlili okolnosti mučnog skandala”. Ovdje je riječ o klasičnome lovu na “ženski  lik iz bajke”, kojemu je autor prethodno tutnuo metlu među noge, a zatim uvjeravao tupo gledalište kako dotična leti i sikće. Vidljiva je tu i druga vrst frustracija, jer izvan konteksta bajke, u pravnome sistemu srednjega vijeka (na koji neki u današnjoj Hrvatskoj rado obnavljaju sjećanja) takve su žene obično gorjele zbog nimalo bajkovitih razloga – bile su ljepše i drukčije. U pravilu, njihov dželat je bila kolektivna zavist.

Vidim, dakle, pripadnike “Globusova investigativnog tima” kako štite svoju teško stečenu anonimnost navlačeći crne kukuljice preko lica dok privezuju dežurnu vješticu na lomaču. lstina, žrtvu će prethodno oprati i urediti, njezino tijelo namazati mirisnim uljima, pobrinuti se za vizualnu privlačnost ukupnoga dojma, ali će zato ubilačku vatricu potpaliti s jednakim patološkim sladostrašćem. A nakon dovršetka obreda ostat će – zlu ne trebalo – i dovoljno “otpadne građe” za kolektivno posipanje pepelom.

Nemam iluzija da bih vjerovao kako se nad tim svečanim činom – nad javnom pretvorbom (nečijeg) tijela u (kolektivni) dim – iz razdraganoga publikuma neće prolomiti očekivani gromoglasan aplauz. Vjerujem tek u obraze sve rjeđih individua što će svaki od udaraca zažarenih dlanova i dalje doživljavati kao šamar.

Tekst je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 8. veljače 1992. godine

Članak je prenet sa portala Forum.tm.